Ne, hvala!

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Giuseppe Verdi, Trubadur, dir. Mihail Sinkevič, red. Andrejs Žagars

• 
  
  Zašto Trubadur? Naravno, nije riječ o kvaliteti opere, ona je doista neupitna. Trubadur ulazi u vrh operne literature i jedna je od melodikom najbogatijih opera. Zašto stavljati ponovno u repertoar Trubadur, na zagrebačkoj opernoj sceni oko 450 puta izvođeno Verdijevo djelo, kad su od posljednjeg, novouprizorenog, trinaestog Verdijeva djela na zagrebačkoj pozornici prošle pune 72 godine (Don Carlos 1939.)? Verdi ima još nekoliko opera koje nisu bile uprizorene ni na jednoj hrvatskoj sceni, npr. Sicilijansku večernju, Dva Foscarija, Razbojnike, da spomenem samo njih. Bilo bi barem zanimljivo vidjeti i čuti nešto dosad u nas neizvedeno! Zašto Trubadur u tako blijedoj, da ne upotrijebim adekvatniju riječ, izvedb,i kad smo upravo u toj operi slušali naše najveće umjetnike svjetskih dometa i ugleda? I naposljetku, zašto Trubadur, tipična talijanska opera, u realizaciji stranih umjetnika, i to ne talijanskih (što bi možda nekako i moglo biti opravdano – naravno ako je riječ o kvalitetnima kao što je bio vrstan dirigent Norme Antonello Allemandi)?
  
  Nije li već dosta toga da se za postavljanje na scenu tzv. repertoarnih opera, kao što su npr. La Bohème i Trubadur, pa i Falstaff, troše velika financijska sredstva u angažiranje inozemnih umjetnika dvojbene kvalitete? U slučaju Parsifala to je bilo opravdano, iako su najveća kvaliteta i te izvedbe bili hrvatski umjetnici na čelu s maestrom Nikšom Barezom. Zašto povjeriti glazbeno vodstvo Trubadura ruskom dirigentu koji je već u Rigolettu pokazao da ne osjeća puls Verdijeve glazbe? Mihail Sinkevič dobar je dirigent, što je dokazao u Mazepi. Zašto ga nisu pozvali primjerice za Pikovu damu, koja bi bila i bolji repertoarni potez?
  
  O scenskom uprizorenju ne bih duljila. Kakvo je ono bilo, najbolje su pokazali bučni „bu“ upućeni ekipi kad je došla na poklon po završetku predstave. U režiji Andrejsa Žagarsa bilo je trenutaka koji su nas nasmijavali (paketi humanitarne pomoći), a vrhunac je bio kad su pjevajući kako Manrico treba zarinuti mač do balčaka u Lunino srce, Manrico i Azucena držali u ruci nožić poput onoga za guljenje krumpira. Poslije je Manrico uzeo pušku, a pušaka i pištolja bilo je u izobilju, čak je Luna vlastitom rukom pištoljem ubio suparnika, a Leonora se dvoumila kako da ubije sebe uzimajući pritom u obzir i rješenje s pištoljem. Što je trebala predstavljati scena u obliku kupole s elementima gotike, lusterima i ventilatorima koji se vrte različitom brzinom – trebalo bi pitati scenografa Reinisa Suhanovsa. A kostimi Kristine Pasternake? Sirota Leonora, nije joj bilo baš lako u uskoj suknji stalno padati i ustajati se. Ili karikatura od Azucene? Oblikovanje svjetla (Kevin Wyn-Jones) bilo je u skladu s ostalim.
  
  Ali režija, ma kakva bila, neće pomoći ni odmoći Trubaduru. Njega čini glazbena izvedba, a ona je bila manjkava. Dirigent bez osjećaja za Verdija nije je ni mogao bolje voditi. Ili je pretjerivao sa sporim tempima pa su pjevači malaksavali u ulaganju dodatnog napora za svladavanje dugih fraza i pritom uzimali dah gdje ne treba ili je u vojničkom taboru krenuo furioznom brzinom. A pritom je raspada bilo u izobilju, što već ulazi u zanatsku komponentu. A i zvuk orkestra, pogotovo zbora (zborovođa Nina Cossetto) bio je grub i oštar.
  
  Riccardo Muti, koji je nesporno danas najveći autoritet za Verdija, ističe da je Trubadur opera mladih ljudi. Naravno, nije pritom mislio da bi solisti trebali imati godine protagonista. Znamo da ih Manrico ima tek nešto više od petnaest, jer grof Luna ispitujući Azucenu o događaju kad su oteli njegova brata koji je tada bio malo dijete govori da su od tada prošla „tre lustri“ (lustro je razdoblje od pet godina), dakle petnaest. Mladost znači polet, a ne uspavanost koja je karakterizirala poglavito prvi dio predstave.
  
  Na čelu solističke ekipe bio je tenor Rafael Rojas, kojega poznajemo iz Norme, nedvojbeno pjevač koji zna što je Verdi i što je belkanto. Iako nije više u naponu snage pa mu u prizoru u dvorcu-tvrđavi Castellor završni C u cabaletti (ili kako se u nas uvriježilo, stretti) nije uspio kao onaj prije toga, on zna voditi frazu, što je najbolje pokazao u ariji Ah! si ben mio i u glasovitoj, preteškoj frazi koja joj prethodi. Možda ima neke tenorske manire koje ponekad zasmetaju, ali to je respektabilan pjevač od kojega se može učiti kako treba zvučati talijanska fraza. Uvijek je dobrodošao. Boljeg tenora u tom repertoaru odavno nismo čuli.
  
  Ne mogu se osporiti pjevačke kvalitete sopranistici Melbi Ramos u ulozi Leonore. To je kultivirana pjevačica lijepih piana, ali s obzirom na vrstu glasa mogla bi biti suverenija u najvišem registru. Bolje joj je uspjela arija u sedmoj slici D' amor sull' ali rosee nego u drugoj Tacea la notte placida. Ali to nije glas za Leonoru. Ne mislim reći da Leonora treba bezuvjetno biti dramski sopran – sjetimo se samo Mice Glavačević – ali mora biti sopran od formata s glasom od formata. S teškom je mukom prebrodila Miserere. Usput, zašto je izostavljena cabaletta Tu vedrai? Voljela bih znati u kojem se još mjerodavnom kazalištu ona danas ne izvodi. S kojim pravom netko izbacuje nešto iz Verdijeve partiture? To se ni Muti, opet njega spominjem, ne bi usudio. A on ipak, usuđujem se reći, bolje poznaje Verdija od Sinkeviča i onih koji su mu to dopustili. Vitomir Marof nije bio u optimalnoj formi u svojoj poznatoj nam prokušanoj kreaciji grofa Lune.
  
  Ostaju dakle Ferrando i Azucena. Naš bas Luciano Batinić s osjećajem za verdijansku frazu i potpunim vladanjem glazbom i tekstom svojim je lijepim glasom suvereno otpjevao nezahvalnu ali tešku ulogu Ferranda. Taj Ferrando može stajati u bilo kojem velikom kazalištu. Ali ne i Azucena kakvom ju je oblikovala Jeniece Golbourne koja je, po mom mišljenju, bila glasovno i scenski karikatura. No budući da ju je ispratio najveći aplauz, možda nemam pravo. Dopuštam, ali i sebi dozvoljavam pitanje: jesu li oni koji su je ispratili s ovacijama slušali, da spomenem samo našu Azucenu iz novijeg razdoblja, Ružu Pospiš-Baldani? Njezinu prelijepu belkantističku frazu, ton koji nikada nije gubio na ljepoti i zaobljenosti a bio je izražajan u svim ujednačenim registrima, u pridržavanju Verdijevih glazbenih oznaka. Nemojmo zaboraviti, dramatika, tj. izraz, kod Verdija se ne postiže pretjerivanjem nego pridržavanjem onoga što je on zapisao u partituri. I uvijek u granicama belkanta, dakle lijepog pjevanja. Kažu da ima impresivan glas. Što to znači? Znači li velik opseg ali posvemašnja neujednačenost registara impresivnost? Ona ne da ima tri registra, nego joj je svaki ton na drugome mjestu. Gdje je belkantistički luk? Zašto prije gotovo svake fraze ima nešto kao polu ton – polu šum? A što reći o njezinu često posve nerazgovjetnom izgovoru talijanskog jezika? Samo jedan primjer: u posljednjoj slici riječ muto što znači nijem izgovara, tj. pjeva, kao da piše mutto, dakle ne zna što ona znači, a prilično je važna u kontekstu. Osobno, ne bih je željela ponovno slušati. Ali neka uživaju oni kojima se sviđa!
  
  Nositelji malih uloga – Martina Klarić, Mario Bokun, Robert Palić i Neven Mrzlečki obavili su svoju zadaću ali ništa više od toga.
  
  Počekajmo zadnju predstavu u ovome nizu i poslušajmo uglavnom naše izvođače pod ravnanjem našeg dirigenta i onda izrecimo konačan sud o ovom dostignuću zagrebačke Opere. Možda se takav Trubadur i može predstaviti onima koji ga gledaju i slušaju prvi put i onima koji se bezuvjetno dive svemu što dolazi izvana. Možda će im se i svidjeti (iako je pljesak nakon arija bio vrlo blijed), ali nama koji smo operu doživjeli više od stotinu puta u vrhunskim izvedbama naših umjetnika svjetskog formata ovakav kakav je bio na premijeri – sigurno ne.
  
  © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 5. lipnja 2011.

Piše:

Marija
Barbieri