Kad se dogodi teatar
La Bohème u povodu 90. rođendana Sene Jurinac, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, 24. listopada 2011.
-
Nakon uspjeha koji je ljeti postigla u Areni u Veroni Lana Kos došla je u Zagreb i predstavila se u ulozi koja pristaje njezinim mladim (27) godinama i djevojačkom izgledu – kao Mimì u Puccinijevoj La Bohème. Skloni smo misliti da od deset vrsnih soprana svih deset pjeva Mimì. No pravo je pitanje jesu li Mimì. Mnogo je Mimì prošetalo zagrebačkom pozornicom, sve su manje više dobro pjevale ali tek je tu i tamo neka ostala u sjećanju. Lana Kos posve je sigurno jedna od njih. Takav treći čin nismo čuli još od vremena Ljiljane Molnar-Talajić!
Gotovo bismo mogli reći da je po raskoši i ljepoti tona u sopranskom repertoaru Lana Kos pandan neponovljivom glasu Ruže Pospiš-Baldani u mezzosopranskome. Mlada umjetnica ima ono nešto po čemu se prepoznaje autentičan talent, u čemu je razlika između prosječno dobrog pjevača i umjetnika koji prelazi rampu, potpuno vas zgrabi pa postaje razlogom da radi njega odete u kazalište. Lana Kos svoju Mimì živi. Njezin glas, njezino pjevanje, njezina igra toliko su izražajni, potresni, uvjerljivi, ljudski da njezino umiranje doživljavamo kao da s njom odlazi i dio nas. Odlazi ali nas istodobno obogaćuje. U nama ostaje osjećaj, iz kazališta izlazimo svjesni da smo prisustvovali umjetničkom činu. Ako ovako nastavi, realno je pretpostaviti da će se Lana Kos vrlo visoko vinuti. Ima sve, doista sve što je za to potrebno.
Sam početak, točnije prva dva čina, nisu nagovještavala da će se u drugome dijelu dogoditi teatar. Ružna scena i neprestana i nepotrebna gužva na njoj odvraćale su pozornost od stvarnih protagonista, pjevača solista. Treći je čin bio prepušten njima, a oni su bili toliko dobri da nismo vidjeli ništa osim njih. Taj se ugođaj nastavio i u četvrtom činu. Lani Kos vrlo dobar partner bio je Stjepan Franetović u ulozi Rodolfa. Napokon je taj vrijedan pjevač dobio pravu priliku! Uočilo se što znači u angažmanu imati lirskog prema lirico-spinto tenora sa sigurnim visokim registrom, glazbeno i scenski vrlo pouzdanog i izražajnog, s onom južnjačkom toplinom i srdačnošću koja tako dobro pristaje Puccinijevu mladom junaku. Možemo se samo nadati da će Franetović sve više pjevati, a s novim se nastupima i novim ulogama razvijati pa će biti sve bolji i bolji. Od njega se još mnogo može očekivati. Marko Kalajanović u ulozi Marcella bariton je ugodna glasa, lijepa stasa i dobre glume, Luciano Batinić kao Colline potvrđuje svoj pohod na inozemne pozornice, Alen Ruško kao Schaunard sve je više samozatajan, a Snežana Savičić-Sekulić ostvarila je Musettu prvenstveno scenskim nastupom. Ostale su male uloge bile solidno realizirane, već poznatog dometa, kao što su bili zbor i orkestar te dirigent Josip Šego.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 28. listopada 2011.
Piše:
MarijaBarbieri