Ruggero Leoncavallo u nečemu je slična, a u mnogo čemu različita umjetnička osobnost od Pietra Mascagnija (1863-1945). Najsličnji je po velikom uspjehu koji su na praizvedbi postigli njegovi Pagliacci. Ali, Cavalleria rusticana bila je operni prvijenac 27-ogodišnjeg Mascagnija, a Leoncavallo je imao već 34 godine i dvije opere iza sebe kad ga je premijera Pagliaccija uvrstila u red najpopularnijih skladatelja, ne samo onoga doba, nego i danas. Točnije, Pagliacci su uz Cavalleriju rusticanu jedna od najizvođenijih opera. I Leoncavallo je imao svestraniju naobrazbu.
Prilično je zanimljivo, da ne kažemo i nevjerojatno, da nije posve pouzdan datum rođenja Ruggera Leoncavalla. Različit je u raznim priručnicima. Poslužit ćemo se podatkom iz Grovea, koji piše da se rodio 8. ožujka 1857. u Napulju. U napuljski Konzervatorij primljen je 1866. kao osmogodišnjak, a završio ga je nakon deset godina. Zatim je otišao u Bolognu gdje je diplomirao talijansku književnost. Oduševljavao ga je opus slavnog talijanskog pjesnika romantizma Giosuéa Carduccija (1835-1907). Pokušao je spojiti svoju glazbenu i književnu darovitost pa je 1877. napisao libreto i glazbu za operu Chatterton (preradio ju je 1896.) u kojoj je protagonist engleski pjesnik Thomas Chatterton (1752-1770) koji se, razočaran što svojim pjesništvom nije postigao očekivan uspjeh, otrovao u osamnaestoj godini. Leoncavallo nije mogao da ne podlegne umjetničkom zovu Richarda Wagnera pa je namjeravao napisati trilogiju o talijanskoj renesansi.
Kako nije mogao naći izdavača, krenuo je na putovanje u Egipat i potom u Pariz, gdje se uzdržavao kao pratilac na tada vrlo popularnim caffé-concertima. U francuskoj prijestolnici sprijateljio se s Victorom Maurelom (1848-1923), prvim tumačem Jaga u Otellu, koji je uspio nagovoriti izdavača Ricordija da uzme Leoncavalla pod svoje. Ricordija je Leoncavallo prvenstveno zainteresirao kao libretist, a vrlo je površno pogledao prvi dio trilogije I Medici, koji je skladatelj u međuvremenu završio, i odbacio ga. Leoncavallo je neko vrijeme radio s Giacomom Puccinijem na libretu Manon Lescaut, ali ubrzo su se razišli zbog razmimoilaženja u pristupu. Tada se Leoncavallo prihvatio skladanja opere po uzoru na Cavalleriju rusticanu Pietra Mascagnija (1863-1945). Kao temom poslužio se stvarnim događajem iz svojega djetinjstva u mjestu Montaltu u Kalabriji, gdje je njegov otac bio upravitelj sudskog ureda, koji se dogodio prigodom hodočašća na blagdan Velike Gospe 15. kolovoza 1865. godine. Pagliacci su na premijeri 1892. godine postigli golem uspjeh.
A onda se dogodilo isto što i s Mascagnijem. Uspjeh kao da je iscrpio i Leoncavalla. Očekivalo se da nastavi skladanjem remek-djela, ali to se nije dogodilo. Oba su autora i dalje skladala, ali ta se djela nisu održala u repertoaru. Ponekad se neko i izvede, ali u stvarnosti ona se pamte po nekom uspjelom odlomku. Sonzogno je otkupio operu I Medici od svojega suparnika Ricordija i s obzirom na popularnost Pagliaccija, nadao se uspjehu. Ali ga izvedba godine 1893. nije postigla. Bolje je sreće bila izvedba opere u Scali 1895. u kojoj je naš bariton Josip Kašman pjevao glavnu ulogu Lorenza, a sudjelovao je i bas iz Splita Giovanni Scarneo. I Medici su izvedeni u Berlinu 1894. u nazočnosti cara Wilhelma Drugog i oduševili ga. On je naručio od Leoncavalla djelo koje bi veličalo dinastiju Hohenzollerna i stavio mu je na raspolaganje Dvorsku operu. Leoncavallo je deset godina radio na operi koju je nazvao Der Roland von Berlin i, kako je pisao Carusu, vjerovao da će biti njegovo remek-djelo. Ali nije bila i propala je na premijeri 1904. godine. U međuvremenu je odustao od trilogije o talijanskoj renesansi, i po istome romanu Henryja Murgera, kojim se s više uspjeha poslužio i Puccini, skladao 1897. operu La Bohème. Slijedila je Zazà, lirska komedija u četiri čina o zvijezdi music-halla, prema drami Charlesa Simona i Pierrea Bertona, praizvedena 1900. u Milanu. Godine 1906.
Leoncavallo je, kao i Mascagni četiri godine ranije, krenuo na turneju po Sjedinjenim Državama, gdje se pozabavio i operetom. I ranije je skladao romance, između kojih je najpopularnija La Mattinata, omiljena u tenorskom repertoaru, koju je Caruso uz njegovu pratnju snimio već 1904. godine. Vrativši se u Italiju, skladao je 1910. operu Maia, 1912. operu Zingari (Cigani) i 1916. operu Goffredo Mamelli. Veliku operu Edipo Re (Kralj Edip) nije dovršio i ona je praizvedena sedamnaest mjeseci poslije njegove smrti godine 1920. Zanimljiva je po tome što je pružila mogućnost velikom baritonu Titti Ruffu da se iskaže u naslovnoj ulozi. Leoncavallo je umro u Temama Montecatini kraj Firenze 9. kolovoza 1919. godine (ni godina smrti nije svugdje ista).
*****
Nakon velikog uspjeha Mascagnijeve Cavallerije rusticane 1890. godine, milanski izdavač Sonzogno raspisao je nov natječaj i dvije godine poslije na njemu je pobijedio Ruggero Leoncavallo. Sonzogno je otkupio njegovu operu I Pagliacci već nakon što je pročitao libreto, uvjeren da će se njome autor opera Chatterton i I Medici konačno potvrditi. I nije pogriješio. Praizvedba opere u Teatro del Verme u Milanu 21. svibnja 1892. pod ravnanjem Artura Toscaninija (1867-1957) i sa slavnim francuskim baritonom Victorom Maurelom (1848-1923) u ulozi Tonija bila je trijumf. Maurel će poslije pjevati Verdijeva Falstaffa na praizvedbi 1893. Canija je pjevao Fiorello Giraud, o kojemu ne znamo ništa pobliže, a Neddu Austrijanka Adelina Stehle (1860-1945), jedna od vodećih pjevačica Scale, koja se specijalizirala za verizam, a poslije će biti prva Nanetta u Falstaffu. Silvio je bio jedan od najboljih pjevača belkanta Mario Ancona (1860-1931). Autor je nebrojeno puta pozivan pred zastor. Kritičar časopisa La Perseveranza izvijestio je da je autor bio pozivan na pozornicu i još dvadeset puta nakon prologa i za vrijeme predstave. Pisao je da su se tri arije morale ponoviti i da mu je čak i zbor pljeskao.
Godinu dana poslije Covent Garden je uvrstio operu u repertoar, a slavna Australka Nellie Melba (1861-1931) pjevala je Neddu. Iste, 1893. godine, u prosincu, upoznao ju je Metropolitan (te je večeri izveden zajedno s Gluckovim Orfejem), također s Melbom i s tada glasovitim tumačem verističkih likova, a koji će u glazbenu povijest ući kao jedan od najljepših tenore di grazia, Fernandom de Luciom (1860/1861-1925). Ancona je preuzeo Tonija. Veliki Canio Metropolitana – pjevao ga je u njemu 106 puta – i možda najslavniji tumač toga lika uopće, bio je Enrico Caruso (1873-1921). I tako su Pagliacci stekli popularnost kao i Cavalleria rusticana. Postali su najpopularnije verističke opere, tzv. „veristički blizanci Cav i Pag“, kako ih često nazivaju. I kad su se krajem prosinca 1893. u Metropolitanu zajedno izveli iste večeri, postali su gotovo neodvojivi. Zvuči nevjerojatno, ali prva Leoncavallova opera izvedena u Scali poslije opere I Medici bili su Pagliacci. Bilo je to tek godine 1926. Izveli su se zajedno s Cavallerijom rusticanom. Objema je dirigirao Mascagni. Tada su glavne uloge u Pagliaccima pjevali slavni Aureliano Pertile i Rosetta Pampanini.
Prva izvedba Pagliaccija u Hrvatskoj bila je također 1893. godine u Teatro Comunale u Rijeci, a prva hrvatska izvedba opere bila je 22. travnja 1894. u Zagrebu, godinu nakon Mascagnijeve Cavallerije rusticane, u trećoj opernoj stagioni pod vodstvom Nikole Fallera. Prvom izvedbom u novoj zgradi 10. listopada 1896. ravnao je također Faller, Canija je pjevao Ernesto Cammarota, Tonija Bogdan Vulaković, a Neddu glasovita svjetska interpretkinja verističkih likova Gemma Bellincioni (1864-1950). Svo troje bili su i protagonisti Cavallerije rusticane.
Stvarni događaj kojemu je sedmogodišnji Leoncavallo bio nazočan i koji mu je dao poticaj za izbor sižea Pagliaccija bio je sljedeći: vođa putujuće glumačke družine zadržao se u Montaltu da priredi predstavu. Otkrivši da mu je žena, također glumica, nevjerna, ubio ju je, a zatim se dao u potjeru za suparnikom. Našao ga je i ubio. Nesretni mladi čovjek bio je sluga obitelji Leoncavallo s kojim je mali Ruggero otišao na proštenje. Ljubomorni muž, ubojica svoje žene, bio je osuđen na dvadeset godina tamnice. Očito se taj nemili događaj toliko usjekao u Leoncavallovu maštu da je po njemu skladao operu koja će nepatvorenom izravnošću svojega glazbenog jezika zadržati neposrednost djelovanja i danas, kad se ne može govoriti o verističkom boomu.
Leoncavallo je u partituru unio sve svoje znanje i svu svoju nadarenost i postigao sjajno jedinstvo radnje u preplitanju života i pozornice, stvarnosti i privida. Bogatom paletom orkestralnih boja, kontrastnom dinamikom, širokom mediteranskom melodikom, stalnom dramatskom gradacijom i neprekinutom emocionalnom napetošću stvorio je operu u dva čina povezana intermezzom, koja se napeto sluša i gleda, što je jedno od glavnih svojstava verizma. Leoncavallo je malo manje izravan od Mascagnija, ali profinjeniji u detaljima, pronicljiviji u orkestraciji, izvorniji i izražajniji u harmoniji. Poznati glazbeni kritičar Eduard Hanslick oštroumno je primijetio: „Leoncavallo je manje originalan ali bolji muzičar od Mascagnija.“
Dramaturški način obrade Pagliaccija vrlo je zanimjiv. To je zapravo kazalište gdje se glavni junaci poistovjećuju s likovima koje igraju i na sceni dolazi do razjašnjenja njihovih međusobnih odnosa i nerijetko do tragedije. Pagliacci su i odraz povećanog zanimanja za likove iz commedie dell' arte, što nalazimo i kod Busonija, Schönberga i Debussyja. Temu Pagliaccija nalazimo i u drami Tabarinova supruga Francuza Catullea Mendèsa (1841-1909) koji je optužio Leoncavalla za plagijat, ali on se obranio pričom kako je sam bio nazočan događaju koji je uzeo za siže svoje opere. Leoncavallo je tekst i glazbu Pagliaccija napisao u pet mjeseci. Premda su Pagliacci skladani u dva čina, izdavač Sonzogno tražio je da se izvedu bez stanke, povezani intermezzom.
U operi je vođa putujuće družine dobio ime Canio, njegova žena zove se Nedda, mladi sluga Silvio. Da bi obogatio radnju Leoncavallo je uveo i lik Tonija, također člana komedijaške družine, rugobe, koji je zaljubljen u Neddu, ali ga ona odbija, što izaziva njegovu osvetu.
Posljednja ovosezonska premijera riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca, Pagliacci, pod dirigentskim vodstvom maestra Igora Vlajnića i u režiji Plamena Kartalova, na scenu će dovesti niz domaćih i gostujućih solista koji će se izmjenjivati u izvedbama ove operne priče neprolazne popularnosti prepune uzavrelih strasti i premrežene intrigama.
Tako će na premijernoj izvedbi, u utorak, 24. svibnja 2011, u ulozi Canija nastupiti Davor Lešić, a u ulozi njegove supruge Nedde Olga Kaminska. Ulogu Tonija pjevat će Siniša Hapač, Beppa Sergej Kiselev, a Silvija Robert Kolar. Večer kasnije, na izvedbi 25. svibnja, u ulozi Canija nastupit će Janez Lotrič, dok će ulogu Nedde pjevati Olga Šober. Solisti u ostalim ulogama ostat će isti kao i na premijernoj izvedbi. Uz orkestar i zbor Opere HNK-a Ivana pl. Zajca, u predstavi sudjeluje i Dječji zbor Torretta.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 24. svibnja 2011.
