U subotu 12. ožujka u Operi u Rimu (Teatro dell'opera di Roma) na premijeri Verdijeva Nabucodonosora pod ravnanjem Riccarda Mutija u ulozi Velikog Belovog svećenika nastupio je mladi hrvatski bas Goran Jurić. Nastup na premijeri Verdijeve opere pod ravnanjem prvoga verdijanskog dirigenta današnjice siguran je korak u međunarodnu karijeru 28-ogodišnjeg Karlovčanina. Rođen 1983., u Glazbenoj školi u rodnome gradu učio je flautu i pjevanje kod Radmile Bocek i na zagrebačkoj Glazbenoj školi Vatroslav Lisinski maturirao je pjevanje kod Bojana Pogrmilovića. Godine 2010. završio je preddiplomski studij pjevanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu Vlatke Oršanić. Student je opernog smjera jednogodišnjega diplomskog studija na Akademiji i apsolvent fonetike i talijanskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Talijanski jezik usavršavao je u Instituto Davide u Firenzi i u Laboratorio internazionale della comunicazione u Gemoni del Friuli. Radi i kao prevoditelj talijanskog jezika. U pjevanju se usavršavao na nizu majstorskih tečajeva kod uglednih umjetnika, od kojih neka budu spomenuti Gerhard Zeller, Philip Pickett i Roberto Scandiuzzi. Ravnomjerno raspoređuje opernu i koncertnu karijeru. Glumački se obrazovao u Dramskom studiju Gradskog kazališta Zorin dom u Karlovcu te u studiju Kubus u Zagrebu kod dramske pedagoginje Simone Dimitrov-Palatinuš. Dobitnik je sljedećih nagrada: 2005. prve nagrade na Državnom natjecanju učenika i studenata glazbe i plesa u Dubrovniku te 2010. druge nagrade i posebne nagrade Slovačkog narodnog kazališta u Bratislavi i Češkog narodnog kazališta u Pragu na Međunarodnom pjevačkom natjecanju Mikuláš Schneider-Trnavský u Trnavi, Slovačka kao i prve nagrade na Međunarodnom pjevačkom natjecanju Iris Adami-Coradetti u Padovi. Od sezone 2011./2012. član je Bavarske državne opere u Münchenu.
Moglo bi se reći da ste prototip današnjeg mladog opernog pjevača - bas je s 28 godina doista mlad. Shvatili ste što danas znači biti operni pjevač.
Recimo da jesam. Ovako razmišljam: nitko od vas ne može stvoriti umjetnika, sami morate u sebi tražiti tu, kako volim reći, pjevačku životinju. Svatko to mora sam u sebi tražiti, bio pjevač ili instrumentalist. To je životna snaga, životni eros, glad za znanjem, za novosti, za svijetom. I to se apsolutno odražava u pjevanju. Jer, ako na audicijama nešto ne ponudite, od njih neće biti ništa. Ako ste nešto ponudili, onda će vas prema potrebi krotiti, sjeći. Ali ako dođete prazni, nitko neće ništa ulijevati u vas. Samo će reći: „Sljedeći, idemo.“
To je ustvari točno. Publika očekuje da će joj umjetnik pružiti doživljaj. A kako će ga pružiti, ako ga sam nema.
Vrlo je teško gledati i slušati nekoga te vidjeti da ne uživa u svom poslu, da ga ne doživljava. Kad gledam nekoga takvog, žao mi ga je na neki način. Pitam se: zašto se bavi nečim ako u tome ne uživa? Neka barem pokuša riješiti taj problem. Ima svih mogućih stručnih osoba koje u tome mogu pomoći, dramskih pedagoga, psihologa, ima terapeuta svih mogućih vrsta, a, naravno, postoji i mnoštvo drugih zanimanja.
Mogu pomoći, ali bitno je da u sebi imate ono nešto, nazovimo to talent. Već ćete naći načina kako riješiti problem, ako se pojavi.
Moram priznati da ne volim riječ: talent. Više volim pojmove: otvorenost i zatvorenost, zato što smatram – možda sam još naivan, možda ću s vremenom drukčije razmišljati, ali sada tako mislim – da svi sve mogu raditi, ali svi ne uspiju napraviti sve. To je jedno. Ta tradicionalna riječ talent u mom rječniku znači otvoreno. Neke su osobe otvorene i njima će sve ići puno brže i lakše. Ali to ne znači da neke zatvorene osobe, koje bi ljudi a priori otpisali kao netalente, nemaju u sebi to što se najčešće naziva talentom.
Ako ga imaju, kad tad će se otvoriti.
A možda neće. Jer nekim ljudima treba pružiti pomoć. Neki ljudi zaista ne mogu sami. Ali opet, ne možete stalno nekoga vući za rukav.
Ipak mislim da se talent mora imati, inače, kako je rekao naš veliki Vladimir Ruždjak: „Kad bi se moglo naučiti pjevanje, onda bi to mogao naučiti svatko.“
To je istina. Ali pedagogija je napredovala, jako se puno znanstvenika uključilo u taj proces, ima mnogo organizacija gdje se dijeli znanje, zaista se pokušava ljudima pomoći na sve moguće načine. Ima pjevača kojima je pedagogija doista pomogla. Možda su prema nekakvoj prirodnoj vagi bili otpisani, a pedagogija im je pomogla, napravili su nešto i imaju svoju publiku.
Bez rada i ulaganja u sebe nema ništa, ali ipak, ako nemate nešto urođeno i prirođeno, kako će to netko izvući iz vas?
Mislim da to jest i nije istina, jer mislim da je kreativnost jača od talenta, ali kreativnost zahtijeva rad. Kreativnost treba prihvatiti kao način razmišljanja. Ona nije nešto samo po sebi razumljivo kao: ja to imam pa me baš briga, ne moram više raditi. Mnogi ljudi ne znaju da imaju pravo kreativno razmišljati, osjećati i djelovati. Mnogi ne znaju da se mogu i kreativno izraziti. I tim ljudima treba pružiti ruku pomoći i odjednom iz njih provali prava bujica talenta. Ali, kako rekoh, netko je prirodno otvoren i ta se kreativnost nameće kao dominantna psihološka kategorija. Naravno da su takvi uočljiviji, jer se nikome ne da raditi s ljudima. Naravno, manje je posla raditi s talentiranima. Kome se da raditi s nekim tko je zatvoren, tko je tvrd orah? Ali to ne znači da unutra nema mesa.
Što mislite, zašto ste dobili nastup u Rimskoj operi na premijeri Verdijeve opere pod ravnanjem Riccarda Mutija? Što je presudilo?
Očito sam im se svidio, sigurno. Došao sam na audiciju. Oko mene sve Abigaille, iste kao babuške, različite jedino u visini stasa. Skoncentrirao sam se na prvu ariju – to je bila arija Fiesca Il lacerato spirito iz Simona Boccanegre – i bio sam zadovoljan kako sam je otpjevao. Rekli su mi da se malo odmorim i da će me još jedanput pozvati. Ako vam tako kažu, tj. ako vas pozovu da otpjevate još jednu ariju, znači da su vas primijetili. Pozvali su me i otpjevao sam ariju Banqua iz Macbetha. Ponovno su rekli da će me zvati. To već puno znači. Onda sam kao treće pjevao Sarastra iz Čarobne frule. Bili su jako zadovoljni, pitali su me kako znam tako dobro talijanski (naime, s njima sam odmah razgovarao na talijanskom). Vrlo je važan način predstavljanja. Jako sam puno radio na tome da dođem smiren na scenu, da to shvatim kao dolazak bilo kamo, da ne budem toliko egoističan da moja trema dolazi u prvi plan. Bitna je koncentracija: imam vremena toliko i toliko, ne mogu u prvi plan stavljati svoje osobne stvari, nego idemo! Što znači trema? To znači da čovjek nije dovoljno u liku. Čim ste u liku, čim zamišljate, imate toliko puno posla prije nego izađete na scenu. Zamišljate kakav je dvorac u kojemu pjevate, kakav je zrak, miris, što se događa u tom dvorcu. Kasno je za razmišljanje hoće li mi uspjeti kakav ton. O tome se ne razmišlja prije izlaska na scenu. O tome se razmišlja na satovima. Pjevanje se dugo uči. Nije to posao od jedne godine. Tu su jako profinjene muskulature, tijelo se mora naviknuti. Moraju se automatizirati vrlo rafinirani pokreti vokalne muskulature i treba jako mnogo vremena da sve to sazrije. Naravno, može se dogoditi da ste indisponirani, to je drugo, nismo strojevi. Ali za neka ključna, krucijalna pitanja o svojoj tehnici – to se ne biste smjeli pitati prije izlaska na scenu.
To bi trebalo biti automatizirano.
Apsolutno. Ja nemam toliko iskustva. Nisam toliko u kazalištu. Vjerojatno bi me neki stariji kolega popljuvao da me čuje, ali meni se čini – a već dugo učim pjevanje – da se treba slamati na satu, jer tu imate osobu koja će vam pomoći, ako može.
I da se vratimo na tu audiciju. Kad ste otpjevali Sarastra, kako je dalje išlo?
Jako sam bio zadovoljan kako sam se predstavio. Rekao sam sebi: „Dao sam sve od sebe, sad je dalje na njima. Ako im se ne svidi, Bože moj, ja sam im ponudio najljepše što imam, preko toga ne mogu, neka traže nekoga drugog ako im se ne sviđam.“ Audicija je bila u subotu, a već u ponedjeljak stigla mi je informacija „Primljen si. Jedini si primljen, nemaš alternaciju.“ To je doista bilo divno iskustvo. Zaista mi je drago da je moj prvi nastup u inozemstvu bio baš u Italiji, jer mi je Italija jako draga. Nisam samo pjevač nego i talijanist i Italija mi je zanimljiva u svakom pogledu. Bila mi je iznimna čast pjevati na 150. obljetnici ujedinjenja Italije. Na to gledam i kulturološki.
I kakav je bio rad s Riccardom Mutijem?
Najprije nas je Mo Muti trebao preslušati. Imao je tešku nesreću u Chicagu, nosio je vijke u vilici i teško je govorio. Došao je na pokus kasnije nego što je bilo planiramo zbog oporavka. Sjedimo mi – oba casta – s notama, pripremljeni. Muk, muha se čula u letu... Dolazi on, mi se svi automatski ustadosmo, a on: „Pa što ste ustali, nije došao Predsjednik Republike. Što je ovo? Hajde, idemo!“ Odmah je ispričao nekoliko viceva, napetost je popustila i krenuo je pokus. I trajao četiri sata. Postavljao je svaku sitnicu, do zadnje note. I kad sam došao na red, nije me prekinuo, bio je to dobar znak. Upitao me: „Od kuda si ti, momče?“ Odgovorio sam: „Iz Hrvatske.“ A on: „Čuje se, čuje. Pravi slavenski glas.“ Mo Mutti je jako zaigrana duša, strastven i impulzivan. Ima divnu dječju energiju kakve uvijek treba biti u umjetnosti.
Imate svoju internetsku stranicu, proniknuli ste u sve ono što pjevač danas treba imati i treba biti da bi postao operni pjevač s perspektivom u budućnosti.
Trudim se proniknuti. Kod mene taj put nije išao naglo, nisam preskakao stepenice koje možda neki preskoče pa im uspije da odskoče nekamo. Što dulje radite na sebi, dulje trajete. Ako upadnete u neke nedaće i nepogode, manje će vas i teže okrhnuti zato što ste se slojevitije izgradili. Upisao sam se na talijanski i fonetiku ne toliko zbog talijanskog i fonetike nego radi pjevanja. Naravno, i zbog talijanske kulture. Ali prvenstveno radi pjevanja. Težim proniknuti sve dublje i dublje u ono čime se bavim jer na taj način gradim sebe kao osobu, a isto tako mi umjetnici izgrađujemo i publiku time što im dajemo. Nema ništa ljepšeg od trenutka kad idete na poklon nakon što ste otpjevali predstavu, kad vam publika uzvraća ono što ste njoj dali. Divna je ta izmjena energije, i to je ono zbog čega ljudi rado idu u kazalište.
Ali da biste potaknuli izmjenu energije, morate zračiti.
Apsolutno. Zračenje počiva na sigurnosti, na opuštenosti, na suverenim vladanjem sobom. Velik rad stoji iza toga da naučite reagirati u svim situacijama. Kad ste na sceni, treba imati što manje nepoznanica.
Uglavnom trebate biti osposobljeni. Ali za basa ste dosta rano debitirali.
Jesam, ali i dosta rano počeo sam učiti pjevanje. Debitirao sam u ulozi Plutona u Monteverdijevu Orfeju u zagrebačkom HNK-u pod dirigentskom palicom Hervéa Niqueta još na drugoj godini Akademije. U toj opernoj kući otpjevao sam i Sarastra u Mozartovoj Čarobnoj fruli te Sulejmana u Nikoli Šubiću Zrinjskom Ivana pl. Zajca. Sarastra sam pjevao i u osječkom HNK-u. Basovima ide u prilog što ih malo ima. Čim se vidi da imate glasa, interesa i izgled – zovu vas. Bas ima hrpu malih, manjih i srednjevelikih uloga preko kojih može rasti. Ne treba odmah pjevati veliku ulogu. Treba postupno rasti. Od Velikog svećenika do Zaccarije u Nabuccu velik je put. Ali ima i druge literature koju operni pjevači često zanemaruju, a to su Lied i oratoriji. Napjevao sam se puno oratorija, jako puno, i to mi je zaista pjevački pomoglo.
Dosta ravnomjerno dijelite operno i koncertno djelovanje. Razmjerno često pjevate u oratorijima. Posebno ste aktivan pjevač barokne glazbe te između ostalih često nastupate s Hrvatskim baroknim ansamblom. Osim u Monteverdijevu Orfeju pjevali ste u djelima Akis i Galateja te Mesija Georga Friedricha Händela kao i u djelima Marc-Antoinea Charpentiera. Sa Zborom HRT-a sudjelovali ste u ciklusima Sfumato i Sfumato plus u izvedbama djela Membra Iesu Nostri Dietericha Buxtehudea i Rekvijem u c-molu Michaela Haydna. Kao student Muzičke akademije nastupili ste kao solist u mnogim Akademijinim projektima: Misi u Es-duru Franza Schuberta, Nelson misi Josepha Haydna, kao Sarastro te kao Fjodor Basmanov u Prokofjevljevu Ivanu Groznom. Surađujete i s Cantus Ansamblom. Na Muzičkom biennaleu Zagreb 2009. sudjelovali ste u izvedbi opere Transcending Time Orlanda Jacinta Garcíje. Pjevali ste u Renardu Igora Stravinskog.
Jako volim pjevati oratorije, to mi je detoksikacija, umjetničko čišćenje. Lied također, iako vas, kad imate veći glas, guraju u veće vrste. Uživam u jednom i u drugom.
Ali i bas s glasom ima krasnih stvari, npr. Pjesme i plesove smrti Musorgskog
...ili Schubertovo Zimsko putovanje.
Mislim da to može i počekati.
Naravno kao cijeli ciklus. Ali pjevam izbor pjesama iz njega. Pjevao sam i ciklus Chansons de Don Quichotte Jacquesa Iberta koji je predivan i vrlo dubok. A jedan od najzanimljivijih ciklusa su Tri pjesme za bas i klavir Božidara Kunca na tekstove Antuna Branka Šimića i Miroslava Krleže.
Ciklus nije samo nizanje pjesama, treba postići stanovitu dramaturgiju.
Apsolutno, pa u pjesništvu je sonet drama u malom.
Ipak, koncert i scena dva su vrlo različita medija.
To su dva vrlo različita svijeta, ali se međusobno ne isključuju. Smirenost, vladanje sobom kad pjevate oratorij – naime, ukoliko u oratoriju ne tumačite neki lik nego samo pjevate basovsku dionicu – taj stupanj koncentriranosti i vladanja glazbom morate imati i kad pjevate operu. Onda nadodate još dramski element, to je divota, to je ono čemu valja težiti. Nije to lako i ne uspije svaki put, ali to je ideja vodilja.
Kad počnete raditi nešto novo, polazite li od teksta ili od glazbe?
Kako kada, nekad od teksta, a nekad od glazbe. Nemam neku šprancu. Nekad kad je glazba tako snažna da me dirne u najdublje temelje bića, krenem od glazbe. Kako ću izdržati a da ne zapjevam? To je ta pjevačka životinja o kojoj sam govorio. Nekad ju je teško ukrotiti, ne možete se ni stalno rukovoditi raciom.
Mislim da treba naći točan omjer.
To se s vremenom nalazi, ja ga zasad još tražim.
Osjećam u vašim odgovorima neku vedrinu, veselost, optimizam...
Stvarno sam velik optimist i nije me sram to reći. Ako nema veselja, ako nema igre... – što tada? Možda imam sreću što sam dijete sa sela i taj narodni duh sigurno je jedan od fotona te vatre koja ključa u meni.
Sve mi se čini da će vam Verdi, dijete sa sela, s nogama čvrsto na zemlji, skladatelj goleme elementarne snage biti sve bliži, iako mi ranije niste tako govorili.
Vaša pretpostavka je vrlo dobra i čini mi se mogućom. Izgleda da ću krenuti u tom smjeru. Verdijeva snaga, životni eros – to neodoljivo privlači.
I što sad imate u planu?
Sad sam nekoliko mjeseci u Zagrebu i planiram diplomirati na Filozofskom fakultetu. Želim i to završiti. Zatim pročitati još nešto knjiga, raditi na sebi. Jako volim čitati, stan mi je pun knjiga. A što se tiče uloga: u srpnju putujem u Salzburg gdje ću sudjelovati na Young Singers Project (Projekt mladih pjevača) – prošao sam audiciju – i tamo ću raditi covere za neke uloge na Salzburškim svečanim igrama. Program nas tamo šalje. Nakon toga pjevam u venecijanskom Teatru La Fenice Komtura u Don Giovanniju.
Iz čega bi se dalo zaključiti da ste se odlučili za status slobodnog umjetnika.
Trenutno u Hrvatskoj još imam status studenta, jer se ne mogu imati paralelno dva statusa. Krenulo je nekako, jako sam zadovoljan suradnjom sa svojim agentom. Već sam u švicarskoj agenturi Caecilia. Moj me agent šalje na audicije i mogu već odabrati što mi se sviđa. I u listopadu se selim u München na dvije godine. Čeka me vrlo privlačna uloga Zunige u Carmen.
A kakve su vam želje?
Zasad su vezane uz Njemačku i München, sviđa mi se grad, sviđa mi se kazalište. Ne idem tamo samo kao pjevač, idem da bih izgradio sebe kao osobu, da upoznam svijet, da vidim kako drugi rade. Idem da bih naučio od njih, upoznao umjetnike različitog profila, filozofe, tu cirkulaciju ljudi – to me prvenstveno zanima. A, ako govorimo o tome što bih sve želio pjevati, krenimo redom prema zemljama. Od talijanskih opera: Filipa u Don Carlosu, definitivno, to ne morate ni pitati. Svaka je Verdijeva uloga prekrasna i samo se može poželjeti. Tu su još Banquo, Veliki inkvizitor – duet Filipa i Inkvizitora je izvanredan – Attila, pa Boitov Mefistofele, a i Gounodov Mefisto, u daljoj perspektivi Boris Godunov, zanimljiv je i Susanjin Mihaila Glinke, Marcel u Meyerbeerovim Hugenotima. Ne vidim se kao rossinijevski bas niti u buffo ulogama koje često daju mladim basovima. Naravno, otpjevao sam ariju Basilija La calunnia iz Seviljskog brijača. Draži mi je Osmin u Mozartovoj Otmici iz saraja. Jako volim kolorature koje su čisti spoj emocija i glazbe i to posebno Händelove i vidim se i u mnogim njegovim djelima. Još je malo prerano za njemački repertoar, za Wagnera. Smatram da sve treba pjevati s linijom, legato nije za pjevače samo glazbeni uvjet nego i higijenski. Treba težiti za legatom, lako je drukati. Lako je s attaccama kad ste mlad pjevač. Ali tražeći legato, attacce lagano nestaju. Već sada kao mlad pjevač vidim koliko mi je tražeći legato otpalo attacca na nekim mjestima. Ako krenete prerano s Wagnerom, možete to izvesti na snagu, nije da ne možete, ali ima vremena. Ne treba naglo ući u taj repertoar. Što ću onda pjevati s pedeset godina?
Neću vas pitati koji vam je pjevački uzor, jer basovi nemaju dileme. To je naravno Cesare Siepi. Zašto?
On je Biblija svakog pjevača. Zašto? Zato što je bio osoba visoke kulture, imao je glas i to je dvoje spojio u najbolji mogući svoj. Njegove su kreacije savršenstvo.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 20. svibnja 2011.
