Visok domet ostvarenja

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Claudio Monteverdi, Orfej, red. Ozren Prohić, dir. Hervé Niquet

  •                                 Lasciate ogni speranza, voi che 'ntrate. – Tko uđe nek se kani svake nade
                                                                                    (Božanska komedija
    , Pakao, Pjevanje III.)

    HNK u Zagrebu: Claudio Monteverdi, Orfej, dirigent Hervé Niquet, redatelj Ozren Prohić; Ana Jembrek (Euridika), Krešimir Špicer (Orfej), Dejan Vrbančić (Pastore I.), Ante Jerkunica (Pastore IV.), Monika Cerovčec (Nimfa) i Zbor Opere, foto: Damil KalogjeraOpera HNK-a u Zagrebu ove je sezone puna iznenađenja, koja se mogu ili ne moraju svidjeti (tradicionalnoj publici vjerojatno ne) ali ukazuju na put kojim suvremeno operno kazalište mora ići ako želi biti u tijeku događanja. Izbor Monteverdijeva Orfeja u repertoarnom i izvedbenom pogledu krupan je korak u tome pravcu. Zanemarimo li poraznu činjenicu da se ovaj operni kamen temeljac tek sada, četiri stotine godina od svog nastanka, našao na repertoaru hrvatske nacionalne operne kuće, da ga je u tom smislu za gotovo tri desetljeća preteklo HNK u Splitu, ponajprije možemo biti zadovoljni da je on sada tu,  prisutan i dostupan. Izbor trojice glavnih realizatora predstave - uglednoga francuskog dirigenta Hervéa Niqueta i dvojice hrvatskih umjetnika redatelja Ozrena Prohića i protagonista Krešimira Špicera - pokazao se više nego uspješan. Uz suradnju Hrvatskog baroknog ansambla popunjenog potrebnim gostima, kojemu je udahnuo nov život, Niquet je pružio orkestralnu podlogu na razini kojoj u HNK-u nismo vični pa je i vokalni dio glazbene realizacije mogao u cjelini funkcionirati bolje, iako ne i besprijekorno, nego što smo često navikli čuti.

    Postavljajući napokon(!) opernu predstavu u zagrebačkoj Operi Prohić je dobio priliku da se i ovdje iskaže u tome žanru koji sve više privlači redatelje. Dao je svoje viđenje Orfeja. Smjestio ga je u naše vrijeme i nije mogao a da mu ne da mitski a ne operni kraj. Njegovog Orfeja nisu, doduše, rastrgale bakantice ali ga je uništio svijet, surova zbilja. Nije mu pomogao ni njegov božanski otac Apolon koji se spustio s nebeskih visina, ali ipak ne toliko da bi dotaknuo zemaljsko tlo. Naravno, zagrebački Orfej nije imao ljepotu splitskoga na čudesnom Peristilu koji ga je duboko obilježio, niti autentičnost prikazivanja u palači Gonzaga u Mantovi, ali to uostalom nije ni mogao.
    HNK u Zagrebu: Claudio Monteverdi, Orfej, dirigent Hervé Niquet, redatelj Ozren Prohić
    U zatvorenom ambijentu kazališta dobio je novu dimenziju ogoljelosti, svedenosti na ideju, a ta nije ni u kojem slučaju ružičasta (a kako bi i bila u svijetu u kojemu svakodnevno svjedočimo varavosti nade, pa je zato toliko živ uz naslov spomenut Danteov citat koji u operi pjeva Nada). Njegov je Orfej zaista čovjek, čovjek koji ne može pobijediti svoje osjećaje, a ne polubog. On se pokušava izboriti dobrotom, ali biva odbačen, zatran.

    HNK u Zagrebu: Claudio Monteverdi, Orfej, dirigent Hervé Niquet, redatelj Ozren ProhićMladi tenor Krešimir Špicer upravo je potresno dodavao onu bijelu lopticu ali nitko je nije htio uzeti. Bolna je bila njegova nemoć pa je njegovo fizičko uništenje rukama gomile bilo neumitno i neupitno. Inače, prva tri čina tekla su i u likovnom (sjajni srebrni kvadrati) i u redateljskom pogledu sukladnije glazbi, dok je u četvrtom a pogotovo petom činu odmak bio veći. Četvrti s ovodobnim asocijacijama može biti prihvatljiv dok će vjerojatno biti sporenja oko samoga kraja s kršćanskim simbolima. Vizualna komponenta predstave bila je upotpunjena mjestimice upravo izvrsnim scenskim rješenjima samoga Prohića i Marte Crnobrnje, raskošno maštovitim kostimima Julie Scobeltzine, funkcionalnim scenskim pokretom Blaženke Kovač Carić i sjajnom igrom oblikovatelja svjetla Denija Šestića.

    HNK u Zagrebu: Claudio Monteverdi, Orfej, dirigent Hervé Niquet, redatelj Ozren ProhićKrešimir Špicer je bio stožer predstave, ne samo svojim pjevanjem nego i dominantnom prisutnošću na sceni. Posve je razvidno da je u svijetu stekao golemo iskustvo u velikim produkcijama, ali je isto tako jasno da je riječ o rasnom umjetniku, koji je ovladao likom i ima sposobnost da nas uvjeri u svoju istinu. Špicer isto tako suvereno vlada pjevačkim zanatom pa s lakoćom izvodi sve one zahtjevne fioriture kojima obiluje ova uloga (obje arije Vi ricordo o boschi ombrosi i Possente spirito) kao i snagu izraza koja postaje sve snažnija kako događanja odmiču. Monteverdijevo djelo satkano je od različitih dramskih raspoloženja (odlični libreto Alessandra Striggia) pocrtanih adekvatnim izborom instrumenata i njihovim raznolikim glazbenim jezikom, a ona su sva zapravo sabrana i ujedinjena u liku Orfeja. Uloga stoga pruža velike mogućnosti (a ne samo zahtjeve) interpretu, koje je Špicer svojim lijepim ujednačenim glasom i velikom muzikalnošću maksimalno iskoristio upotrebljavajući bogatu skalu boja i dinamike.

    HNK u Zagrebu: Claudio Monteverdi, Orfej, dirigent Hervé Niquet, redatelj Ozren ProhićTeško je bilo u njegovoj prisutnosti izboriti svoje mjesto pod suncem, a u tome su najbolje uspjeli Ivana Kladarin (Glazba i Persefona), Helena Lucić (Nada i Glasnica) i Ivica Trubić (Pluton). Ostali su bili uglavnom korektni ali bez neke osobne crte kojom bi se usjekli u pamćenje.  Pastiri i Duše  Dejan Vrbančić, Marko Cvetko i Alen Ruško nisu bili uvijek ujednačeni, Haron Ante Jerkunica nije bio dovoljno impresivan kao ni Apolon/Jeka Ljubomir Puškarić, Euridika Ana Jembrek ili Nimfa Monika Cerovčec. Međutim, to nije omelo vrlo pozitivan cjelokupan dojam. Njemu je pridonio i Zbor Opere HNK (zborovođa Ivan Josip Skender) a zasluge za dobro uvježbanu izvedbu idu i asistentima dirigenta Saši Britviću i Sebastienu d'Herinu. Svakako, ovaj Orfej ima sve komponente zanimljivog i vrijednog dostignuća i predstavlja visok domet ostvarenja ansambla zagrebačke Opere.

    © Marija Barbieri, KULISA.eu, 14. lipnja 2008.

    Dirigent: Hervé Niquet
    Redatelj: Ozren Prohić
    Scenografi: Ozren Prohić i Marta Crnobrnja
    Kostimografkinja: Julie Scobeltzine
    Scenski pokret: Blaženka Kovač Carić
    Oblikovatelj rasvjete: Deni Šesnić

Piše:

Marija
Barbieri

kritike

najavljujemo...