Među kuriozitete operne povijesti svakako ide činjenica da je Berliozov operni opus magnum, Trojanci prvi put u cijelosti izveden u Karlsruheu 1890. Premda je operu dovršio još 1860., skladatelju je za života doživio tek izvedbu zadnja tri čina od pet. Estetičke rasprave o tome radi li se, budući da se prva dva čina bave dramatizacijom posve druge epizode iz Vergilijeve Enejide nego zadnja tri, o dvije opere (Propast Troje i Trojanci u Kartagi) ili jednoj, postale su u međuvremenu bespredmetne, i to ne samo stoga što ih ujedinjuje lik Eneja. Umjesto njega, glavne su junakinje opere dva mezzosoprana, Kasandra te Didona, koje su u tolikoj mjeri raspalile Berliozovu romantičarsku maštu da su višestruko nadrasle značaj u Vergilijevom epu. Jedinstvo (u različitosti) operi osigurava prije svega Berliozov inovacijski potencijal koji u operu integrira niz neopernih elemenata poput pantomime ili raskošno orkestriranih intermezza, koji nas izvanglazbenom sugestivnošću podsjećaju na skladateljev programni opus. Trojanci se zapravo uvelike udaljavaju od tradicije prve polovine 19. stoljeća, a Berlioz po radikalnosti ideja priziva usporedbe s Wagnerom.
Operi glazbeno-dramaturško jedinstvo osigurava i motiv duhova poginulih Trojanaca, ponajprije Hektora koji kao sablasti u prijelomnim trenucima opsjedaju preživjele junake, tjerajući ih na nastavljanje povijesne zadaće osnutka Italije. Berlioz ih je dakako tretirao gotički: znamo da mu je strava bila skladateljski bliska! Mladi njemački redatelj David Hermann nadovezao se na taj skladateljev odabir učinivši Hektora (na trenutke doista zastrašujuća scenska pojava gruzijskoga basa Avtandila Kaspelija) motorom scenskoga zbivanja i kada to libreto ne zahtijeva. Duhovi premazani plavom bojom koja će u jednostavnoj simbolici scenografije i kostimografije (Ch. Hetzer) prizivati smrt zlokobno gmižu pozornicom, a u ključnim trenucima njihovu prisutnost uz drhtaje osjećaju i protagonisti.
Taj aspekt Hermannove režije važan je u prva dva čina koji su orijentirani na pitanja rata i tragova koje ostavlja na preživjelima. Režija se slabije snalazi u zbivanjima u Kartagi koju pokušava prikazati kao utopiju, no zeleni kostimi s prirodnim motivima nehotice nasmijavaju, dok scenografija Didonine palače djeluje kao da je zalutala iz Puccinijeve Madama Butterfly. Hermann je ponešto zakazao i u radu s interpretima, pa Kasandrina strepnja ili Askanijev gnjev djeluju histerično, a ljubavni odnosi, pogotovo onaj centralni između Didone i Eneja nedovoljno je uvjerljiv da bi nosio cijeli zaplet.
Na razini glazbene interpretacije treba iskazati respekt cijelom ansamblu Opere Staatstheater Karlsruhe, pogotovo brojnom orkestru i zboru koji su pod vodstvom britanskoga dirigenta Justina Browna odradili lavovski dio izvođačkog posla. Nadovezujući se na Berlizovo eksperimentiranje s prostornošću zvuka u prvom činu, Brown i Hermann dodatno raščlanjuju prostor razmještanjem zbora po auditoriju. Solističke su pridošlice u ansambl britanski tenor Johna Treleaven (Enej) i američka mezzosopranistica Heidi Melton (Didona), pri čemu prvi slovi za afirmiranu veličinu, a potonja za mladu nadu na pragu međunarodne karijere.
Nažalost, Treleaven se pokazao na pragu završetka karijere te bi zlobnici rekli da to i ne čudi budući da nema drugog razloga za to da pjevač koji je nastupao u Covent Gardenu i Bečkoj državnoj operi dođe na angažman u Karlsuhe. Volumen Treleavenova glas još nije načet, ali je u svladavanju uloge vidno imao tehničkih problema te se interpretacijski pokazao nekompetentnim u lirskome fahu, kvareći primjerice i koloristički i ekspresivno najglasovitiji broj opere, duet s Didonom Nuit d'ivresse. Heidi Melton pak posjeduje glas iznimne ljepote i talent koji će joj omogućiti da se pjevački razvija, i premda se njezinoj kreaciji Didone nema što bitnije prigovoriti, teško je oteti se dojmu da je možda za ulogu ipak premlada. Christina Niessen u ulozi je Kasandre glasovno daleko manje atraktivna, ali dojam nadoknađuje iskustvom: Berlizove junakinje, naime, zahtijevaju određeni stupanj umjetničke zrelosti. No Heidi Melton svakako je ime na koje treba obratiti pažnju te najsvjetlija točka večeri koja je Berlizovu operu predstavila u korektnom svjetlu, ali ipak ne i u punom sjaju.
© Ivan Ćurković, KLASIKA.hr, 17. listopada 2011.
