Utorak 21. ožujka 1911, Hatzeov tridesetidrugi rođendan, bio je velik dan u povijesti hrvatske glazbe. Nakon Ognja Blagoja Berse, praizvedenog nepuna dva i pol mjeseca ranije, 12. siječnja, hrvatska glazba s Povratkom potvrdila je svoj priključak europskoj. Kako je ta „glazbena drama u jednom činu“ kratko trajala, izveden je zajedno s prvim prikazivanjem u Hrvatskoj intermezza u jednom činu Suzanina tajna Ermanna Wolf-Ferrarija. Troje protagonista bilo je isto kao u Ognju – Mira Korošec pjevala je Jelu, Stanislav Jastrzebski bio je Ivo a Marko Vušković Stanko – dakle, najveći dramski glasovi hrvatske Opere, pjevači iznimnih kvaliteta. U manjim su ulogama nastupili mlada Čehinja Marta Wellar, kasnije Marta Rak, kao Jelina mati Kata, fascinantna umjetnica hrvatske pozornice Irma Polak tumačila je seosku namigušu Martu, prosjaka Daku pjevao je Bogdan pl. Vulaković. Dirigirao je Milan Zuna.
Hrvatske novosti ovako su ocijenile izvedbu: „G. Jastrzebski bio je prekjučer sjajan, liepo pjevao i savršeno glumio. Uloga Ive mu je jedna od najboljih. Krasno je izradio dramatska mjesta. G. Vušković bio je upravo epohalan. Igra mu je savršena, kao što i pjevanje. Vušković je – kako već jednoć spomenuh – pjevač i glumac prvoga reda. Gdjica Korošec bila je divna Jela, divno pjevala i igrala. Orkestar sjajan i režija autora drame g. Tucića dobra.“
Povratak je nastao prema istoimenoj drami istaknutog hrvatskog književnika Srđana (u tadašnjoj ortografiji Srgjana) Tucića (1873-1940), koju je 1898. prva izvela Hrvatska dramatska škola. U HNK-u je izvedena već sljedeće godine kad su sjajni protagonisti bili Ignjat Borštnik, Ljerka Šram, Nina Vavra, Milivoj Barbarić, Milica Mihičić i Mihajlo Marković. Tucić je i s drugim dramama stekao velik ugled pa je od 1902. do 1909. bio umjetnički ravnatelj Bugarskog carskog kazališta u Sofiji. Zatim je dvije godine bio intendant HNK-a u Osijeku, a od 1911. glavni tajnik HNK-a u Zagrebu. No, uspjeh postignut Povratkom, smještenim u tada suvremeno hrvatsko selo, i još nekim ranim djelima Tucić nije više ponovio i razočaran je otišao iz Hrvatske. Put ga je preko Pariza i Londona odveo u New York gdje je počeo pisati na engleskom i u njemu ostao do smrti. Tucić je prema svojoj drami napisao i libreto te operu režirao.
Osvrti iz onodobnog tiska zorno svjedoče kakve su goleme promjene u hrvatsku glazbu unijele Bersina i Hatzeova opera. Autor koji se potpisuje inicijalom C-ić pisao je u Hrvatskom pravu: „Ni o čem se nije govorilo, no o Bersinom Ognju i Hatzeovom Povratku. Nije ni čudo: Bersa i Hatze dvie su zviezde velikog sjaja, od kojih svaka sjaji posebnom bojom. Hatze ima više topline, on je veći lirik no dramatik, dok naprotiv Bersa traži dramatske efekte, a ima manje lirike. Hatze je utoliko sretniji, što izbjegava oduge preludije, interludije i postludije. Bersina glasba ostavlja dublji dojam (ma da ne ima dublje glasbene invencije), dok Hatzeova prije osvaja. Bersa je subjektivan skladatelj, Hatze je naprotiv objektivan. Bersa ne daje pažnje ni kvantiteti ni kvaliteti (ritam – harmonija) svojih melodija, zato mu melodije nemaju originalnih intervala, a i ritmika je njihova monotona, dok Hatze naprotiv podaje tonu veliku važnost. Bersa živi sa svojom umjetnošću u Beču, a Hatzeova umjetnost voli da se grije na južnjačkom (bolje talijanskom) suncu. (..) Konačni sud cieloga bio bi taj: Hatze je veoma darovit skladatelj. Posjeduje u sebi mnogo fantazije, vješt je harmoničar i dobar instrumentator, u najljepšim je godinama i tim više moramo se mi Hrvati veseliti da je naš.”
Nemoguće je citirati sve mnogobrojne osvrte u onodobnom zagrebačkom tisku, ali valja navesti i dio onoga u Novostima, koji je kao i većina drugih objavljen dan nakon praizvedbe: „Melodija svuda – ali i svuda na pravome mjestu. Tko je napisao Dakinu pripovijest, pak ljubavni duet i pjesmu Stanka, taj se ne može bojati ni najstrože kritike. Što nas je pak začudilo i zadivilo to je drugi dio opere. Od časa kad stupa Ivo na pozornicu, veliki štil dramske glazbe zavlada operom. U stilu Mascagnija i zadnje sjajne epohe Verdievog Otela. Deklamacija muzikalna, uvijek na melodičkoj bazi, dosiže tu vrhunac snage i izražaja. Mislimo da nijednome našemu skladatelju nije do sada pošlo za rukom tako sliti muzikalnu frazu sa dramskom situacijom kao Hatzeu. Sjajne su točke intermezzo pak jauk Ive i majke, pak divni kontrast Stankove pjesme u grobnome muku oluje koja ga čeka. Urnebesni aplauz publike dostojna je nagrada takvoj pojavi na nebu hrvatske umjetnosti. Po drugi put ove godine srce svakoga Hrvata ponosom je uzdrhtalo nad ogromnim i iznenadnim uspjesima operne hrvatske glazbe. U potpunoj tišini i nestašici literarnog pokreta, eto nam utjehe s nebesa harmonije, koja nam je sašla ne u početničkim formama već u djelima trajne vrijednosti. Dok je Bersa izabrao put velikih germanskih simfonista, Hatze otvara vrata melodiji i stavlja je na prijestolju kao vladaricu. Nema prispodobe među ta dva genrea, ali ima sličnosti u iskrenosti i u ozbiljnosti s kojom su se ta naša dva komponista dala na svoj težak i slavan posao. Uspjeh je opet bio golem.“
Antun Gustav Matoš pisao je u Hrvatskoj slobodi dan kasnije: „Uspjeh opere bijaše upravo triumfalan. Publiku je osvojio taj rapidni dramski crescendo te bujne lirike, što djeluje zbijenom modernošću kakve krvave Vergine ili Meriméove novele. I muzikalne skeptike je kao vihor osvojila ta strastna muzika i Hatze je doživio nezapamćeno i spontano slavlje u kući, koja je u njemu osjetila nasljednika Lisinskovog. Dame iz loža zasuše mladog Dalmatinca ružama; vienci, patriotski govor, silna izazivanja i vikanje: Da capo! Sa ponosom pozdravismo novog hrvatskog snažnog umjetnika, to ponosnije, što je u njemu sa Vojnovićem hrvatska Dalmacija osvojila pozornicu hrvatsku.“
A kako je Hatze bio ispraćen podrobnije je istoga dana pisao Hrvatski pokret: „Poslije svršena čina usred urnebesnoga pljeska i živahnoga klicanja, digao se zastor, a na pozornici stajao je okružen umjetnicima i ostalim personalom, obasut cvijećem, sam mladi i simpatični skladatelj, koji se tronut zahvaljivao općinstvu. Ovdješnji mu Dalmatinci predadoše kao dar ukusan i vanredno lijep zlatan lovor-vijenac te dirigentski štapić. Iza dovršene predstave oduševljena je mladež u triumfalnoj povorci odnijela skladatelja na ramenima do njegova stana kod "Cara Austrijanskoga" neprestano mu putem kličući i plješćući.”
Povratak je u svoje vrijeme doista značio priključak na europsku glazbu. Bilo je to prvo hrvatsko glazbeno-scensko djelo sa suvremenom tematikom i našom glazbom, prvi uspjeli primjer verističke glazbeno-scenske ekspresivnosti u Hrvatskoj. Tema nevjere i ljubomore toliko upotrebljavana u mnogim opernim djelima ovdje se proširuje i dopunjuje temom žrtve. Ivo odlazi u tuđinu da priskrbi za svoju obitelj i u mukotrpnom radu gubi dio svojega tijela – ruku. Po izvanjskom rasporedu, po koncepciji i po nekim melodijskim i skladateljskim osobinama donekle je blizak Mascagnijevoj Cavalleriji rusticani. Skladan je u jednome činu čije su dvije slike odvojene intermezzom.
Stjecajem okolnosti i Povratak se, kao i Bersin Oganj, događa na Badnjak. (Oganj se nastavlja u božićno jutro). No, drukčije završava. Bersa svoje djelo završava pomirbom, Hatze tragedijom. Odmah su prepoznata glavna mjesta u djelu: Dakina priča, melodiozna baritonska arija, svojevrstan prolog događanju i ljubavni duet Jele i Stanka, u kojemu se mjestimice suptilno razabire poveznica s folklornom melodikom, a sklad zanosa pomućen je oporim verističkim akcentima. Radnja opere događa se u onodobnom slavonskom selu. Melodika, glavno Hatzeovo sredstvo izražavanja, ne nosi specifično obilježje, nego je južnjački, mediteranski raspjevana. Pjevnom melodijom on crta sukobe, odnose i osjećaje svojih junaka, a u orkestralnom tkivu otkriva se kao spretan dramatičar s velikim smislom za scenske orkestralne gradacije. Veristička koncepcija djela najizrazitije se ogleda u intermezzu, u kojemu se smiruje napetost, da bi poslije njega glazbeno-scenska radnja krenula još silovitijim tempom. Ispunjen je čežnjom i neodređenom slutnjom neizbježne katastrofe. Zanimljivo je kako ta smirena orkestralna cjelina djeluje prijeteće i nagoviješta buran i dramatičan rasplet. Dinamičnost radnje i pokretljivost likova u scenskom, psihološkom i glazbenom pogledu osobine su vrijedne svake pozornosti koje se rijetko susreću i u znatno kasnijim djelima naše glazbene scene u tako uvjerljivom obliku, tako uravnoteženo i tako zgusnuto.
U kući seljanke Kate okupili su se seljaci. Prosjak Dako priča tužan doživljaj iz svoje mladosti. Seljaci odlaze u crkvu, a sami ostaju Katina kći Jela i njezin ljubavnik Stanko. Jela se kaje što je iznevjerila muža koji je otišao u tuđinu da bi im priskrbio bolji život. Stanko je tješi, daruje joj đerdan i obećaje da će se kasnije vratiti. U intermezzu koji slijedi mati češlja Jeli kosu i radi je za polnoćku, a ona razmišlja o ljubavi prema Stanku i o riječima što ih je prije izustio. Jelin se muž Ivo vraća iz tuđine i saznaje od namiguše Marte da ga je žena prevarila sa seoskim bogatašem Stankom. Raspliće se klupko uvjetovanih posljedica i u furioznom kolopletu predbacivanja i očajavanja, u mučnoj atmosferi zbunjenosti, straha i grizodušja raspliće se finale. Ivo optužuje najprije ženu, a zatim njezinu majku u kojoj vidi glavnog krivca, a kad se začuje Stankova pjesma, postaje jasno da on neće pobjeći sudbini. Osvetnički nož snaći će upravo njega.
Povratak je Zagrebačka opera sljedećih mjeseci izvodila na svojim turnejama u Sarajevu, Dubrovniku, Splitu, Šibeniku, Sušaku i Beogradu i svugdje su djelo i izvedba nailazili na oduševljena priznanja kritike i prijem publike. U Osijeku je opera prvi put prikazana 16. listopada 1919., također sa Stanislavom Jastrzebskim u ulozi Ive. U Splitu i Osijeku opera se razmjerno redovito izvodi. Djelo je u inozemstvu izvedeno: 1922. u Bratislavi, 1923. u Košicama, 1924. u Brnu, 1926. u Lavovu.
Na kraju pitanje koje će, vjerojatno, i dalje ostati bez odgovora: zašto vodeća hrvatska nacionalna operna kuća – Opera HNK-a u Zagrebu - nakon Drugoga svjetskog rata nije smatrala potrebnim uvrstiti u repertoar, iz ne baš osobito bogatog hrvatskog opernog stvaralaštva, ni jednu od Hatzeovih opera (ni Adela i Maru ni Povratak)?
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 21. ožujka 2011.
