Najnovija njujorška produkcija Don Giovannija, premijerno predstavljena 13. listopada ove godine, prikazana je kao druga opera u ovosezonskom ciklusu Metropolitan u Lisinskom. Glazbena dramaturgija Don Giovannija uzoran je primjer scenske logike i izražajnosti kojim su opisani likovi i zbivanja. Neodoljiva privlačnost te opere leži u savršenom preklapanju komičnog i tragičnog, s najljepšim arijama, duetima, tercetima, kvartetima, ansamblom solista, ali i efektnim skupnim prizorima, od kojih jedinstveni završni prikazuje raskalašenu gozbu u palači Don Giovannija te neočekivani dolazak kamenog gosta (Komturov kip), koji zahtijeva pokajanje, ali tvrdoglavo Don Giovannijevo odbijanje izaziva zavodnikovu smrt.
U naslovnoj ulozi nastupio je poljski bariton Marius Kwiecien (1972) suvereno se noseći s kompleksnim likom razvratnika i pobunjenika protiv ustaljenih društvenih normi. Pjevački i glumački bio je na visokoj razini, što je posebice došlo do izražaja u šarmantnom duetu sa Zerlinom (La ci darem la mano) i završnom dijalogu s duhom, u kojem tako dojmljivo prikriva strah. Izvrstan je bio i talijanski bas-bariton Luca Pisaroni (1975) kao Leporello. Svojim upečatljivim nastupom samo je potvrdio ugled jednog od najboljih mozartovskih pjevača današnjice. Dovoljno je spomenuti tek uvodnu buffo ariju Notte e giorno faticar, ili ariju Madamina u kojoj priča o dvije tisuće šezdeset i pet žena koje je osvojio njegov gospodar. Odličan dojam, prvenstveno pjevački, pružio je i meksički tenor Ramon Vargas (1960) kao Don Ottavio. Impresivne su bile njegove arije Dalla sua pace i Il mio tesoroinfanto.
Ženski dio solista predvodila je letonska sopranistica Marina Rebeka (1980) kao Donna Anna. Savršenstvo glasovne i tehničke nadarenosti i vještine kulminirali su u lijepoj ariji Crudele?... Non mi dir, bell´idol mio te u dramatskoj ariji i recitativu Or sai chi l´onore, kao uzoru grandiozne osvetničke arije. Iako manje izražajna, solidan nastup ostvarila je sopranistica Barbara Frittoli (1967) kao Donna Elvira (In quali eccessi, o numi... Mi tradi), a šarmantnu i uvjerljivu Zerlinu tumačila je odlična njemačka sopranistica Mojca Erdmann (odlična u ariji Batti, batti, o bel Masetto). Treba spomenuti također odličnog australskog bas-baritona Joshuu Blooma kao Masetta i slovačkog basa Štefana Kocana kao Komtura.
Vrlo je lijep bio kvartet Non ti fidar, o misera (Donna Elvira, Don Giovanni, Donna Anna i Don Ottavio), zatim tercet maskiranih Don Ottavija, Donne Anne i Donne Elvire) i sekstet Sola, sola in buio loco, ali i završni sekstet, kratka moralna pouka djela, u kojoj se nakon nestanka Don Giovannija, uzroka svih nevolja, svi koji su mu se htjeli osvetiti vraćaju svakodnevici.
Šarolikosti klasičnih stilskih kostima kontrastirala je doduše funkcionalna (pokretna), ali previše siva i pohabana scenografija (Christopher Oram) u uglavnom tamnom osvjetljenju (Paule Constable). Efektni su bili i uvjerljivi skupni prizori seoske svadbe, plesa na svečanosti u Don Giovannijevoj palači (koreograf Ben Wright) i večera na koju dolazi kameni gost, koji uzrokuje propast Don Giovannija. Britanski redatelj Michael Grandage (1962), kojem uje to prva režija u Metu, pokušao je prikazati naslovnog junaka kao višeslojan lik, pojam žudnje za životnim užicima, ali prema njegovu mišljenju on nije samo serijski zavodnik nego mračna, kompleksna osoba. U tome je uspio, kao i u pažljivo profiliranim svim likovima i njihovim međusobnim odnosima. Razigrane i dinamične scene smjenjivale su se s nešto statičnijima, a stilski uvjerljivu i više negoli korektnu glazbenu izvedbu ostvario je vrlo dobri talijanski dirigent Fabio Luisi (1959), od ove sezone prvi dirigent Metropolitana.
© Višnja Požgaj, KLASIKA.hr, 31. listopada 2011.
