U kazalištu katkada puki slučaj bitno pridonosi kvaliteti neke predstave. Nacionalno kazalište u Mannheimu za ambiciozan projekt postavljanja Prstena Nibelunga na scenu angažiralo je izvorno redatelja Christopha Nela, no zbog kreativnih nesuglasica bilo je prisiljeno na brzinu pronaći zamjenu u liku doajena njemačke režije, između ostalog i Brechtova učenika, Achima Freyera. Freyer je uz nemale kontroverze već režirao Wagnerovu tetralogiju u Operi u Los Angelesu te je ona s obzirom na nedostatak vremena poslužila kao ishodište za manhajmsku predstavu. Između ostalog nije bilo vremena za izradu raskošne scenografije. No svi ovi zloslutni nagovještaji nisu nimalo naudili predstavi, dapače! Ključ kazališne magije katkada leži u jednostavnosti!
A magija je ono čime se prvenstveno može okarakterizirati Freyerova predstava. Redateljevi korijeni u vizualnoj umjetnosti naglašeno se osjete u kostimografiji i oblikovanju svjetla, čiji je također autor, te idu u smjeru snažne stilizacije. Svođenje scenografije na platna sa strane i na dnu pozornice ne znači osiromašenje jer je Freyer svesrdno uposlio aparaturu za oblikovanje svjetla i maksimalno vertikalno raslojio pozornicu. No dok je kostimografija u Operi u Los Angelesu išla u smjeru grube groteske koja je šokirala američku publiku (pjevači su, primjerice, pjevali s golemim maskama na glavi), u Mannheimu je groteska, premda prisutna, daleko suptilnija i tek jedan od elemenata posvemašnje stilizacije Wagnerova scenskoga svijeta. Navedimo tek jedan primjer: dok je u Los Angelesu Loge bio kostimiran u ekscentrično crveno mefistovsko ruho, u Mannheimu su od tog koncepta zadržane tek crvene tenisice i rukavice, a bogu vatre pridružene su još tri ruke kojima je neprestano premetao svoju kubansku cigaru. Koliko li je takav Loge uspjeliji od statičnoga superjunaka u predstavi Roberta Lepagea u Metropolitanu!
Raznorodni elementi poput azijskih kazališnih tradicija, pantomime, cirkusa, lutkarskog kazališta, ranih znanstveno-fantastičnih i filmova strave funkcionalno su ocrtavali šarolike likove, a ni u jednom trenutku nije prevladao dojam eklekticizma. Razlog tome je Freyerova kazališna mašta koja svemu daje pečat individualnosti. Istodobno uvijek možemo očekivati iznenađenja pa mi je tako tek pred kraj prve scene sinulo da lebdeći iznad pozornice Rajnine kćeri oblikuju konture notnoga crtovlja s violinskim ključem. Priroda kao metafora glazbe (ili obratno) daje sasvim novi naboj predstavi koja nije težila izgradnji nekog jasnog semantičkog interpretacijskog okvira (a što se nije pokazalo nedostatkom!). Jedina je (i tim značajnija) iznimka kada se u trećoj sceni Alberich pojavljuje s brčićima, a njegova preobrazba u zmiju scenski jasno aludira na nacionalsocijalizam. Ostaje vidjeti kako će Freyer razvijati ovu (jedinu) političku dimenziju svoga u pravom smislu mitskoga čitanja Wagnerova svijeta.
Interpreti su se uspješno prilagodili Freyerovu konceptu. Karstenu Mewesu (glazbeno pouzdana, ako i ne zapanjujuća kreacija Albericha) cikličko ponavljanje gesti doduše zadaje teškoće u koncipiranju lika, a Thomasa Jesatka (Wotan) u vladajućoj crno-bijeloj kombinaciji ostvarena šminka ponešto priječi u glumačkom izrazu, no to su zanemarivi detalji. Ansamblu manhajmske Opere svakako treba odati priznanje što je ovako zahtjevan projekt uspio odraditi oslanjajući se prvenstveno na vlastite pjevačke snage. U solističke uzdanice predstave treba ubrojiti Jesatkov zvonki bariton iznimno jasne dikcije i dvojicu izvanrednih karakternih tenora: Uwea Eiköttera, koji se u kreiranju uloge Mimea poslužio prototipom tužna klauna, te Jürgena Müllera u već spomenutoj ulozi Logea, koja dominira predstavom. Orkestar pod vodstvom mladoga Izraelca Dana Ettingera pokazao se pouzdanim, i premda je dirigent težio stavljanju naglaska na pojedine aspekte partiture, kao cjelina njegova izvedba djelovala je mjestimično grubo i neizbrušeno, dajući istodobno izvrstan temelj Freyerovoj magičnoj režiji, koja definitivno poziva na praćenje sljedećih predstava manhajmske tetralogije.
© Ivan Ćurković, KLASIKA.hr, 10. studenoga 2011.
