Hrvatska glazba u odnosu prema nacionalnom

Intervju: Nikša Bareza, dirigent

  • Razgovarala Marija Barbieri

    Trebala bi biti dužnost i obveza, ali i čast, za svakog umjetnika da maksimalnim zauzimanjem izvodi djela skladatelja svojega naroda. Nikša Bareza je kao dirigent tu dužnost predano izvršavao od samih početaka karijere. Još je u staroj koncertnoj dvorani Istra koncertno izveo i studijski snimio cjelovitu izvedbu Ognja Blagoja Berse, a to je i danas uzorna glazbena realizacija djela hrvatskog skladatelja. Nemoguće je navesti sve Barezine operne i koncertne realizacije, spomenimo barem cijeli opus Jakova Gotovca te koncertnu izvedbu a zatim studijsku snimku opere Adelova pjesma Ive Paraća i Juditu Frane Paraća. Bareza je nedavno postavio na scenu iz starinske škrinje izvučenu operu Mirjana Josipa Mandića i upravo priprema koncertnu izvedbu muzičke drame Ekvinocij Ivana Brkanovića.

    Što Vas je navelo da izaberete baš Brkanovićev Ekvinocij za koncertnu izvedbu u Lisinskom?

    Ivo Brkanović, EKVINOCIJ u HNK u Zagrebu, arhivska fotografijaPo mojemu mišljenju Ekvinocij je jedna od naših najboljih opera. Osim toga prema Ivi Brkanoviću gajim posebno poštovanje. On je vrlo autohtonim i vrlo originalnim jezikom pokušao ujediniti kozmopolitsku glazbu s nacionalnim melosom, ali ne na način upotrebljavajući samo citate u pojedinim zborskim scenama ili plesovima nego komponirajući u duhu te glazbe. Čini mi se kod njega vrlo važnim da je u svim njegovim djelima, posebno u jednom tako dramskom djelu kao što je Ekvinocij, cijela partitura komponirana u tom duhu. Originalan je u načinu prilaženja komponiranju između glazbene forme, dakle određenog simfonizma u vrlo bogatom orkestru, i dramskih situacija, neobično mu je dobro uspjelo ujediniti ta dva elementa, spojiti dramsku radnju s glazbenom formom. I to je njegova osnovna karakteritika pa mi se zbog toga činilo, kad se počinjao ciklus opernih izvedaba u Koncertnoj dvorani, da bi bilo jako dobro početi upravo s Ekvinocijem koji se jako dugo nije čuo u nas.

    Ne mislite li da će Ekvinociju kao glazbenoj drami nedostajati scena?

    Opera je komponirana za scenu i uvijek bi bilo dobro da se izvodi na sceni. Međutim, Brkanović nije skladatej deskriptiva, kod njega je sve jako proživljeno glazbenim jezikom i skroz prokomponirano. Zbog toga, onoga što bi eventualno moglo nedostajati u nekim djelima, ovdje ne nedostaje. Ovdje je glazba apsolutno potpuno kompetentna i ispunjava sve zahtjeve koje drama zahtijeva u dijalogu i u zajedničkom stvaranju između orkestra, solista i zbora. Naravno, bilo bi lijepo da imamo i scenu. Ali mi se čini da to djelo svojim glazbenim izričajem apsolutno može djelovati u svojoj punini i kao koncertna izvedba.

    Jeste li vratili onaj prizor blagdanskog raspoloženja na početku trećega čina, što ga je Brkanović izbacio na zahtjeva redatelja Nanda Roje, koji je smatrao da on zaustavlja tijek radnje, a što je skladatelju bilo jako žao?

    Poznavao sam dobro Ivu Brkanovića i znam da je bio jako nesretan zbog toga. A i u vrijeme kad su nastala, njegova su djela bila neobična, i zbog tehničkih teškoća i zbog harmonijskog jezika, pa je kod izvođenja bilo velikih problema i dosta otpora. Trebalo se boriti da ta djela dođu na repertoar, radilo se to o simfonijskim, oratorijskim, baletnim ili operi. Nisam ništa kratio u partituri, niti jedan takt. To je apsolutno integralna izvedba, sve apsolutno dobro funkcionira, pa i ti elementi sa zborom kojih ima u prvome činu, uz intermezzo koji je posebna simfonijska slika.
    Ne bih rekao da se u prizoru, koji spominjete, zaustavlja radnja nego u njemu dolazi do opuštanja u permanentnoj napetosti u kojoj se drama zgušnjava i vodi do tragedije. Mislim da su ta momentana opuštanja jako dobra i nisu preduga.

    Niste li možda pomislili da bi Zlato Zadra bilo prikladnije za koncertnu izvedbu?

    Trebalo bi svakako izvesti i Zlato Zadra. Oba su djela dobra, ali Ekvinocij je datum u povijesti hrvatske opere i hrvatske glazbe uopće. On je nastajao u vremenu koje je, kad se retrospektivno gleda, dosta zanimljivo. Zanimljivo je kako su naši skladatelji pokušavali riješiti pitanje odnosa prema nacionalnoj glazbi. Ekvinocij je nastajao jza vrijeme Drugoga svjetskog rata, Ero s onoga svijeta tek nešto ranije, 1935., Mirjana 1937., Papandopulova Sunčanica 1942. - to je sve u tim okvirima traženja, pokušaja da se nađe odnos prema nacionalnom. Mislim da je Brkanović cjelovitošću glazbenog pristupa vrlo dobro uspio i mislim da je Ekvinocij vrlo snažno djelo koje ima i oratorijski monumentalitet koji se može onda i glazbeno pokazati.

    Spomenuli ste Mirjanu. Postavila bih Vam hipotetično pitanje. Mislite li da bi Mirjana utjecala na razvoj hrvatske opere, da se izvela u Zagrebu onda kad je nastala, s obzirom na to da se ona bitno razlikuje od svega što je do tada nastalo, da bi značila odmak od folklornog?

    HNK u Zagrebu: Josip Mandić, Mirjana, red. Patar Selem; Davor Lešić (Petar Njegovan) i Adela Golac Rilović (Mirjana)Treba ipak reći da je Mandić ne samo u Mirjani nego i u drugim svojim djelima, u Prvoj i Drugoj simfoniji te u nekim simfonijskim pjesmama, nastojao utkati nacionalne motive, što se i stalno naglašavalo u napisima o njemu u tisku iz onoga doba. Međutim, on je živio u Pragu u vremenu kad su nastajala djela druge dramaturgije, u pamet dolazi Franz Schreker ili Alexander von Zemlinsky ili Leoš Janáček, koji je tada već bio mrtav, ili Vitĕszlav Novák. Mandić je imao drugi prosedé, za razliku od Brkanovića, nije skladao u tom duhu, njegov glazbeni jezik je apsolutno europski, on se naslanja malo na Janáčeka, malo na Dvořáka, dakle, prisutna je ta češka provenijencija, ali, ne zaboravimo, on upotrebljava nacionalne teme. Ne mogu ih identificirati otkud su, vjerojatno iz Slavonije. Mandić je skladao s vrlo velikim ambicijama. On je bio kompozitorsko-tehnički jako spreman i opera je vrlo dobro napravljena, jako dobro instrumentirana, s dobrim idejama. Sadržaj je vrlo kompleksan, između realnog i irealnog, što je pokušao okarakterizirati glazbom ali i instrumentacijom. On i Brkanović su dva potpuno različita sistema, ali oni se nadopunjavaju. Papandopulo isto nije tako jako direktan kako to izgleda u Sunčanici prema Gundulićevu Osmanu. Gotovac je opet autohton na svoj način, drukčiji. Isto je tako i Odak sa svojom operom Dorica pleše. Upravo mi se te pojave u tom vremenu čine zanimljivima, one pokazuju da je hrvatska glazba itekako imala vrlo širok luk i opseg događanja u odnosu prema nacionalnom, puno širi nego što se to činilo.

    Znamo da ste pobornik integralnog izvođenja djela. Ne mislite li ipak da bi neka kraćenja Mirjani pomogla?

    Prije svega Mirjana kakva je izvođena u Zagrebu već je kraćena. Poštovali smo sve skokove koje je Mandić predvidio, a on je dosta skraćivao. Činilo mi se da je sedamdeset godina nakon češke praizvedbe djelo trebalo izložiti sudu javnosti onakvo kakvo jest. Ali apsolutno je sigurno da ima nekih duljina, posebno u prvome činu, i da se ona može još dramaturški obraditi. Najprije treba dovesti tekst u red, jer je prijevod apsolutno nemoguć. Šteta! Češki tekst je puno bolji. Nekoliko vrlo značajnih ljudi bavilo se njime u Češkoj, konzultirao se i Franz Werfel. Sad smo to čuli i trebalo bi pristupiti nekim zahvatima. Smatram da je to vrlo zanimljivo djelo i u okviru europskih događanja toga vremena kad se pokušalo ići nekim drugim putevima od postojećih, dakle od nasljedstva Richarda Wagnera preko Richarda Straussa i dalje. Puno skladatelja toga vremena je nestalo, ili su prerano umrli ili su nestali za vrijeme Hitlera ili u novonastalim prilikama poslije rata kad su bili zabranjeni i jednostavno se više nisu pojavljivali. Tek se sedamdesetih godina prošloga stoljeća počelo za njih zanimati. To su i Schreker i Zemlinski, pa je logično da se tu pojavila i Mirjana. Vjerujem da je zanimljivo poslušati te dvije opere u tako kratkom vremenskom razmaku. Pokazat će širok spektar hrvatske glazbe u jednom zanimljivom vremenu.

    © Marija Barbieri, KULISA.eu, 14. lipnja 2008.