Klinka ili tinejdžerica

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Peter Lund, Vještica Hillary ide u operu, red. Ivan Leo Lemo

• Opera, stara dama izvedbenih umjetnosti opera, svojim šarmom diskretne gospodske patine neodoljivo privlači dugogodišnje zaljubljenike, no prosjek godina posjetitelja zagrebačkog HNK-a sve je viši. Kako bi stali tome na kraj, odnosno ubacili svježu krv u publiku, u HNK-u su se odlučili okrenuti najmlađima. Tako su osmislili program nedjeljne matineje u funkciji upoznavanja mladih gledatelja s operom na njima jasan i prihvatljiv način te s doziranom količinom opernih elemenata. Za početak, foaje HNK-a ugostio je čudnovatu futurističku vješticu Hillary u susretu s operom.
  
  Naslovna vještica dobila je preko interneta dvije ulaznice za operu, što je ponuka da prikupi što više vještičjih naputaka o njoj. Kako ne pronalazi čarobnu formulu koja tjera ljude na sceni da cijelo vrijeme pjevaju, Hillary čarolijom dovlači k sebi opernu pjevačicu koja je kroz pjesmu i priču upoznaje s osnovama opere.
  
  Vrlo zgodan komad Petera Lunda u režiji Ivana Lea Leme dobrim je dijelom zapinjao o koncepcijsko traženje i neodlučnost te neprilagodljivost uzrastu kojemu se predstava obraćala. Tako se Hillary, koju igra Dora Lipovčan, a u kojoj se stapaju utjecaji punka i gotike s geekovskom ovisnošću o računalima i internetu, jezično obraćala tinejdžerima koristeći se jezikom virtualnog svijeta uz dodatak pokojeg vulgarizma, dok njezinu crnom mačku, kojega glumi tamnoputi Kazuhiro Tamari, ni vizualno (koreografkinja Mirjana Zagorec) ni kretnjama nije baš mjesto u dječjoj predstavi. S druge strane, gestom u kojoj je prevladavalo često plaženje jezika, ali i ponekim pretjerano trivijalnim pitanjima o operi, Lipovčan se obraćala najmlađima stvorivši nesklad između vizualnog i izvedbenog sloja lika.
  
  Osim u oblikovanju likova, nesklad je prisutan i na samoj sceni (Vesna Režić) koja je koncipirana oko fotelje nalik zubarskom stolcu opremljene svim uređajima potrebnim za život suvremenog tinejdžera ovisnog o računalu. Ta pomalo turobna preslika životnog, koja kao da je ispala iz filmskog serijala Pobješnjeli Max, ubačena je usred neobarokno uređenog foajea HNK-a, što je iz dramaturškog kuta opravdano, no vizualno nije dobro funkcioniralo. Posebice se to odnosi na pretjerano mračan i pomalo zastrašujući početak predstave s mnogo računalne buke i guste magle.
  
  Najbolji dio predstave bila je mlada sopranistica Marija Kuhar Šoša u ulozi otete operne pjevačice koja je bila vrlo opuštena u neprirodnoj joj ulozi, razgovorne dijaloge vrlo duhovito oblikovavši koloraturno. Očekivano, oduševila je i izvedbom poznatih arija. Odlična glazbena pratnja bio joj je Simon Dešpalj koji je, ukrašen irokezom od CD-a, svirao glazbu Zvonimira Duspera vođen daljinskim upravljačem.
  
  Osim instrumentalno-pjevačkog para, najbolje pozivnice malenim gledateljima da polaganim i nježnim korakom stupe u svijet opernog kazališta zabavno su i njima blisko tumačenje da je pjesma nastala iz smijeha te izuzetno duhovita završna scena prikaza opere. S druge strane, ne možemo zaobići samu pripremu za odlazak u kazalište, gdje pjevačica objašnjava Hillary da se za operu treba urediti kao za svečanost, što u potpunosti stoji, no sasvim je nepotrebno uvođenje nakita kao nužno potrebnog dodatka, djeci sasvim suvišnog predstavnika materijalnosti, čime je opera okarakterizirana umjetnošću za pomalo snobovsku elitu. Dojma smo da je naglasak ipak trebao ostati na prostoru same izvedbene umjetnosti.
  
  Bez obzira na slabosti predstave, ideja upoznavanja mladih gledatelja s operom za svaku je pohvalu, stoga se nadamo da će HNK nastaviti s tim projektom uz nešto promišljenije predstave.
  
  © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 2. listopada 2010.

Piše:

Igor
Tretinjak