U Parizu je 1835. s velikim uspjehom kod publike a manjim kod kritike izvedena drama u pet činova, Angelo, tiranin u Padovi (Angelo, tyran de Padoue) znamenitog francuskog pisca iz doba Romantizma, Victora Hugoa (1802-1885). Krvava je to tragedija u kojoj četvero glavnih likova žive u mračnim, pljesnivim prostorima, gdje zidovi imaju uši, bodeži sijevaju iza svakog ugla, a otrov je svakodnevni napitak. U tu je Padovu pod venecijanskom vlašću godine 1459, Hugo smjestio Angela Malipiera, koji njom vlada kao tiranin i u vječnom je strahu od moćnog Savjeta Desetorice iz susjedne Venecije. On je zaljubljen u glumicu Tisbe, koja mu je postala ljubavnica, ali je sama zaljubljena u Rodolfa, mladića plemenita roda kojega je zakon prognao. Rodolfo je pak zaljubljen u Catarinu Brigadinu, koju je zla sudbina učinila Angelovom ženom. I ona njega voli. Iako sam nije zaljubljen u svoju ženu, Angelo je drži pod nadzorom preko svojega doušnika Homodeia. Naravno, Hugo se nije zadržao na ljubavnom četverokutu, nego je u drami podcrtao i njezin društveni aspekt. Glavni su likovi u neprestanoj borbi da bi sačuvali život i obranili se od prijetnja kojima ih on svakodnevno okružuje. Taj je sadržaj već 1837. uglazbio Saverio Mercadante (1795-1870) u svojoj operi Il Giuramento (Zakletva), a njime su se bavili i ruski skladatelj César Cui (1835-1918), njemački Eugène d' Albert (1864-1932) i brazilski Antônio Carlos Gomes (1836-1896), ali bez većeg odjeka.
Arriga Boita (1842-1918), vrlo darovita i poznata pjesnika, kritičara, libretista i skladatelja,. koji se spremao napisati libreto za Ponchiellijevu operu, taj je sadržaj također zainteresirao. Zadržao je osnovni zaplet Hugoove drame ali je premjestio radnju iz turobne Padove u raskošnu, blještavu Veneciju 17. stoljeća, u kojoj su svoja remek-djela ostavili slavni Tizian, Vittore Carpaccio, Andrea Palladio, braća Gentile, Giovanni Bellini, Giorgione, Paolo Veronese, Jacopo Tintoretto, Palma il Giovane i mnogi drugi. Izvršio je i neke izmjene. Tiranin Angelo u operi je postao inkvizitor Alvise Badoero a glumica Tisbe ulična pjevačica Gioconda, ali nije njegova ljubavnica. Catarina Brigadina postala je Laura Adorno, a Rodolfo Enzo Grimaldo, koji se u početku predstavlja kao Dalmatinac. Doušnik Homodei postao je ulični pjevač Barnaba, no ostao je doušnik. Svakom je činu Boito dao podnaslov: prvome La bocca dei Leoni (Lavlja usta) – u nju Barnaba ubacuje optužbu protiv Enza i Laure. Drugome je podnaslov Il Rosario (Čislo) – čislo u Laurinim rukama podsjeća Giocondu na majku i ona od osvetnice postaje spasiteljica svoje suparnice. Trećemu je podnaslov Ca d' oro (Zlatna kuća) – to je dom Alvisea Badoera i u njoj će drama dostignuti vrhunac, a tu će se izvesti i glasovit Ples satova, a četvrtome Il Canal Orfano (Kanal Orfano) koji protječe pokraj Giocondine kuće. U njemu će završiti njezino mrtvo tijelo nakon što je spasila Lauru, omogućila bijeg njoj i Enzu i obmanula Barnabu kojemu se nije htjela podati nego se radije ubila.
Amilcare Ponchielli
Amilcare Ponchielli rođen je 31. kolovoza 1834. u Padernu Fasolaro, koji se danas zove Paderno Ponchielli, pokraj Cremone. Siromašna podrijetla ali vrlo nadaren, uspio je kao dvanaestogodišnjak dobiti stipendiju i upisati se na Konzervatorij u Milanu na kojemu je 1854. diplomirao. Vratio se u Cremonu i postao orguljaš, no nije odustao od želje da bude operni skladatelj. Godine 1856. skladao je operu Zaručnici (I Promessi sposi) na libreto koji je uglavnom sam sastavio prema slavnom istoimenom romanu Alessandra Manzonija (1785-1873). Opera je postigla uspjeh u Cremoni i okolici, ali tek je njezina izvedba u Teatru del Verme u Milanu u prosincu 1872. upozorila na skladatelja.
Nije mu pošlo za rukom da dobije mjesto profesora kontrapunkta na Konzervatoriju, koje je pripalo dirigentu Francu Facciu (1840-1891), premda je imao bolje kvalifikacije od njega, ali mu je sa Zaručnicima krenulo. Četrdeset poziva pred zastor ispratilo je izvedbu, oduševljene su bile i publika i kritika, jednodušne u ocjeni da se pojavio genij, a izdavačka kuća Ricordi sklopila je s njim ugovor. Zaručnici su donijeli veliku promjenu u Ponchiellijevu osobnom životu. Zaljubio se u 27-ogodišnju interpretkinju glavnog lika Lucije, sopranisticu Teresu Brambilla (1845-1921) i dvije godine poslije sklopio je s njom brak. Kad je skladao Giocondu s kojom je postigao svjetsku slavu imao je već 42 godine. Ostale su mu opere zaboravljene. Prije Gioconde skladao je 1874. operu I Lituani (Litavci). Poslije nje napisao je operu na biblijsku temu, Il figliuol prodigo (Razmetni sin), praizvedenu na otvorenju sezone u Scali 26. prosinca 1880. s jednim od slavne poljske pjevačke braće, Édouardom de Reszkeom u ulozi Rubena, te Marion Delorme prema Hugou, praizvedenu također u Scali u ožujku 1885. s glasovitim Francescom Tamagnom u ulozi Didiera. Godine 1880. Ponchielli je postao profesor kompozicije na milanskom Konzervatoriju i kapelnik crkve Santa Maria Maggiore u Bergamu. Oba je položaja zadržao do smrti u Milanu 17. siječnja 1886. godine.
Prema riječima suvremenika Ponchielli je bio vrlo osebujna osoba – skroman, odveć samokritičan, pomalo smušen, ne osobito atraktivne pojave ali vrlo omiljen. Svi koji su ga poznavali osjećali su prema njemu posebnu sklonost, a njegovi najslavniji učenici, Pietro Mascagni (1863-1945) i Giacomo Puccini (1858-1924) ljubav i duboko poštovanje. Očito je iste osjećaje gajio i Arrigo Boito, zacijelo najkontroverznija osoba talijanskog kulturnog života u drugoj polovici 19. stoljeća. U ono doba Boito je želio biti poznat isključivo kao glazbenik pa je pisao pod pseudonimom Tobia Gorrio, što je zapravo anagram njegova imena. Bio je posve različit od Ponchiellija, i skromni se skladatelj žalio. Govorio je: „Više bih volio drugi libreto i drugoga pjesnika, pjesnika koji bi pisao za mene, a ne za sebe. Jadni pjevači! Slomit će grlo s tolikim izrazima dramatike.“
Ponchielli i Boito svojom su Giocondom udarili temelje verizmu. Možda je tome pridonijela i činjenica da su dva najslavnija Ponchiellijeva đaka bili upravo Puccini i Mascagni. Skladatelju su često predbacivali da je u glazbi sirov i vulgaran. Mučen neprestanom sumnjom u svoje mogućnosti, nije skladao s lakoćom nego je veliku pozornost posvećivao svakom odlomku i pravio nekoliko skica da bi se tek kasnije odlučio za jednu. Znao je stvoriti ugođaj i snažne dramske sukobe, voditi logično radnju i znalački orkestrirati. Za takav snažan sadržaj stvorio je glazbu snažnih poteza, melodijski bogatu i dramaturški djelotvornu. Gioconda je u pravom smislu efektno djelo koje traži vrhunske pjevače i neodoljivo privlači publiku. To je i jedina opera iz toga vremena kad je Giuseppe Verdi (1813-1901) bio nedodirljiv vladar talijanske operne scene koja se održala na repertoaru. Verdi je rekao o Ponchielliju: „Od svih skladatelja koje poznajem Ponchielli je najbolji. Ali, na žalost nije više mlad. Četrdesetih je godina, i puno je toga vidio i čuo. A znate što ja mislim o onome tko je mnogo čuo!“ Ponchiellijev opus poslužio je kao ishodište Mladoj talijanskoj školi nadobudnih skladatelja.
Praizvedba
Ponchielli je radio na Giocondi od 1874. godine. Opera je praizvedena 8. travnja 1876. u milanskoj Scali. Dirigirao je Franco Faccio. Interpretkinje su bile malo poznate Maddalena Mariani Masi, Marietta Biancolini Rodriguez i Eufemia Barlani Dini. Barnabu je pjevao bariton krasna glasa velikog raspona pa je pjevao čak i tenorske uloge, Gottardo Aldighierri (1824-1906). Luigi Arditi (1822-1903) posvetio mu je svoju poznatu skladbu Il bacio (Poljubac). Alvisea je pjevao Ormondo Maini. Jedina prava pjevačka zvijezda na praizvedbi bio je španjolski tenor, Baskijac Julián Gayarre (pravim imenom Sebastian Julián Gayarre Garjón) (1844-1890). Rođen pokraj Navarre u Pirinejima, bio je pastir, prodavač i kovač, dok nije na sebe skrenuo pozornost imućnih koji su mu omogućili studij na madridskom Konzevatoriju. Završio ga je 1868., pjevao u zarzuelama, učio pjevanje u Pomploni u školi glasovite pjevačke dinastije Garcia i nastavio studij na konzervatoriju u Milanu. Debitirao je 1869. u Vareseu kao Nemorino u Ljubavnom napitku (L'Elisir d'amore). Ubrzo je stekao međunarodni ugled, nastupao po velikim europskim gradovima u operama Rossinija, Donizettija i Verdija, ali i francuskih skladatelja Gounoda i Meyerbeera. Bio je prvi Wagnerov Tannhäuser u Italiji, 1872. u Bologni. Zbog bolesti dišnih putova, posljednju je predstavu otpjevao u prosincu 1889. u Teatro Real u Madridu. Umro je 2. siječnja 1890. Smatra se vrhunskim tenorom onoga doba u talijanskom repertoaru, a njegova pisma obitelji smatraju se najljepšim primjerom baskijskog narječja. O Gayarreu je snimljeno nekoliko španjolskih filmova i utemeljeno je međunarodno pjevačko natjecanje koje se održava svake druge godine.
Nakon vrlo uspjele praizvedbe strogi kritičar Filippo Filippi napisao je: „Gioconda je djelo velikog majstora. Ima u njoj mnogo prekrasnih odlomaka, dramatski je vrlo djelotvorna, a četvrti čin je čudesan.“ Premijera je završila u slavlju, svi su bili oduševljeni, samo je jedan čovjek bio nezadovoljan – Ponchielli. Počeo je operu prerađivati, skratio ju je ali i dodao neke odlomke kao što je poznati ansambl na kraju trećega čina. Skladao je novu romancu za Lauru Stella del marinar, novu ariju za Alvisea na početku trećega čina i novi uvodni zbor. Konačan oblik dao je operi 1880. Takvom ju je predstavio, također publici Scale 12. veljače 1880. s istom interpretkinjom naslovnog lika i s istim velikim uspjehom – četrnaest izvedaba u sezoni. Obnovljena je 1884. i mala 25 izvedaba, više od ijedne opere tada na repertoaru.
Svoj put u svijet Gioconda je počela već 1883. u londonskom Covent Gardenu i njujorškom Metropolitanu, ali se u njemu nije održala na repertoaru. Dvadeset godina kasnije razmišljalo se o njezinom ponovnom uvrštenju u repertoar i mislilo pritom na Milku Trninu (1863-1941). Već je engleski kostimograf Percy Anderson (1850-1929) priredio nacrte kostima. Ali slavna hrvatska umjetnica već je trpjela posljedice upale ličnog živca i do njezina nastupa nije došlo. U novoj produkciji opere u studenome 1903. nastupili su glasovita Amerikanka Lilian Nordica i veliki Talijan Enrico Caruso. Novom produkcijom na otvorenju sezone 1909./1910. sa slavnom Čehinjom Emmy Destinn i Carusom dirigirao je još jedan velikan, Arturo Toscanini.
Zinka Kunc Milanov
„Po ljepoti tona i potpunom svladavanju uloge Zinka Milanov je najveća Gioconda na svijetu“ – pisao je jedan kritičar u doba najvećih uspjeha hrvatske umjetnice u toj ulozi. Izgleda, da ta tvrdnja jednako vrijedi i danas. Gioconda je bila jedna od stožernih uloga u repertoaru Zinke Kunc Milanov. Prvi ju je put pjevala na premijeri opere u Zagrebu 13. prosinca 1935. Bila je to njezina dvadeset i peta uloga u zagrebačkoj Operi. U angažmanu u Zagrebu otpjevala ju je dvanaest puta, a na gostovanjima još tri puta, ukupno petnaest puta.
Zinka Milanov je bila Gioconda Metropolitana, utjelovljenje toga lika u pjevačkom i glumačkom pogledu s nikada dostignutim a kamoli ponovljenim pianissimom na tonu b u frazi iz prvoga čina Enzo adorato! Ah! come t' amo! U Metropolitanu i na turnejama ansambla po Americi pjevala ju je četrdeset i jedan put, samo jedanput manje od Emmy Destinnove. Rosa Ponselle je tu iznimno zahtjevnu ulogu otpjevala 36 puta, a Renata Tebaldi 32. Zinka je prvi put u Metu pjevala Giocondu 20. prosinca 1939. Slavni Giovanni Martinelli bio je Enzo, Bruna Castagna Laura, Carlo Morelli Barnaba. Dirigirao je veliki argentinski dirigent Ettore Panizza. Izvedba se izravno radijski prenosila. Do 1962. tumačila je taj lik uz najveće pjevače vremena. Nastupe Zinke Milanov u ulozi Gioconde u Metropolitanu pratili su osvrti poput ovoga u novinama New York Herald Tribune za izvedbu 7. ožujka 1957.: „Miss Milanov je proizvela niz piano tonova u visokom registru kakav nijedan živući sopran ne bi mogao dostojno ponoviti.“
Sama umjetnica rekla je u jednom razgovoru o toj ulozi 1952. sljedeće: „Muzički jedna od najzahtjevnijih uloga u sopranskom repertoaru, Gioconda, emotivno je opasna i krajnje teška. Kobna opera, puna strasti. Zanimljivo, jedina je opera u kojoj tenor nije zaljubljen u primadonu. A ipak je ljubav glavna pokretačka snaga drame. Većina teškoća uloge potječe od činjenice da pjevačica mora biti stalno usmjerena na probleme kako donijeti na sceni Giocondinu osobnost a istodobno pjevati glazbu koja je sve prije nego lijepa. Gioconda je žena koju bismo danas nazivali kompliciranom. Puna je razumijevanja, suosjećajna, ali u njoj ima i zla. Ostvariti tako složen lik i učiniti ga razumljivim publici koja obično ne zna što Gioconda pjeva – u tome je srž problema.
Kad sam počela učiti Giocondu – a bilo je to najprije u Zagrebu s velikom Milkom Trninom a poslije u Pragu s Fernandom Carpijem – uvijek me zaokupljala promjenljivost njezina karaktera. Poput Leonore žrtva je sudbine, ali to je ne čini nezanimljivom. Gioconda je ljudskija, ima trenutke padova i dolazi do krajnjih granica strasti, što čujemo u njezinu duetu ljubomore s Laurom i u završnom prizoru kad priznaje sama sebi kako bi željela da je Laura mrtva. U trenutku i sama razmišlja da je ubije: „Laura je u mojim rukama. Same smo... mrak je. Nitko neće nikada saznati... Laguna je duboka.“ A onda odustaje sa strašnim krikom „Užas!“ – Orrore! Ne, ona nije anđeo čuvar tijekom cijele opere, iako je sigurno tema opere žrtva.
Prema meni, drama dostiže vrhunac na otoku Giudecci kad Gioconda i Enzo začuju iza scene Laurin glas. Gioconda shvaća da su se njezine nade izjalovile i da je kraj njezinu životu. Neki bi drugi skladatelj možda dao sopranu veliku ariju u kojoj bi opisao njezin očaj, ali Ponchielli to nije učinio. Dodijelio joj je samo dvije riječi: „Bože moj!“ Na talijanskom samo dva sloga „Mio Dio!“, samo dva a koliko toga morate unijeti u te dvije riječi! To je kraj jednog života i kraj njezinih snova, za mene najvažniji dio opere.
Gioconda je često neugodna za glas, iz nekoliko razloga. Najprije, to nije mehanička uloga nego jedna od onih koja traži duboku koncentraciju na produkciju glasa i tehniku. Opera je jedna od onih koja vrlo zamara pjevačicu. Gusta orkestracija, duge, dramske linije. Pjevačica gotovo gubi dah pjevajući, pjevajući, pjevajući. Nijedna druga opera nema takve skokove. Što li je Ponchielli mislio kad je skladao te skokove? Oktava, oktava i pol, dvije oktave. Opera ih je puna. Kad Gioconda u prvome činu čuje da joj je majka spašena „Gioia...Oh gioia!“ Od visokog b do malog f. „Madre mia“ mali b, a onda „Enzo adorato! Ah! come t' amo!“ visoki b, pune dvije oktave, nije to lako.
Čudno, zar ne? Barnaba govori veliku istinu o Giocondi kad kaže da je Enzo voli kao sestru ali Lauru „kao ljubavnicu“ (come amante). Znamo da se cijela priča vrti oko te činjenice, te su riječi ključ za zvuk i emotivnost u Giocondi, a ta emotivnost je ironija, kostur oko kojega je opera građena.“
Druga hrvatska umjetnica u Giocondi u Metropolitanu bila je Biserka Cvejić. Nakon što je s Regine Crespin pjevala duet Gioconde i Laure na oproštajnom koncertu od stare zgrade, nastupila je 22. rujna 1966. u novoj produkciji opere, drugoj predstavi uopće u novoj zgradi, uz Renatu Tebaldi, Franca Corellija, Cornella MacNeila i Cesarea Siepija. Pjevala ju je četrnaest puta. Godine 1967. Ruža Pospiš-Baldani pjevala je četiri puta Slijepu ženu – Ciecu, a 1979. Ferdinand Radovan dva puta Barnabu. Godine 1947. u Areni u Veroni upravo u Giocondi svijet je upoznao 24-godišnju Mariju Callas.
Gioconda u Hrvatskoj
Prva izvedba opere na hrvatskom tlu bila je 1885. u Teatro Comunale u Rijeci u novoj velebnoj zgradi koju su projektirali bečki aritekti Fellner i Helmer. Kazalište je svečano otvoreno 3. listopada 1885, a prva izvedena predstava bila je Aida. Slijedila je La Gioconda. Izvela ju je talijanska operna družina pod ravnanjem Gaetana Ciminija kojega susrećemo u nizu opernih produkcija u svijetu u to doba. Glavna zvijezda bila je ugledna umjetnica Medea Borelli Operu je 20. listopada 1906. u Splitu također predstavila talijanska operna družina. „Kapelnik-koncertator i upravljač bio je Mo Gaetano Cav. Cimini“ a zvijezda je bila Linda Micucci. Gioconda je tada izvedena nekoliko puta.
*****
Prva izvedba djela Hamilkara Ponchiellija u prijevodu Josipa Eugena Tomića u hrvatskoj nacionalnoj operi bila je 18. svibnja 1884. u Narodnom zemaljskom kazalištu u Zagrebu pod ravnanjem Ivana pl. Zajca u režiji Vaclava Antona a „nove dekoracije slikao Gilbert Lehner, slikar dvorskoga kazališta u Beču i g. Domiček“. Nastupili su Ema Rütti, Fernando Tercuzzi, Matilda Lesić, Marija Vormastini, gost Dante Del Papa i Pietro Vespasiani. U kasnijim izvedbama Lauru je pjevala Sofija Kramberger, sestra glasovitog znanstvenika, paleontologa, arheologa i geologa, Dragutina Gorjanovića-Krambergera, koja će karijeru nastaviti u Italiji, a Giocondu ljubimica zagrebačke publike, talijanska umjetnica Dina Barberini. Godine 1888. Enza je pjevao Ernesto Cammarota koji će postati stup zagrebačke Opere. Prvi put u novoj zgradi opera je izvedena 4. prosinca 1897. pod ravnanjem Nikole Fallera a Giocondu je pjevala Leonija Brückl, velika uzdanica intendanta Stjepana Miletića koji je na njoj gradio operni segment svoje, na žalost, kratkotrajne intendanture. Uz Cammarotu nastupili su češki umjetnici Anka Matoušek i Edo Aschenbrenner, tada u angažmanu u zagrebačkoj Operi, te u ulozi Barnabe Portugizac Maurizio Bensaude koji će karijeru nastaviti u Covent Gardenu i Metropolitanu.
Obnova opere bila je 1935. pod ravnanjem Krešimira Baranovića u sjajnoj podjeli uloga: Zinka Kunc, Ančica Mitrović, Pavao Marion Vlahović, Rudolf Župan, Aleksandar Griff i Splićanka Elza Karlovac. Sljedeća obnova bila je 1944. pod ravnanjem Borisa Papandopula također s vrsnim pjevačima. Pjevali su Vilma Nožinić, Marijana Radev, Josip Gostič, Rudolf Župan, Aleksandar Griff i Lucija Pramberger. Sjajna premijera opere poslije Drugoga svjetskog rata bila je 1970. pod ravnanjem Mira Belamarića u režiji Petera Bussea s izvrsnom Brankom Stilinović u naslovnoj ulozi.
Splitska publika imala je prilike slušati i gledati Giocondu u nekoliko navrata: na gostovanju Zagrebačke opere 1937. s istim izvođačima kao na premijeri u Zagrebu osim što je naslovni lik preuzela Vilma Nožinić umjesto Zinke Kunc koja se spremala u Metropolitan. Zinka se odužila i kao metropolitanka pjevala Giocondu na gostovanju Opere 1938. Nov je bio novi tenor Opere Josip Gostič. Sljedeće, 1939. godine nastupio je ansambl Ljubljanske opere pod ravnanjem Mirka Poliča s Vjerom Magdič u naslovnoj ulozi i Ivanom Franclom kao Enzom.
Narodno kazalište u Splitu premijerno je izvelo Giocondu 17. ožujka 1956. pod ravnanjem Silvija Bombardellija u režiji Tita Strozzija, scenografiji Rudolfa Bunka, kostimima Jagode Buić-Bonetti i u koregrafiji Ane Roje i Oskara Harmoša. Nastupili su Zlata Čulić-Ivanišević, Ilija Žižak, Frano Lovrić, Ivona Klarić, Duško Kukovec i Marija Gatin. Plesali su nezaboravni Deirdre O'Conaire i Myles Marsden. U ulozi Laure kasnije je gostovala Marijana Radev, koja je istu ulogu 1952. pjevala i u milanskoj Scali. Obnovom 7. lipnja 1961. dirigirao je Vid Kuzmanić, režirao Tomislav Kuljiš a scenograf je bio Milovan Stanić. Pjevali su Andrica Dumanić, Rino Lo Cicero, Ante Marušić, Bianca Bortoluzzi, Duško Kukovec i Maja Božin. Do posljednje predstave 22. studenoga 1961. opera je izvedena 22 puta. (Podaci o Giocondi u Splitu prema Siniši Vukoviću.)
Prva izvedba Gioconde u Narodnom kazalištu „Ivan Zajc“ u Rijeci bila je 1958. godine, a najnovija, iznimno uspjela premijera 11. veljače 2006. pod ravnanjem Nade Matošević u režiji Ozrena Pohića.
Ansambl Opere HNK-a u Splitu izvest će na Splitskom ljetu Giocondu 14. i 17. srpnja s početkom u 21 sat u suradnji s operom HNK-a Ivana pl. Zajca Rijeka. Dirigent je Nikša Bareza, redatelj Ozren Prohić, kostimografkinja Irena Sušac, scenograf Dalibor Laginja, koreografkinja Snježana Abramović Milković, zborovođa Domeniko Briški i oblikovatelj svjetla Zoran Mihanović. Izvođači su: Hasmik Papian (La Gioconda), Kristina Kolar (Laura), Ivica Čikeš (Alvise Badoero), Terezija Kusanović (La Cieca), Constantin Nica (Enzo Grimaldo), Marcus Butter (Barnaba), Mate Akrap (Zuane, Barnabejac), Vinko Maroević / Špiro Boban (Isepo), Franjo Pavić (Pjevač) i Jadran Barišković (Peljar). Sudjeluju Zbor, Orkestar i Balet HNK-a Split.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 10. srpnja 2011.
