Nedavno gostovanje u ulozi Mimì u izvedbi opere La Bohème u HNK-u u Zagrebu i gostovanje ovoga ljeta u Areni u Veroni u ulozi Violette u Traviati kao i ranije Lucie di Lammermoor u Rijeci (za koju je upravo nominirana za Nagradu hrvatskog glumišta u kategoriji Izuzetno ostvarenje mladog umjetnika do 30 godina) , uvrstili su Lanu Kos u sam vrh hrvatske operne reprodukcije. Mlada Varaždinka – rođena je 1984. – nije ni završila srednju Muzičku školu kod Darije Hreljanović u Varaždinu a već se upisala na zagrebačku Muzičku akademiju kod Lidije Horvat-Dunjko. Debitirala je sa sedamnaest godina, 14. ožujka 2002. na poziv tadašnjeg Ravnatelja Opere HNK-a u Zagrebu, Vladimira Kranjčevića, kao Kraljica noći u operi Čarobna frula Wolfganga Amadeusa Mozarta i zablistala svojim velikim talentom. Krajem prosinca 2005. slavni violončelist Mstislav Rostropovič i njegova supruga Galina Višnjevska izabrali su je za ulogu Nataše u operi Rat i mir Sergeja Prokofjeva, ali zbog nesuglasica s ravnateljem Boljšoj teatra, Aleksandrom Vedernikovim, Rostropovič nije dirigirao tom dugo očekivanom i najavljivanom premijerom, a s njim je otišla i njegova štićenica. Vedernikov joj je, doduše, u zamjenu za neostvarenu Natašu ponudio Tatjanu u Evgeniju Onjeginu, ali ponosna i odlučna, zahvalna maestru Rostropoviču, od kojega je mnogo naučila, nije je htjela prihvatiti. U Moskvi je upoznala pijanisticu Ludmilu Ivanovu, nekadašnju omiljenu korepetitoricu Herberta von Karajana, i ona je postala njezin vokalni mentor koji je pažljivo i sustavno vodi kroz sve veću i uspješniju karijeru. Lana Kos četiri je godine bila solistica Bavarske državne opere u Münchenu, a sada je članica Opere Slovenskoga narodnog gledališča u Mariboru.
Debitirali ste sa sedamnaest godina. Ako se uzme u obzir da su naše najveće svjetske sopranistice također debitirale vrlo rano, možda i nije toliko neobično. Vaša karijera odvijala se uzlaznom putanjom, a k tome ste još postali majka. Imate 27 godina i već mnogo toga lijepoga iza sebe. Rekla bih da se potvrđuje ono: kome je Bog dao, može početi ranije karijeru, samo treba imati još pameti da je zna dobro voditi.
U vašem je pitanju istodobno i odgovor. Kad sam počela, govorili su: evo Wunderkinda – čuda od djeteta, to je sve od Boga. Talent je velik dar i prema njemu se treba odnositi s velikim poštovanjem i velikom odgovornošću, i odricanjem. Bez rada i bez odgovornosti talent je, naravno, izgubljen dar. Imam sreću da od samoga početka imam tim ljudi koji su mi u pravo vrijeme znali dati pravi savjet. Mislim da nisam napravila pogrešnu stvar i kad sam prihvaćala velike i zahtjevne uloge.
Imate glas kojim se može svladati vrlo širok repertoar. Stječe se dojam da pjevate s lakoćom, bez ikakva napora, i što je najvažnije, neovisno o kojem se repertoaru radi.
Pjevanje je nešto potpuno prirodno i takvo bi trebalo ostati. Tehnika pjevanja se uči, stječe se u učionici, ali niste gotov pjevač kad izađete s Akademije. Tehnika se razvija na sceni. Kako ćete publici dočarati svoju emociju ako ne pjevate lako i prirodno? Emocija mora ići slobodno iz srca i iz grla. Ako se osjeti napor ili neka borba, znači da niste zreli za neku ulogu a onda je ne trebate ni izvoditi.
Koliki vam je raspon glasa?
Tri oktave.
Kako biste odredili svoj glas?
Reći ću samo skromno ono što su o njemu kazali umjetnici s kojima sam surađivala i koje iznimno cijenim i poštujem. Prije svega maestro Mstislav Rostropovič, s kojim sam spremala ulogu Nataše, pa nedavno u Veroni maestro Carlo Rizzi koji je trenutno jedan od vodećih dirigenata u svijetu, zatim maestro Nicola Luisotti koji je umjetnički ravnatelj Opere u San Franciscu te Vitomir Marof, nacionalni prvak Opere HNK-a u Zagrebu, kojega cijenim, volim i poštujem. Svi su oni na različitim stranama svijeta rekli isto: voce universale – univerzalan glas. Nije baš skromno, ali....
Potpuno se slažem.
Nastojim održati tu kvalitetu svoga glasa i svaku ulogu pjevati njezinim glasom, dati joj specifičnu boju i tako izraziti osobnost lika. Koliko to mogu sa svojih 27 godina.
A koliko je uloga bilo do sada?
Deset glavnih i mnogo malih i srednjih. Ali, kako kažu Nijemci, nema malih i velikih uloga nego malih i velikih pjevača.
Svojedobno ste potpisali četverogodišnji ugovor s Bavarskom državnom operom u Münchenu i onda ste otišli u Maribor. Zašto i kako?
München je bio moja velika prilika u vrijeme kad su mi se i na privatnom planu dogodile lijepe, čarobne stvari – postala sam mlada majka kada sam imala 21 godinu. Mogućnost da dobijem angažman kao solistica Bavarske državne opere – mladi pjevači obično dobiju priliku da postanu članovi Opernog studija – bila je primamljiva. Doduše, ta mi je ponuda došla još ranije, ali tada je nisam ozbiljno razmatrala. S devetnaest godina imala sam menadžera u Londonu i pozive za Santiago del Chile, Tel Aviv, Bruxelles, Liège, Boljšoj teater – sve glavne uloge, što više možete poželjeti?! Kakav München, kakva Frasquita! – tako sam tada na to gledala. No kad su treći put pitali mog agenta i tražili da se izjasnim želim li prihvatiti taj ugovor ili ne želim, već sam bila trudna. Bila sam tada pred dilemom: ići u München ili se vratiti u Hrvatsku, završiti Akademiju i čekati priliku. Jer s malim djetetom, s 21 godinom, putovati s kontinenta na kontinent i pjevati glavne uloge – ne znam koliko bi bilo pametno. I prihvatila sam ugovor s Bavarskom državnom operom. Nisam požalila, dapače. Stekla sam golemo iskustvo. Ta mi je operna kuća pružila mogućnost da pjevam od Kraljice noći, Oscara u Krabuljnom plesu, Marice u operi Ivica i Marica Engelberta Humperdincka, koja se u Njemačkoj vrlo njeguje a koju su pjevale samo Edita Gruberova i Lucia Popp, do manjih uloga. Pjevala sam na talijanskom, francuskom, njemačkom, češkom. U te sam četiri godine zaista jako puno naučila. Naučila sam ono što ne možete naučiti na Akademiji – spremnost, odgovornost, hrabrost. Naučila sam, kad dirigent dođe tri sata prije predstave i traži od vas što trebate učiniti, pa makar i u maloj ulozi neke Blumenmädchen – Cvjetne djevojke u Parsifalu, morate to učiniti, ne smijete zakazati, jer drugu priliku nećete više dobiti, drugi čekaju na red.
A zašto ste otišli iz Münchena?
Razlog je vrlo jednostavan. Kad sam u Münchenu u Macbethu pjevala Komorkinju Lady Macbeth pod ravnanjem Nicole Luisottija sa Željkom Lučićem, kojega vrlo cijenim i poštujem, u naslovnoj ulozi, rekli su mi obojica: pa ti imaš glas za velike, glavne uloge. Sad je vrijeme, dok si mlada, da odlučiš želiš li cijeli život ostati u takvoj kući kao što je Bavarska državna operi i pjevati koktel uloga koje oduzimaju puno vremena. S tri, četiri pokusa na dan, na različitim jezicima, kad bih stigla učiti Luciju i Violettu da vam sjednu u grlo i pripremiti ih za scenu? Jednostavno nema vremena. U takvom kazalištu trebate odraditi svoj određeni broj predstava i pokusa. Savjetovali su mi da pronađem kazalište gdje bih mogla izrađivati svoj repertoar velikih uloga u kojemu me oni vide i koji sama priželjkujem i posvetiti tome vrijeme i energiju. Bilo je više ponuda. Veće kuće u Njemačkoj kao što su Düsseldorf, Stuttgart, Leipzig nude vam dvije do tri velike uloge u novim produkcijama uz, naravno, odgovornost da morate biti na usluzi kući i pjevati srednje i manje uloge. To bi bilo skoro pa isto kao u Münchenu i nije mi se sviđalo. I onda se slučajno dogodilo da sam u Cankarjevu domu u Ljubljani nastupila s ansamblom SNG-a iz Maribora, u kojemu sam s 21 godinom prvi put pjevala Violettu. U jednom sam razgovoru spomenula da tražim Operu koja bi mi pružala mogućnost da gradim repertoar koji želim. Istu su mi večer odgovorili da bi za Maribor bio jackpot da postanem njihova članica. Objeručke sam prihvatila i nisam požalila. Jako sam sretna da imam mogućnost graditi taj repertoar – Julije u Gounodovoj operi Romeo i Julija, Mimì – a pritom imam dovoljno vremena da u miru učim i napredujem. Imam prekrasnu pozornicu i vrlo dobar orkestar, što je iznimno važno za svakog pjevača, pogotovo za mladog. koji prvi put nastupa u novoj ulozi.
Imate li dobre korepetitore?
Imamo sjajne korepetitore. Imam i veliku sreću da imam profesoricu Ludmilu Ivanovu, koja me prati od moje osamnaeste godine, od vremena rada u Boljšoju, i s njom pripremam sve uloge. Ili ona dođe u Maribor ili odem ja k njoj u Odesu ili Kiel, gdje živi. Sve sam uloge s njom pripremila, i Natašu Rostovu u mjesec dana, i Luciju di Lammermoor u osamnaest dana i ulogu Madame Cortese u Rossinijevu Putu u Reims. Agenti su mi poslali note, nekih pet stotina stranica, a znamo u kojem se tempu pjeva Rossini. To smo naučile u doslovce devet dana i devet noći. Bila je nesmiljena, nije bilo odmora: ponekad nisam više mogla, ali ona nije odustajala. Kad bih pogriješila, mirno bi rekla: „A sad idemo od početka.“ I rezultat nije izostao. Uloga Madame Cortese donijela mi je prvo mjesto na festivalu u Wexfordu (Irska) među sudionicima iz čak 47 zemalja svijeta. Zaista sam sretna da imam oko sebe divne ljude koji me podržavaju i daju mogućnost da se pravilno razvijam. Jer razvijati se možete samo nastupajući na sceni.
Vrlo je važno da imate nekoga tko vas prati, kontrolira i pravilno upućuje.
Itekako. Kad god može, gospođa Ivanova sjedi na mojim predstavama iza scene i bilježi što nije bilo dobro. I to moram odmah ispraviti. Ako to odmah ne učinite, greška se uvuče u pjevanje i ponovit ćete je. Kad pjevači kažu: baš na tom mjestu uvijek pogriješim, znači da grešku nisu odmah ispravili. U pjevaču postoje dvije osobe, jedna je animale del palcoscenico – scenska životinja, talent i dar ako ga imate, a druga stoji s druge stane i sve nadzire. Valja to spojiti.
Uvijek radite s istom profesoricom?
Da, i mislim da je to vrlo važno. Ne vjerujem da je dobro kad se mijenjaju pedagozi. Pogotovo ako se to često čini. Ali svakako je poželjno i lijepo iskustvo rad na ulogama s pjevačima koji su ih ostvarili. Agent od Montserrat Caballé, Stefan Schmerbeck došao je u Veronu na moju predstavu Traviate i predložio mi je da u proljeće odem u Barcelonu k njoj – on će i omogućiti taj susret – kako bih imala prilike raditi upravo Violettu s tom velikom opernom divom, čijoj se zavidnoj tehnici pjevanja kao i karijeri iskreno divim.
Kako je bilo pjevati Violettu u Veroni? Vi ste, ako se ne varam, treći naš umjetnik, točnije umjetnica koja je pjevala u Areni, nakon Biserke Cvejić i Ljiljane Molnar-Talajić.
To je prije svega iznimna čast, u dvije riječi, ostvarenje sna. Prije dvije godine vidjela sam da Traviatu u Veroni režira redatelj s kojim sam radila svoju prvu Violettu i postavila je u srce i u dušu, Hugo de Ana, argentinski redatelj, scenograf i kostimograf. Vjerovali ili ne, takav veliki redatelj radio je Traviatu u Mariboru! Čekali su da on bude slobodan da bi postavili tu produkciju. Kad sam, dakle, vidjela da režira Traviatu u Veroni, u meni se probudila želja da pjevam tamo Violettu. Priželjkivala sam je, ali se činilo nestvarno. Podjela uloga već je bila određena i objavljena. Violettu su pjevale Ermonela Jaho i Elena Mosuc, poznate i slavne pjevačice. Sa svojih 27 godina nemam biografiju koja bi se mogla mjeriti s njihovima. To je, dakle, mogao biti samo san. A osim toga imala sam obavezu sa svojom matičnom kućom – turneju u Japanu, u četrnaest gradova. Trebala sam pjevati Mimì i Violettu. No kako se u životu neke stvari događaju – mislim da nije slučajno – turneja je, nažalost, otkazana zbog velike tragedije koja je zadesila Japan. Već sam zbog te turneje bila otkazala nastup na festivalu na Seefestspiele Mörbisch pokraj Beča, na kojemu sam prije dvije godine nastupila u Lehárovoj opereti Carević. Trebala sam pjevati u Straussovu Barunu ciganinu. Jako volim operetu i baš mi je bilo žao. Ja sam Varaždinka, imam u sebi razne krvi i strašno me privlači taj žanr. Tako sam ostala bez oba ugovora i javila sam svome agentu da sam slobodna, ali sam se i željela odmoriti nakon pet godina. Nakon deset dana agent me nazvao i rekao da u Areni trebaju Violettu za predstavu 12. srpnja, a Hugo de Ana predložio je mene, ako sam slobodna. Bilo je to veliko uzbuđenje. Otišla sam u Veronu, bila sam prisutna na svim pokusima s maestrom Rizzijem i s de Anom. Čekala sam s velikim uzbuđenjem tu večer. Ta je predstava bila apsolutno ostvarenje mog sna, čarobno iskustvo.
Kakav je osjećaj kad se nađete na pozornici pred golemim auditorijem Arene?
Najviše sam se bojala jer sam nastupila bez orkestralnog pokusa. I veliki se pjevači boje Arene jer ste prepušteni na milost i nemilost i vremenskih nepogoda, vjetra, vlage. Zbog toga sam imala tremu. Ali onaj tren kad sam stala na pozornicu i zapjevala „Flora, amici“, to je bilo to. Živjela sam tu ulogu, to nije bila Lana Kos koja pjeva visoki C, nego Violetta od početka do kraja. To je osjetila publika, to su primijetili kritičari. Dobila sam sve pohvale i ovacije. Vrhunac je bio kad sam poslije predstave došla na trg pred Arenom – Piazza Brà – prepun restorana, i kad su me prepoznali, ljudi su zastajali. Imala sam stajaće ovacije. Što mladi pjevač može više poželjeti?! Posebno mi je bilo drago da sam imala hrvatsku podršku. Dražen Siriščević došao je s kamerama i snimao za HRT, a bio je i kritičar Branimir Pofuk. To mi je dalo dodatnu snagu.
Kakva, prema vašem mišljenju, treba biti danas operna pjevačica?
Živimo u 21. stoljeću. Opera nije više ono što je nekad bila, što mi je s jedne strane i žao. Danas je važno apsolutno sve. Važan je izgled, glas, koliko jezika govorite, menadžer. Ali kad dođete na scenu, sami ste i sami nosite ulogu. Pripreme su važne, zahtijevaju apsolutnu disciplinu, jer imate glasnice 24 sata na dan i s njima ste i majka i prijatelj i kći i pjevač. Nastojim uvijek biti u formi, paziti koliko spavam, koliko radim, kada radim. Ne slažem se s onim pjevačima koji kažu da treba pjevati svaki dan, jer ne možete non-stop trenirati i imati svjež glas. Moj je princip: jedan dan radim, tj. pjevam s glasom, a drugi također radim, ali bez glasa. Tako sam stalno u formi, a to je važno. Danas je velika konkurencija i vrlo je važno imati oko sebe ljude kojima vjerujete. Morate imati svog profesora-pedagoga, i to uvijek. Trebate imati nekoga kome vjerujete i tko vas kontrolira. Pjevač ne može sebe tako dobro kontrolirati, jer sebe ne čuje realno. Povjerenje i kontrola cijelih 24 sata veliko je bogatstvo u današnje vrijeme. Prijatelji, ljubitelji opere, fanovi obasiplju vas komplimentima i dive vam se, to vas ponese i to je prvi korak prema dolje.
Slažem se. Ali je fascinantno da tako misli mlada umjetnica s već sada sjajnom karijerom. Što vam sad predstoji?
Ima jako lijepih uloga. Sretna sam da izgrađujem repertoar ulogama koje su mi u grlu. Voljela bih da ostanu Mimì, Lucia i Violetta (možda ću je i u Zagrebu pjevati). Voljela bih u toj kući, koju ipak smatram svojim domom, zagrebačkom HNK-u, proslaviti svoj mali jubilej, desetogodišnjicu debija i ponovno pjevati Kraljicu noći. To bi bilo za moje osobno zadovoljstvo. A sljedeća je uloga u prekrasnoj kupljenoj produkciji Huga de Ane, Lehárovoj Veseloj udovici, jedna eksplozivna, šik uloga. Ima dosta prijedloga i ponuda. Jako se veselim nastupu u ulozi Violette u Teatro Massimo u Palermu, drugom po veličini kazalištu u Italiji.
Priželjkujete li posebno neku ulogu?
O da, puno njih. Sad sam apsolutno u belkanto fahu i nadam se daljim verdijanskim ulogama. Mislim da moje grlo voli Verdija, za sada onog ranijeg, možda Amaliju u Razbojnicima. S godinama ćemo vidjeti i druge. Mislim da je Verdija najteže pjevati. Imam ponudu za Requiem s Paatom Burchuladzeom i Ludmilom Šemčuk u počast velikom ruskom pjevaču Evgeniju Nikolajeviču Ivanovu, suprugu moje profesorice. Na kraju voljela bih citirati jednu rečenicu velike Montserrat Caballé „Vrijeme će pokazati.“
Imate sve preduvjete da ostvarite veliku karijeru, što vam iskreno želimo.
Hvala lijepa.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 2. studenoga 2011.
