Nova sezona Metropolitana u Lisinskom počela je operom Anna Bolena Gaetana Donizettija, koju je ta ugledna operna kuća prvi puta u svojoj povijesti izvela 26. rujna ove godine, više od 180 godina nakon praizvedbe u milanskom teatru Carcano 26. prosinca 1830. S obzirom da se radi o rjeđe izvođenom djelu, koje i u nas nije nikada izvedeno, bilo je zanimljivo upoznati ga i vidjeti kako je postavljeno u Metu. Tim više jer je u vrlo zahtjevnoj naslovnoj ulozi nastupila odlična ruska sopranistica Anna Netrebko (1971), koja je prvi put tu ulogu pjevala u travnju ove godine, također na prvoj izvedbi te opere u Bečkoj državnoj operi.
Donizettiju su bile trideset tri godine kada je skladao to djelo. U njegovom velikom opernom opusu od sedamdesetak djela Anna Bolena je prvi vrhunac, koji je na praizvedbi doživio ogroman uspjeh. Imao je sreću što mu je sjajan libreto napisao ugledni pjesnik i dramatičar Felice Romani. To je jedan od najboljih libreta talijanske opere ranog belkanta, a sam lik Anne Bolene zacijelo je najpotpuniji u Donizzetijevom opusu, jer je skladan za veliku tadašnju opernu zvijezdu Giudittu Pastu. Cijela ekipa protagonista bila je na visokoj razini pa je uspjeh kod milanske publike, kojoj se skladatelj nakon Napulja želio predstaviti u najboljem svjetlu, bio zajamčen.
Radnja opere događa u Engleskoj 1536. godine, a temelji se na povijesnim činjenicama iz burnoga života okrutnog engleskog kralja Henrika VIII (1491-1547) (u operi nazvanom Enrico VIII što je talijanska varijanta njegova imena) i nesretnoj sudbini njegove druge žene Anne Boleyn (Anne Bolene), koju je pak naslijedila Jane Seymour (Giovanna Seymour), nakon što je nedužnoj Anni optuženoj za preljub odrubljena glava. Kvartet glavnih likova kompletira Lord Riccardo Percy, Annin tajni zaručnik iz mladosti, koji je još uvijek voli, a tu je još jedan kraljičin obožavatelj – njezin paž Marc Smeaton, te kraljičin brat i Percyjev prijatelj lord Rochefort. Annin lik u viđenju Romanija i Donizzetija nema mnogo sličnosti s povijesnim likom ambiciozne dvorske dame koja se skandaloznim ponašanjem domogla kraljevske krune. To je „tragičan lik duboko povrijeđene žene koja pati, uvijek dostojanstvena i kraljevskog držanja“, pa je tako treba i odigrati.
Donizzeti je naslovnom liku te svoj lirske tragedije povjerio neke od najljepših, ali i najzahtjevnijih arija u velikom rasponu od elegičnih do dramskih, uključujući i veliki prizor ludila, koji je čak i snažniji od poznatijeg prizora ludila iz njegove kasnije opere Lucia di Lamermour. Malo je koja pjevačica, osim legendarne Paste, a potom velike Marie Callas, mogla udovoljiti tim zahtjevima, i to je jedan od razloga zašto je djelo rijetko na repertoaru. Anna Netrebko, velika operna zvijezda današnjice, to bez sumnje može.. Njezina je kreacija ujedinila sve elemente umjetničkoga izraza od savršene pjevačke tehnike i prekrasnog glasa do glumačke izražajnosti i uvjerljivosti.
Njezinu suparnicu Giovannu (Jane Seymour) trebala je, kao i u Beču, tumačiti latvijska mezzosopranistica Elina Garanča, no kako je zbog trudnoće otkazala nastup, uloga je pripala ruskoj mezzosopranistici Ekaterini Gubanovoj (1979), vrlo uvjerljivoj kako u samostalnim nastupima, tako i u duetima s Annom i Enricom u drugome, dojmljivijem činu, kada dolazi do izražaja njezina odanost kraljici i želja da je spasi od smrti. No, okrutni kralj je nemilosrdan i zaslijepljen strasti prema Jane i poduzima sve kako bi optužio Annu za preljub, izdaju i incest. Impozantnu i vjerodostojnu kreaciju lika kralja ostvario je odličan ruski bas Ildar Abdrazakov, dok su se uspješno predstavili i Annini obožavatelji, tenor Stephen Costello kao Lord Riccardo Percy i mezzosopranistica Tamara Mumford kao Smeaton. Bas Keith Miller tumačio je ulogu Lorda Rochefortha, a tenor Eduardo Valdes Sir Herveya.
Valja pohvaliti glasovno ujednačen i moćan Zbor koji je uvježbao Donald Palumbo, posebice vrlo lijep ženski zbor s tužaljkom nad kraljičinom sudbinom na početku drugog čina, te izvrstan orkestar Opere Metropolitan, koji je već od upečatljive Uvertire, pa do samoga kraja u potresnom prizoru Anninog ludila te njenog hrabrog i dostojanstvenog odlaska u smrt, bio pouzdan sudionik izvedbe kojom je odlično ravnao senzibilni maestro Talijan Marco Armiliato. U skladu sa željom da istakne romantične osobine djela i predstavi ga u autentičnom povijesnom izdanju, škotski redatelj David McVicar, scenograf Robert Jones i kostimografkinja Jenny Tiramani ostvarili su vrlo dojmljivu i vizualno atraktivnu klasičnu predstavu kojoj su suvremene mogućnosti pokretnih kulisa i igre svjetla ( Paule Constable) dale dodatnu kvalitetu i dinamičnost.
© Višnja Požgaj, KLASIKA.hr, 19. listopada 2011.
