Na temelju povijesnog događaja vezanog uz znakovit politički posjet bivšeg američkog predsjednika Richarda Nixona Kini u veljači 1972. godine nastalo je zanimljivo operno djelo koje je postiglo velik međunarodni uspjeh. Prema zajedničkoj narudžbi Muzičke akademije u Brooklynu, Velike opere u Houstonu i Centra za predstavljačke umjetnosti John F. Kennedy, libreto je napisala profesorica engleske i američke književnosti Alice Goodman (1958), a autor glazbe je John Coolidge Adams (1947), ugledni američki skladatelj i dirigent. Adams se specijalizirao za intrigantne američke teme pa je uz ostalo napisao i nagrađeno zborsko djelo u znak sjećanja na žrtve 11. rujna 2001, ali i poznatu operu Doctor Atomic (2005) o glasovitom američkom teoretičaru fizike, ocu atomske bombe Roberu Oppenheimeru.
Opera Nixon u Kini ima šest ključnih likova. To su predsjednik Nixon i njegova supruga Pat, predsjednik Mao Ce-Tung i njegova supruga Chiang Ch'ing te njihovi suradnici, savjetnik Henry Kissinger i kineski premijer Chou En-lai. U prvom činu očekuje se dolazak Nixona i njegove pratnje, njihov susret i dobrodošlica. U drugom činu Pat Nixon je u središtu pažnje u nizu isplaniranih posjeta raznim mjestima s vrhuncem u večernjoj kazališnoj predstavi revolucionarnog baleta. Treći čin opisuje posljednju večer u Pekingu. Nakon završenog službenog dijela posjeta, glavni se likovi u samoći svojih spavaćih soba vraćaju uspomenama. Chou razmišlja o povijesnom značenju tog posjeta Kini i završava operu pitanjem je li išta od toga što su učinili tih dana bilo dobro.
Nixon u Kini praizveden je 22. listopada 1987. u Velikoj operi u Houstonu, te je doživio više postavljanja u New Yorku, Nizozemskoj, Edinburgu, Washingtonu, Frankfurtu, Australiji, Parizu, Engleskoj i Grčkoj. Prva izvedba u Metropolitanu bila je 2. veljače ove godine, a u Zagrebu smo vidjeli snimku te predstave. U stankama je razgovore s umjetnicima odlično i decentno vodio bariton Thomas Hampson. U toj su predstavi autori scenske realizacije bili isti kao na praizvedbi: redatelj Peter Sellars, koreograf Mark Morris, scenografkinja Adrianne Lobel i kostimografkinja Dunya Ramicova. Na praizvedbi je dirigirao maestro John de Main, a u Metropolitanu je za dirigentskim pultom bio sam autor Adams. U obje predstave, kao i u još nekoliko produkcija, naslovnu je ulogu tumačio američki bariton James Maddalena, koji je međunarodni ugled stekao upravo tumačenjem lika predsjednika Nixona. Iako je u ovoj predstavi mjestimice bio glasovno indisponiran, glumački je bio nadasve uvjerljiv i impozantan.
Tešku ulogu Nixonove supruge Pat odlično je interpretirala iskusna i zrela škotska sopranistica Janis Kelly. Još je bolji i impresivniji bio kineski par – predsjednik Mao Ce-Tung i njegova supruga Chiang Ch'ing u tumačenju američkog tenora Roberta Brubakera i američke Korejke – izvanredne sopranistice Kathleen Kim, posebno dojmljive u drugome činu u kojem se nameće svojim nesalomljivim autoritetom, kao autorica ideološkog baleta koji međutim nailazi na negodovanje i zgražanje gostiju, posebice američke prve dame. Tu su i dva budna predsjednička savjetnika – kineski premijer Chou En-lai u tumačenju kanadskog lirskog baritona Russella Brauna i savjetnik za nacionalnu sigurnost američkog predsjednika Henry Kissinger kojeg je pjevao bariton Richard Paul Fink. Uz ovih šest upečatljivo oblikovanih glavnih likova, bilo je i nekoliko također vrlo dobrih sporednih. Efektne i virtuozne plesne točke predvodili su sjajni solisti Haruno Yamazaki i Kanji Segawa u majstorskoj koreografiji Marka Morrisa.
Posebnu je pažnju izazvala glazba u odličnoj izvedbi poslovično izvrsnog orkestra Metropolitan Opere pod ravnanjem autora. Adamsova glazba ima snažne korijene u minimalizmu i ovdje neodoljivo podsjeća na Philipa Glassa. Adams, međutim, nije strogi sljedbenik toga smjera i voli da ga smatraju post-style skladateljem, tako da je prisutan i minimalizam, koji pruža posebno ozračje i izvrsno prati pjevače dozvoljavajući im da dođu do punog izražaja, ali ima tu i uzbudljivih razvojnih elemenata i gradacija na tragu neoromantizma, stoga je posve logična nagrada Grammy za najbolju suvremenu skladbu, koju je Adams dobio za operu Nixon u Kini.
Dugogodišnji skladateljev suradnik, redatelj Peter Sellers, poznat po svojim jedinstvenim modernim scenskim uprizorenjima klasičnih i suvremenih opera i drama odlično je predstavio protagoniste, minuciozno profiliravši karaktere i njihove međusobne odnose. Scena i kostimi su realistični i funkcionalni, počevši od dolaska Nixonova zrakoplova u Peking (za koji bi doduše bilo bolje da se postrance dokotrljao na scenu, umjesto da se spustio s neba poput helikoptera).
Posebno je bio upečatljiv drugi čin u kojem su najviše došle do izražaja različitosti u političkim, društvenim i socijalnim prilikama i običajima dvaju oprečnih režima i kultura, a ova opera, kako kaže autor, "duboko zadire u psihologiju naše američke mitologije", a Sellars dodaje „Nixon u Kini pokazuje utjecaj opere na percepciju povijesti čovječanstva – otkriva nam njezine suptilnije nijanse i misteriozne kutke".
© Višnja Požgaj, KLASIKA.hr, 31. ožujka 2011.
