Novi ravnatelj Opere u Državnom kazalištu u Stuttgartu Jossi Wieler, koji operne režije potpisuje u tandemu sa dramaturgom Sergiom Morabitom u svome se intendantskom programu odlučio za smioni potez pridruživanja redatelja i dirigenata opernom ansamblu. Drugim riječima, skupa sa solistima, zborom i orkestrom kao kolektivom umjetnički će se na duge staze zajednički razvijati i nešto manji broj stalnih redatelja i dirigenata, suprotno (i u nas) čestoj praksi angažiranja gostujućih umjetnika za svaki projekt zasebno. Za početak sezone Wieler je odabrao obnovu svoje (i Morabitove) predstave Händelove Alcine, koja je pred desetak godina premijeru doživjela također u Stuttgartu, ali je u međuvremenu postavljena i na mnoge druge europske operne pozornice te čak i doživjela izdanje na DVD-u u nakladi Arthaus Musik.
Opera se temelji na epizodi iz Ariostova Bijesnoga Orlanda u kojoj se čarobnica i žderačica muškaraca Alcina zaljubi u svoju žrtvu, križara Ruggiera, koji zbog nje zapostavlja svoje viteške dužnosti, no naposljetku se uz pomoć bijele magije uspijeva osloboditi njezinih čari. Händel je siže skladateljski tretirao s velikim simpatijama za Alcinu. U zamršeni ljubavni zaplet uključuje se i Ruggierova zaručnica Bradamante koja prerušena u muškarca nastoji vratiti Ruggiera na pravi put, no samo pridonosi kompliciranju ljubavnih odnosa budući da se u nju (tj. njega) zaljubljuje Alcinina sestra Morgana. Opera ocrtava dramaturški ljubavni labirint u kojemu se likovi gube, pogotovo Ruggiero, kojega dvojbe ne napuštaju ni nakon što u drugom činu prsten njegovoga mentora Atlantea razbija Alcinine moći. Wieler i Morabito maksimalno su naglasili neurotični potencijal glavnih likova i radnju transponirali sa magične na nadrealnu razinu, pri čemu je scenografija otrcanog građanskog salona s centralnim elementom zrcala iznimno funkcionalna u oslikavanju (pod)svjesnih procesa.
U ansambl je pristigao i čitav niz kvalitetnih mlađih pjevača, koji su uostalom i spremni ostati dulje vrijeme u Stuttgartu. Na predstavi Alcine bile su to uglavnom pjevačice zvonkoga, neprodornoga glasa, fine muzikalnosti i vitke tjelesne konstitucije koja scenski izrazito pogoduje ulogama u hlačama kakve su Ruggiero (Sophie Marilley) i – djelomice – Bradamante (Marina Prudenskaja). Među njima našla se i mlada hrvatska mezzosopranistica Diana Haller koja je naobrazbu započela u Rijeci, a studirala na Konzervatoriju Giuseppe Tartini u Trstu. Premda je tumačila tek sporednu ulogu dječaka Oberta, specifična glazbena morfologija opere serie 18. stoljeća ipak joj je namijenila tri lijepe arije, a Haller je posebno impresionirala u posljednjoj (Barbara! Io ben lo sò) lakoćom koloratura i muzikalnošću interpretacije. U ansambl se uklopila i vrlo intenzivnom glumačkom igrom koja je zahtijevala kontinuiranu koncentraciju za vrijeme dugotrajnog boravka na sceni.
U nizu kvalitetnih kreacija najviše se istaknula grčka sopranistica Myrtò Papatanasiu u najatraktivnijoj, naslovnoj ulozi. Ne samo da je i nešto voluminoznijim glasom ispunila gledalište Opere u Stuttgartu, koje dakako nije optimalno za izvedbe baroknih opera, nego je unatoč mladosti pokazala potrebnu pjevačko-glumačku zrelost ne samo za iznimno ekspresivne Alcinine arije poput Ah! Mio cor!, Ombre pallide i Mi restano le lagrime, nego i za preobrazbu iz gnjevne ostavljene žene u sućutnu osobu koja Ruggieru i Bradamante ipak želi sve najbolje. Konačno, treba pohvaliti i orkestar koji je u smanjenom sastavu od svega šest prvih violina pod vodstvom dirigenta Sébastiena Roulanda svirao sugestivno i dramatično, pri čemu je činjenice da nije riječ o orkestru specijaliziranom za ranu glazbu svedena na minimum.
© Ivan Ćurković, KLASIKA.hr, 29. listopada 2011.
