Sena Jurinac, „jedan od najatraktivnijih soprana poslije Drugoga svjetskog rata“ (prema ocjeni engleskog muzičkog pisca i kritičara BBC-a Alana Blytha u Orreyevoj The Encyclopedia of Opera) 24. listopada 2011. proslavila je devedeseti rođendan. Bečka državna opera, čija je bila dugogodišnja velika zvijezda, odužila se svojoj slavnoj primadoni u prigodi njezina devedesetog rođendana priredivši joj izložbu koju je 26. rujna otvorio upravitelj Bečke državne opere Dominique Meyer. Izložba je priređena u Kazališnome muzeju i trajat će do 8. siječnja sljedeće godine.
Srebrenka Klementina Kristina Jurinac rođena je 24. listopada 1921. u Travniku kamo joj je otac Ljudevit (iz stare varaždinske odvjetničke obitelji) premješten kao vojni liječnik. Majka joj je Bečanka Christine Cerv. Kao desetogodišnja djevojčica došla je s majkom u Zagreb i pohađala školu časnih sestara. Zatim se upisala u građansku gimnaziju i na nagovor dirigenta Zagrebačke opere Oskara Jozefovića počela učiti pjevanje kod Marije Kostrenčić. Sjajno je položila prijamni ispit na Muzičkoj akademiji i na trećoj godini studija, nakon epizodne uloge cvjetne djevojke u Wagnerovu Parsifalu, s golemim je uspjehom debitirala 16. svibnja 1942. kao Mimì u Puccinijevoj La Bohème. Istaknuti hrvatski skladatelj Ivan Brkanović, tada kritičar lista Hrvatski narod, proglasio ju je „umjetnicom velikog formata čije glasovne dispozicije dozvoljavaju najveće nade, a njezin pijev odaje potpuno izgradjenu umjetničku ličnost“. Dodao je da je „svaka fraza dokaz izvanredne glazbenosti i inteligencije u shvaćanju i iznašanju“.
Nakon takvih hvalospjeva Srebrenka Jurinac pjevala je 13. lipnja 1942. naslovnu ulogu na praizvedbi Sunčanice Borisa Papandopula i nastavila nizati ulogu za ulogom, od Gotovčeve Morane, Freie u Wagnerovu Rajninu zlatu, Nedde u Leoncavallovim Pagliaccima, kraljice Isabelle u Kolumbu Wernera Egka, Marice u Smetaninoj Prodanoj nevjesti do Mozartove Grofice u Figarovu piru i Margarete u Gounodovu Faustu. Godine 1943. Oktavijan Miletić povjerio joj je lik grofice Sidonije Erdödy u filmu Lisinski. Godine 1944. otišla je u Beč i pred ravnateljem Karlom Böhmom položila audiciju za angažman u Bečkoj državnoj operi koji je počeo 1.rujna. Slavni dirigent sjećao se njezina prvog zapjeva u bečkom hramu opere.
„Kad mi je među ostalim kandidatima pjevala stanovita Srebrenka (nisam mogao niti izgovoriti ime) Jurinac poslušao sam je sa zanimanjem. Tako krasan glas pravog južnjačkog tembra već dugo nisam čuo. Kao tadašnji direktor Opere čvrsto sam odlučio da takav glasovni dragulj vežem uz kuću kojoj sam na čelu. Što sam onda tek mogao naslutiti ispunilo se na najdivniji mogući način: ona se razvila u umjetnicu sa samo sebi svojstvenom osobnošću, s osobitim zračenjem."
U Beču, koji je postao njezin drugi dom, Srebrenka Jurinac prvi je put javno nastupila u siječnju 1945. u koncertnoj izvedbi opere Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca pod ravnanjem Lovre pl. Matačića za austrijski radio. Rat je bio u punom zamahu, zgrada Opere srušena je od bombardiranja, i očekivani scenski debut mlade pjevačice kojoj su u međuvremenu radi lakšeg izgovora promijenili ime u Sena dogodio se tek 1. svibnja 1945. u zgradi Volksopere, kad je sovjetski komandant Beča naredio da se praznik rada proslavi izvedbom Mozartova Figarova pira. U ansamblu poznatih pjevača pod ravnanjem Josefa Kripsa pjevala je Cherubina s tolikim uspjehom da ga je već 1948. tumačila na Salzburškim svečanim igrama pod ravnanjem Herberta von Karajana i 1950. snimila za gramofonsku tvrtku Columbia. Cherubino je najsnažnije obilježio prve godine njezine karijere. Samo u Beču u dvadeset sezona, od 1945. do 1964., pjevala ga je 129 puta.
Cherubino je Seni Jurinac otvorio vrata europskih opernih kuća i festivala, pa je već 1949. nastupala u Scali, Glyndebourneu, Edinburghu, Parizu, Covent Gardenu i na Maggio Musicale Fiorentino, 1950 u Zürichu i 1951. na Majskim svečanim igrama u Wiesbadenu i u Bruxellesu. U Covent Gardenu je s ansamblom Bečke državne opere pjevala Dorabellu u Mozartovoj operi Così fan tutte. Istu je ulogu pjevala 1949. na festivalu u Glyndobourneu. Sljedeće, 1950., i 1951. u Glyndebourneu je pjevala Fiordiligi u Così fan tutte, a 1951. u prvoj engleskoj profesionalnoj izvedbi Mozartova Idomenea pod ravnanjem Fritza Buscha bila je i ostala neponovljiva Ilia.
Na početku karijere Sena Jurinac bila je, kako u Beču vole kazati, djevojka za sve. U privremenom smještaju ansambla u Theater an der Wien pjevala je u operi i opereti, male i velike uloge, prve sezone imala je 150 nastupa, druge 93, treće 83, i to je neizbježno izazvalo kraću glasovnu krizu. Prevladala ju je, odlučno odbila daljnje nastupe u opereti i počela se razvijati u opernu umjetnicu svjetskoga formata.
Godine 1946. Sena Jurinac uvrstila je u repertoar svoju drugu antologijsku ulogu u hlačama – en travesti – Octavijana u Kavaliru s ružom Richarda Straussa. Od 1946. do 1965. pjevala ga je samo u Beču 79 puta. Octavijana je pjevala u Covent Gardenu, Amsterdamu, na Majskim svečanim igrama u Wiesbadenu, na Praškom proljeću, u milanskoj Scali, Rimskoj operi, u Théâtre Royal u Bruxellesu, i što je osobito važno, tri sezone na Salzburškim svečanim igrama. Na sreću, postoji filmska snimka Kavalira s ružom nastala prigodom otvaranja Velike scene (Großes Festspielhaus) Salzburških svečanih igara 1960. Ona pokazuje u briljantnom izdanju tjelesnu privlačnost i neusporedivo pjevačko umijeće velike umjetnice. Razabiremo koliki je fluid izvirao iz te njezine kreacije. Mladost, šarm, strast, zbunjenost, toplina u izrazu – sve to posve jasno pokazuje zašto je engleski muzički pisac i kritičar BBC-a Alan Blyth u Orreyevoj The Encyclopedia of Opera opisuje kao „jednog od najatraktivnijih soprana poslije Drugoga svjetskog rata“, a Oxford Dictionary of Music smatra „najfinijim Octavijanom stoljeća“. Svjetski glazbeni kritičari smatraju je jednom od najprofinjenijih umjetnica glazbene scene i drže da je njezina Cherubina i Octavijana teško dosegnuti.
Trolist znamenitih uloga u hlačama koji je Senu Jurinac uvrstio u najuži vrh svjetske operne reprodukcije upotpunio je godine 1947. Kompozitor u Straussovoj Arijadni na Naxosu u kojoj smo je ulozi imali prilike doživjeti i u Zagrebu na gostovanju ansambla Bečke državne opere 1970. godine. Od 1947. do 1980. 58 puta pjevala je Kompozitora u Bečkoj državnoj operi. I njega je pjevala na Salzburškim svečanim igrama i na festivalu u Glyndebourneu. On je godine 1958. studijski snimljen za gramofonsku tvrtku DECCA pod ravnanjem Ericha Leinsdorfa uz Bečku filharmoniju. Kolikogod su Cherubino i Octavijan bili utjelovljenje mladosti, likovi dječaka koji upravo izrastaju u mladića, Kompozitor je bio utjelovljenje glazbe, lik s nekom drugom, višom, poetskom dimenzijom. Njezina Kompozitora Oxford Dictionary of Music smatra „antologijskim dostignućem, najboljim poslije slavne Lotte Lehmann“.
Karijera Sene Jurinac razvijala se prirodno. Od uloga u hlačama i lirskih junakinja polagano je prelazila u repertoar lirico-spinto soprana u operama Verdija i Puccinija, došla do dramskog, Sente u Wagnerovu Ukletom Holandezu i Leonore u Beethovenovu Fideliju, a završila mezzosopranskom ulogom Crkvenjarke u Janačekovoj Jenufi. Nerijetko je u istoj operi tumačila dvije uloge, što nije osobito čest slučaj. U Orfeju i Euridici bila je nestašan Amor i tužna Euridika, oba puta na Salzburškm svečanim igrama, u Figarovu piru dječački svježi Cherubino i melankolična Grofica, zabilježena 1956. za EMI s ansamblom festivala u Glyndebourneu pod ravnanjem Vittorija Guija i njezinim tadašnjim suprugom, basom Sestom Bruscantinijem u ulozi Figara. U Idomeneu je od nježne Ilije došla do dramatske Elektre, u Così fan tutte od Dorabelle do Fiordiligi, u Don Giovanniju od Donne Elvire do Donne Anne, u Fideliju od naivne Marzelline do hrabre Leonore, koje se sjećamo pod ravnanjem Lovre pl. Matačića s premijere Fidelija u HNK-u u Zagrebu 1970. i na Dubrovačkim ljetnim igrama. U Jenufi je od zaljubljene Jenufe došla do osvetničke Crkvenjarke, u Kavaliru s ružom od vatrenog Octavijana do zrele šarmantne Maršalice, u kojoj se najbolje osjetio onaj bečki šarm kojim je naša umjetnica osvajala.
Sena Jurinac govorila je da se bez Verdija i Puccinija ne može. Uz Mimì pjevala je Sestru Angelicu i Toscu, a pravu je senzaciju izazvala svojim posve posebnim, samo njoj svojstvenim pristupom liku Cio-Cio-San u Madame Butterfly. Kad ju je uvrstila u repertoar na premijeri na talijanskom jeziku u Bečkoj državnoj operi 1957. pod ravnanjem Dimitrija Mitropoulosa zbunila je publiku. Nije to bila krhka i umiljata japanska gejša nego ljudsko biće koje strasno voli a u toj je ljubavi prevareno. Jedan je kritičar napisao: „Sena Jurinac živi taj život. Ona ne traži od publike da dijeli njezinu bol. Jer ona ne igra, pjeva ili razmišlja za publiku. Njezine kretnje, njezin glas, samo njezino postojanje toliko su izražajni, toliko vas zgrabe i potresaju (ali nikada nisu sentimentalni) i na tako čudesan način, da se počinjete pitati je li to što se događa pred našim indiskretnim očima još uvijek drama, još uvijek igra.“
Sena Jurinac bila je jedna od najsjajnijih zvijezda Bečke državne opere pa je posve prirodno sudjelovala u svečanoj predstavi otvorenja njezine obnovljene zgrade 6. studenoga 1955. s Don Giovannijem u kojemu je pjevala Donnu Elviru. Od bečke se publike oprostila 20. studenoga 1982. ulogom Maršalice (u svojoj šezdesetprvoj godini). U 38 godina djelovanja u Beču, ostvarila je 47 uloga i imala 1268 nastupa. Godine 1953. dobila je naslov austrijske komorne pjevačice, a 1967. Počasni križ Republike Austrije za zasluge u kulturi i umjetnosti.
„Bečki šarm i slavenski temperament“ bio je najčešći opis umjetničke osobnosti Sene Jurinac. Vrhunska muzikalnost i nesvakidašnje vokalne kvalitete bile su same po sebi razumljive. Ona je pripadala onoj pjevačkoj generaciji koja je prihvaćala savjete dirigenata i prilagođavala im se. Zato su je voljeli i rado s njome surađivali, a rezultat takve suradnje redovito su bila majstorska vokalno-interpretativna postignuća. Prihvaćala je i upute velikih redatelja poput Giorgia Strehlera, Lucchina Viscontija ili Günthera Rennerta i ostvarivala kreacije koje se pamte. Najviše svjetske domete postigla je u djelima Mozarta i Richarda Straussa – valja spomenuti Maršalicu u Covent Gardenu 1966. u režiji Lucchina Viscontija pod ravnanjem Georga Soltija – ali je na nagovor Herberta von Karajana počela prilaziti i talijanskom repertoaru. Don Carlo na Salzburškim svečanim igrama 1958. pod njegovim ravnanjem, u kojemu su joj partneri bili Cesare Siepi, Ettore Bastianini, Giulietta Simionato i Eugenio Fernandi, jedna je od osobito cijenjenih realizacija te opere. I ta je izvedba objavljena na CD-u. Nizale su se na Salzburškim svečanim igrama Euridika u Gluckovoj operi Orfej i Euridika 1959. uz Giuliettu Simionato i Boris Godunov s Nikolajem Gjaurovim 1965. u kojemu je pjevala Marinu. I u Monteverdijevoj Krunidbi Popeje u Beču 1963., također pod Karajanovim ravnanjem, bila je blistava protagonistica.
Bečani pamte Senu Jurinac i kao neponovljivu Tatjanu u Evgeniju Onjeginu pod Matačićevim ravnanjem iz 1961. godine, londonska publika kao Toscu 1968., publika Državne opere u Hamburgu kao Marie u Wozzecku 1970. Milanska publika sjeća je se kao potresne interpretkinje Puccinijevih heroina Cio-Cio-San i Sestre Angelice. Dotaknula se i opusa Richarda Wagnera pa je pjevala Evu u Majstorima pjevačima na Bayreuthskim svečanim igrama 1957. Pozornice njezinih najvećih uspjeha uz Beč i Salzburg bili su Covent Garden i Scala. Istodobno je njegovala i koncertnu djelatnost. Njezina je diskografija bogata, snimala je za Philips, Electrolu, Columbiu, HMV, DGG, DECCU, RCA, EMI, RAI, a njezine live snimke sve se više objavljuju.
Sena Jurinac svoj je lijep zvonki glas, vrhunsku muzikalnost i suverenu pjevačku tehniku potpuno stavila u službu umjetnosti. Bogata osobnost, strast kojom je prilazila svakoj ulozi, toplina, jednostavnost i prirodnost, profinjen senzibilitet, lijep scenski izgled i zdrav glumački instinkt te zračenje koje krasi odabrane, učinili su njezina ostvarenja posebice uvjerljivima i neponovljivima. Bila je miljenica publike i kritike. Njezino ime i danas, trideset godina nakon što se povukla sa scene (vrijeme leti pa još do jučer velike zvijezde već sutra padaju u zaborav) magnet je za kolekcionare vrhunskih diskografskih izdanja – studijskih i live snimaka – koje izdavačke kuće izbacuju na tržište sigurne u njihovu prođu. A to je najbolji dokaz njezina trajanja i njezina značenja u svijetu operne reprodukcije. Predviđanja Karla Böhma su se ostvarila. Za nju doista vrijedi ono što je sama bezbroj puta ponavljala u svojoj glasovitoj ulozi Kompozitora i po čemu je živjela, a to je: „Glazba je sveta umjetnost.“ Sena Jurinac preminula je 22. studenoga 2011. u Augsburgu.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 21. listopada 2011.
