U potrazi za Gralom

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Richard Wagner, Parsifal, dir. Nikša Bareza, red. Kurt Josef Schildknecht

• 
  
  Najnovija premijera ansambla opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu svečanoga posvetnog prikaza Parsifal Richarda Wagnera zacijelo je najzahtjevniji podvig ansambla poslije Majstora pjevača davne 1969. godne. Možda i veći. Jer, kolikogod je bilo teško izvesti Majstore pjevače, riječ je ipak o operi pisanoj za izvedbu u postojećem kazalištu. Parsifal je nešto posve drugo, skladan je za dvoranu u Bayreuthu sa svojim specifičnim, jedinstvenim akustičkim svojstvima. Tzv. zvuk iz dubine, imanentan svečanom prikazu, u punoj se mjeri može postići samo u Bayreuthu, i taj se doživljaj u potpunosti ne može ponoviti u kazalištu. Ali može se doživjeti djelo u svoj punoći njegove prelijepe glazbe! I zagrebačka nam je izvedba pod suverenim ravnanjem Nikše Bareze to u punoj mjeri omogućila. Pokazalo se, i opetovano dokazalo, da baš on postiže najviše domete, i to najčešće upravo ravnajući najvećim opernim remek-djelima – Carmen, Traviata, Otello – pa se po ne znam koji put pitamo zašto nije više prisutan u hrvatskom opernom životu.
  
  Bareza je dirigent velike, svestrane naobrazbe, a bez toga se Parsifalu i ne može pristupiti. Samo suvereno vladanje glazbenom materijom nije ni u kojem slučaju dostatno. Bez obzira na to koliko prihvaćali ili ne prihvaćali ideju vodilju Parsifala, ona mora biti jasno donesena, i to u velikom luku četverosatnog trajanja glazbe – što nije uvijek lako postići. Na tome se dirigent dokazuje i potvrđuje. Bareza je taj luk postigao, i to je prva i najvažnija kvaliteta njegova vođenja predstave. Moglo bi se možda postaviti pitanje nekih tempa koja bi možda mogla biti nešto sporija, ili veće dinamičke gradacije u završnom zboru – ali to su zanemarive pojedinosti i u domeni slobodne dirigentske odluke. Bitno je da je glazbeni protok bio veličanstven i u čvrstom luku koji nikada nije popuštao. Četiri sata protekla su u jednom dahu!
  
  Šteta je da takav pristup nije slijedio njemački redatelj Kurt Josef Schildknecht, a dao je to naslutiti na kraju prvoga čina kada je postavio zidove pred veliki bijeli ležeći križ. Valjalo je samo te zidove u završnom prizoru djela razmaknuti i križ uspraviti i sve bi bilo jasno, mnogo više nego kičasti finale koji smo gledali, sa ženskim zborom na sceni u kostimima djevojaka-cvjetova i Kundry u zlatnoj haljini poput Kleopatrine. Redatelj se ponekad držao didaskalija a ponekad nije, kao primjerice upravo u tom posljednjem prizoru koji bi se trebao događati u istom scenskom okviru kao prvi čin. Da glazbena izvedba nije bila toliko dobra, taj bi kraj pomutio iznimno dobar osjećaj koji smo ponijeli s predstave. Svakako, bila je to izvedba u kojoj je glazbena komponenta natkrilila scensku, i to dobrano.
  
  Naravno, Parsifala je iznimno teško redateljski postaviti. Kod njega se još nije dogodilo ono što je Patrice Chereau postigao svojim postavljanjem na scenu Prstena Nibelunga u Bayreuthu 1976, što je označilo prekretnicu u pristupu tome djelu i poslije čega nije bilo povratka u prošlost. Parsifal čeka nekog svog Chereaua, a u međuvremenu su traženja. I obično prvi čin najbolje uspije, drugi je prava opera pa nema bitnijih problema, a u trećemu redatelj izražava vlastiti stav o kojem se može raspravljati. Na nama je hoćemo li ga prihvatiti ili ne. Zanemarimo li bolnički krevet s bočicama infuzije koje dovode u sjećanje termosicu iz Tristana i Izolde (pa bi to, vjerojatno, trebalo sugerirati suvremenost), zagrebački je prvi čin unatoč ponekad nespretnim i neusklađenim pokretima vitezova, ili ruksacima s križevima (o čemu se također može razgovarati), a zahvaljujući i jednostavnoj ali iznimno sugestivnoj scenografiji austrijskog umjetnika Rudolfa Rischera, prikladnim kostimima također austrijske umjetnice Gere Graf, sjajnom oblikovanju svjetla švicarskog umjetnika Rogera Vanonija i autoru lijepih video projekcija Marku Šimiću u cjelini bio uspješan.
  
  I drugi je bio uspješan zahvaljujući ponajprije snazi umjetničke osobnosti fascinantne Dubravke Šeparović-Mušović koja je zasjenila sve. Njezina je bila scena, njezin je bio Parsifal kolikogod se tomu opirao. Odjevena u prekrasan crni kostim (obično očekujemo neki crveni, u svakom slučaju vatreni), u početku s plavom perikom, tako je duboko prišla karakterizaciji lika i toliko osmislila svaki pokret i pogled da nas je jednostavno prikovala. Besprijekorno je vladala svojim toplim ujednačenim mezzosopranom sigurnih, sjajnih, vrlo eksponiranh i naglašenih visina, da smo zaboravljali koliko je to pakleno teška uloga. Naravno, nije bila sjajna samo u drugome činu! Sjajna je bila ta toliko naglašavana, ne uvijek potpuno uhvatljiva promjena u liku Kundry – od divlje žene u prvome činu preko zavodnice u drugom do pokajnice u trećemu, i samo velike umjetnice mogu tu promjenu vjerodostojno i uvjerljivo donijeti u vokalnoj i scenskoj interpretaciji. Kakva je samo bila priča o majci! Toliko nijansi, takvu osmišljenost lika koji često izmiče, toliko bogatstvo vrlo različitih emocija – treba to osjetiti, znati i moći prenijeti. Bravo, Dubravka!
  
  I došao je treći čin. I grozne metalne ležaljke, i bičevanje na njima! I Kundry najprije u odjeći majke Tereze, kakvu i možemo prihvatiti, ali teško i poslije odjevenu u zlatno blještavilo. Je li to znak pokajanja? Je li cijeli taj finale s cjelokupnim ansamblom razmještenim kao u sceni trijumfa iz Aide trebao navjestiti otkupljenje kroz sućut? Možda ga je tako doživio redatelj, ja svakako nisam. Ali nije važan moj osobni osjećaj. Važno je da je doista teško zamisliti žene u hramu gralskih vitezova, pogotovo u kostimima djevojaka-cvjetova. Da su barem ostale u onim bijelima! Njihova bi neodređena bjelina možda mogla biti doživljena kao pripadanje otkupljenom čovječanstvu. Ali, čemu i to?
  
  No, vratimo se glazbi i njezinoj izvedbi koja je apsolutno bila dominantna. Velika je zasluga dirigenta da je postigao profinjeniji zvuk orkestra nego što smo inače navikli slušati u razgovjetnim dionicama nije bilo većih oscilacilacija, a pomoć orkestra Oružanih snaga Republike Hrvatske u scenskoj glazbi bila je dobrodošla. Orkestar je djelovao kao kompaktna cjelina, a takav je bio i moćan muški zbor (zborovođa Nina Cossetto) dok je ženski u prvome činu iza scene bio brojčano, pa time i zvukovno, slabašan. Nositelji malih uloga bili su odličan hrvatski pjevački doprinos predstavi pa ih valja navesti redom, ponajprije djevojke-cvjetove koje su izvedbi dale poseban vokalni sjaj: Ivana Lazar, Tamara Franetović Felbinger, Valentina Fijačko, Marija Kuhar Šoša, Vedrana Šimić i Helena Lucić, štitonoše: Ana Zebić, Martina Klarić, Domagoj Dorotić i Hrid Matić te vitezove grala: Zrinko Sočo i Siniša Štork, kao i impresivnog, ozvučenog Ivicu Trubića u ulozi Titurela.
  
  Na čelu inozemne pjevačke ekipe s međunarodnim ugledom i iskustvom u predstavljanju likova iz djela, koja je realizirala četiri od pet glavnih uloga, bio je i najpoznatiji među njima, izvrstan letonski bas-bariton Egils Silins kao Amfortas. Užitak je bio slušati njegove prelijepe široke baritonske fraze! Vokalno-scenski impozantan Parsifal, možda premalo dječje naivan u prvome činu (što bi bilo i teško postići s obzirom na njegovu stamenu figuru) i nedovoljno upečatljiv (ne vlastitom krivnjom jer dolazi iz dubine pozornice) u završnoj ključnoj ariji Nur eine Waffe taugt, bio je američki herojski tenor John Charles Pierce. Dojmljiv je bio i Jürgen Freier u vrlo važnoj, iako ne i toliko velikoj ulozi Klingsora, dok se kod nositelja pokretačkog, glavnog lika, ubitačno duge i teške uloge Gurnemanza, austrijskog basa Manfreda Hemma unatoč jasnoj dikciji i posvemašnjem shvaćanju teksta povremeno osjećao zamor materijala.
  
  Valja još spomenuti računalno oblikovanje zvuka Stanka Juzbašića i odličan prijevod Maje Oršić Magdić.
  
  Golema zadaća i konačno velik uspjeh zagrebačke Opere! Potraga za Gralom je uspjela. Očekujemo nove izvedbe sljedeće sezone s pretežito hrvatskim izvođačima u glavnim ulogama! I možda savjet – zatvorite oči kad počne čar Velikog Petka, prepustite se glazbi, a zanemarite scenu. Doživljaj će biti nepomućen.
  
  © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 1. travnja 2011.

Piše:

Marija
Barbieri