Volim uloge junaka

Intervju: Krešimir Špicer, operni pjevač

• Razgovarala Marija Barbieri
  
  Upravo je nevjerojatno da naša glazbena javnost gotovo ništa, ili vrlo malo, zna o tenoru Krešimiru Špiceru, koji sa svoje 32 godine već bilježi zapažene međunarodne uspjehe, poglavito u specifičnom repertoaru baroka i klasike, nastupe s uglednim ansamblima kao što su Les Arts Florissants ili Nizozemska filharmonija, pod ravnanjem uglednih dirigenata kao što su William Christie, Kent Nagano, Jurij Temirkanov ili Myung-Wun Chung, u uglednim opernim kućama kao što je pariška Opéra National i na festivalima kao što su Salzburške svečane igre. Trebao je doći Monteverdijev Orfej u zagrebačkoj Operi da shvatimo kakvog umjetnika imamo. Špicer je rođen 1976. u Slavonskome Brodu.
  
  Godine 1994. otišli ste na školovanje na Sweelinck konzervatorij u Amsterdamu. Kolika je prednost školovanja u jednom svjetskom kulturnom centru?
  
  To je velika prednost. Ja sam već kao trogodišnje dijete pjevao u zboru i cijeli moj život je bio povezan s pjevanjem.  Nisam mislio da je vani baš puno bolje nego kod nas. Moji su roditelji dosta putovali po inozemstvu pa su i mene i brata slali u Italiju, Njemačku i Francusku i kad je došla TZ (Vjerska organizacija mladih) i s njom sam putovao. Ali, kad je došao trenutak da se odlučim baviti pjevanjem, onda je prilika da se školujem u Amsterdamu bila golema. Nije to značilo samo odlazak na internacionalni  Konzervatorij nego i vezu sa svijetom i vezu s onom vrstom glazbe koju nismo tada na našim prostorima toliko mogli čuti. Bila je to prigoda da se pokažem, vidim tko sam i kolike su moje mogućnosti na međunarodnom nivou. Bio je to visoki cilj. Odluka da idem studirati u Amsterdam nije bila laka za moje roditelje. Imao sam sedamnaest i pol godina, Amsterdam je grad droge, crvene četvrti, a i vrlo je daleko.
  
  Koliko se razlikuje školovanje na Konzervatoriju u gradu kao što je Amsterdam od školovanja kod nas?
  
  Razlikuje se, iako u biti imamo slične predmete. Najviše se razlikuje u viđenju glazbe. Razlikuje se način na koji pristupamo glazbi kao pjevači. Moja profesorica nizozemska mezzosopranistica Cora Canne Meijer cijeli je život pjevala sve, operu, oratorij i Lied. I svoje je studente tjerala da izgrade ljubav prema pjevanju općenito, a ne da se ograniče npr. na operu, Verdija, Puccinija. Zatim tu sam došao u kontakt sa stranim jezicima a za pjevača je vrlo bitno znati govoriti stranim jezikom. Popravili su mi se njemački i engleski, naučio sam nizozemski, a preko opera talijanski i malo ruski, sad živim u Francuskoj pa pričam francuski. To je vrlo važno kod izričaja. Moja profesorica je polazila od teksta, a mislim da se ovdje tako ne radi. Tako i ja najprije uzmem tekst, prevedem ga na hrvatski da znam ne samo njegov poetski smisao nego točno značenje svake riječi kako bih kasnije  tu riječ mogao tako obojiti kako je osjećam. Polazeći od teksta razmišljam što bih ja kao osoba u tome trenutku osjećao, što mi je zanimljivo, kako bih to donio. A tek onda gledam što je skladatelj u tom trenutku osjetio i kakvu je glazbu napisao za određeni tekst.
  
  Tako je činio i Giuseppe di Stefano. On je u riječima nalazio  chiaro-scuro što je onda glasom izrazio.
  
  Di Stefano je bio poznat po tome koliku je važnost pridavao značenju riječi. To je i meni jako bitno i moja se tehnika upravo temelji na izričaju, na onome što  želim izraziti emocijom u tekstu i tonu. Volim znati što govorim i mislim da je i publici prihvatljivije slušati pjevača koji točno zna što govori i što želi izraziti. Od početka sam pjevao operu, oratorij i Lied i različite stilove pa sam naučio kako se glas adaptira različitoj formi i stilu. Drukčije je pjevati npr. Puccinija ili Čajkovskog, u koje morate unijeti nešto dramatike, ili Mozarta kod kojega treba biti više lakoće. Druga je tessitura i drugi način pjevanja.
  
  Opera – oratorij – Lied, što je Vama intimno bliže?
  
  Jako volim pjevati Lied. Ali jako volim glumiti i opera je prvi žanr koji me zanima, koju obožavam. U Liedu smo sami pred publikom, goli, nema spektakla, nema šminke, svjetla, kostima, tu smo samo ja i pijanist, prepušteni sami sebi, i u tome treba dati sve. A to je veliki izazov. Pjevanjem Lieda sačuva se ljepota, sloboda i svježina glasa te disciplina. Ako se pjeva samo u teškim operama, glas se na žalost, što je posve logično, pomalo razvaljuje, postaje dramatičniji i onda se iz njega gube neke finese, u boji i dinamici. Ako smo stalno suočeni s velikim orkestrom u velikim opernim kućama gdje moramo pjevati uz golemu podršku daha da bismo se čuli, onda se jednostavno mora dati više tona. Zbog toga mislim da je vrlo bitno sve pjevati, naravno i oratorij s njegovim opet drukčijim zahtjevima.
  
  Osvrnut ćemo se sada na Vašu karijeru. Kad ste debitirali?
  
  Ljeti 1999. s Monteverdijevim Ritorno di Ulisse in patria (Povratak Odiseja u domovinu) u Aix-en-Provenceu. Ta je produkcija proglašena jednom od najljepših uopće u Aix-en-Provenceu i 2004. objavljena je na DVD-u. U Parizu sam bio dubler za ulogu Orontea u Händelovoj Alcini za tenora Timothyja Robinsona s ansamblom Les Arts Florissant i Williamom Christiejem. Kako se moj kolega nije razbolio, nisam pjevao u Alcini u Parizu, ali mi smo dubleri nastupili na koncertu na Baroknom festivalu u Beauneu. Za vrijeme dvomjesečnog  rada na operi otpjevao sam audiciju za Odiseja. I tako sam igrom slučaja krenuo u taj repertoar. Prethodno sam jedino pjevao u Händelovu Mesiji. Dotad sam se uglavnom bavio Schubertom, Schumannom i pjevao male uloge u velikim operama Verdija i Puccinija, a na studiju uz glasovir još i arije Lenskog iz Evgenija Onjegina, Federica iz Arležanke Francesca Cilee.
  
  Godine 1997. osvojio sam prvu nagradu na nizozemskom Nacionalnom natjecanju mladih pjevača koncertom opernih arija uz orkestar. Tako su mi taj Händel i Monteverdi zapravo bili novi. Kad mi je Christie rekao da sutradan održava audiciju za Odiseja, nije mi to baš bilo poznato, ali kupio sam note i CD, preko noći naučio glavnu ariju i duet i otišao na audiciju. Dobio sam glavnu ulogu i veliku priliku. Na festivalu su bili slavni dirigenti barokne glazbe  René Jacobs i Marc Minkowski pa su me i oni zvali na audiciju i tako sam krenuo u taj repertoar. Došao je Ariodante u Palais Garnier u Parizu s Minkowskim, pa Odisej u Berlinu s Jacobsom. Istodobno sam počeo pjevati Mozarta.
  
  Pjevao sam naslovnu ulogu u Titusu (La clemenza di Tito) u Amsterdamu, Frankfurtu i Aix-en-Provenceu, pa Idomenea u Torontu, Alessandra u operi Kralj pastir (Il re pastore) u Salzburgu i ta je produkcija iz 2006. objavljena  na DVD-u u sklopu krasnog projekta dvadeset i dviju Mozartovih opera za Deutsche Grammophon. Godine 2002. sam s Nederland Philharmonisch Orkest (Nizozemskom filharmonijom) sudjelovao u izvedbi Mahlerove Tužaljke  (Das klagende Lied) pod vodstvom Hartmuta Hänchena. S Njemačkim simfonijskim orkestrom (Deutsches Symphonie Orchester) u Berlinu  pod ravnanjem Kenta Nagana pjevao sam u Monteverdijevom Dvoboju Tankreda i Klorinde (Il combattimento di Tancredi e Clorinda) u produkciji koja je 2003. predstavljena i u operi u Los Angelesu. Poslije sam na poziv Placida Dominga, također u Los Angelesu, pjevao Artura u Luciji di Lammermoor s Annom Netrebko.
  
  Čini mi se da je jako dobro za mladog tenora da u početku pjeva taj repertoar kako bi se glas oslobodio i stekao fleksibilnost a tehnika koloratura u tome jako pomaže. Pjevao sam prošle godine  Edipa u Oedipusu rexu i Ribara u Slavuju  Stravinskog u vrlo lijepoj produkciji pod ravnanjem Daniela Klajnera u koreografiji Lucinde Childs u Opéra Nationale du Rhin u Strasburgu. Edip je dramska uloga, poput Wagnerovih, ali ne traje dugo. Takve uloge tražim, teže ali ne duge, kao Lenskog ili Maxa u Weberovu Strijelcu vilenjaku. Imam ugovor za Beethovenovog Florestana ali u prvoj verziji opere s naslovom Leonora (s manjim orkestrom) za sezonu 2013./2014. O Wagneru neću razmišljati daljih petnaest godina. Odlučno odbijam ponude za nekog Parsifala ili Lohengrina. A i Verdi može još malo počekati. Pa pjevam tek osam godina! Pjevao sam Da-Uda u koncertnoj verziji Egipatske Helene (Die Ägyptische Helena) Richarda Straussa pod ravnanjem Fabia Luisija na Salzburškim svečanim igrama 2003. i u Madridu 2006.
  
  Koje Vam se uloge sviđaju kao likovi?
  
  Volim junake. Ne mogu zamisliti da bih pjevao Tamina u Čarobnoj fruli, koji dođe na scenu i  pjeva "weil ich zu schwach zu helfen bin" (jer sam preslab da pomognem)! Volim Idomenea, Titusa. Za budućnost: Don José je interesantan, Samson također. Moram priznati da ne volim uloge u kojima se ponavlja tekst pa zastane radnja, više volim one u kojima je jak dramski naboj. Draži mi je npr. Johnson u Čedu zapada nego Rodolfo u La Bohème. Nude mi Wagnera zbog, kako kažu, slavenske mekoće i neke tuge u glasu, ali ja to za sada ne želim.
  
  Jeste li zadovoljni što ste odabrali pjevački poziv?
  
  Da se ponovno rodim, isto bih učinio. Ali danas nije lako biti pjevač. Moja mi profesorica govori da je prije bilo puno lakše. Danas se uskače, ide iz predstave u predstavu, iz grada u grad, stalno ste u napetosti. A to ne želim i nastojat ću birati one ponude koje će mi omogućiti mirniji rad.
  
  Što kažete o današnjoj predominaciji opernih redatelja?
  
  Sve to ide u ciklusima: dominirali su pjevači, skladatelji, dirigenti, danas su to redatelji. Nemam ništa protiv modernih režija ali moraju biti suvisle, imati vrlo čvrstu vezu s libretom, kako se kolokvijalno kaže, moraju imati glavu i rep i čvrstu ideju vodilju.
  
  Što Vas očekuje u budućnosti?
  
  Pjevat ću vrlo zanimljivu ulogu Pilada u Gluckovoj Ifigeniji na Tauridi. Čekaju me Titus i Idomeneo. Pripremam Strijelca vilenjaka i Florestana u daljoj budućnosti.
  
  I, nadajmo se, neki novi projekt u Hrvatskoj.
  
  © Marija Barbieri, KULISA.eu, 16. lipnja 2008.