Jedna od najistaknutijih hrvatskih vokalnih umjetnica srednje generacije s ugledom međunarodne karijere, prvakinja Opere Slovenskoga narodnog gledališča u Ljubljani, sopranistica Vlatka Oršanić izvanredni je profesor pjevanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i od jeseni 2007. pročelnica Odsjeka za pjevanje. Povod ovome razgovoru nekoliko je uspjeha njezinih studenata koji prelaze hrvatske granice kao i produkcije studenata i već diplomiranih pjevača pjevačkog odsjeka.
Nedavno sam razgovarala s Ljubomirom Puškarićem i vrlo me se dojmio kao ličnost. Bilo je kao kad čitamo razgovore s umjetnicima u svjetskim opernim časopisima. Predstavio se kao cjelovita osobnost i ne čudi što se nalazi na popisu umjetnika koje zastupa ugledna agencija IMG Artist. Goran Jurić osvojio je prvo mjesto na natjecanju Iris Adami Coradetti u Padovi i smiješi mu su angažman u uglednoj svjetskoj opernoj kući. Na pjevačkim produkcijama primijetila sam neke pomake u odnosu na prijašnje. Nisam uočila neke izvanserijske talente, ali je opća razina pjevačkih dometa visoka. Najprije, svi pjevaju svojim glasom, ako je on velik, ostaje velik, ne primjećuje se da ga neprirodno smanjuju. Očito je da znaju što pjevaju, točnije, da osjećaju ono što pjevaju, repertoar im se znatno proširio – kao da se za neke autore prije nije znalo. Pjevaju zahtjevnije i dulje arije. Sjećam se da su prije gotovo svi soprani pjevali O mio babbino caro, mezzosoprani Voi che sapete a bas-baritoni Non più andrai. Priznat ćete, postajalo je nezanimljivo. U razgovoru s mladim pjevačima primijetila sam da prate zbivanja u pjevačkom svijetu, da su svjesni kako im neće biti lako i da moraju uložiti mnogo truda da nešto postignu. Čine mi se kompletniji, osposobljeniji da odgovore zahtjevima koji će se pred njih postavljati. Koliki je Vaš udio u tome?
Najprije bih se osvrnula na to da niste uočili neki izvanserijski talent. To je u Božjim rukama, taj se rodi ili ne rodi. Draža mi je vaša druga primjedba da se povećao nivo znanja, da je porastao nivo izvođenja na Akademiji i to je pozitivna ocjena za Akademiju kao ustanovu. Ne bih mogla reći koliko ima u tome mojih zasluga, jer situaciju pratim svega osam godina i ne znam kako je bilo prije. Kao pročelnica sam se potrudila da motiviram ljude i da ih potaknem da počnu što kvalitetnije raditi i više se zauzimati jer mislim da je važno koliko se sami profesori daju, koliko rade svoj posao dušom i tijelom a ne samo tek da nešto rade. To se onda prenosi i na studente, oni puno više truda ulažu u svoj rad i onda rezultat ne izostaje.
Za vrijeme Vašeg mandata konačno je došao jedan profesor – Giorgio Surjan, dosad su bile same profesorice. Neven Belamarić je bio samo kratko vrijeme, jer je ubrzo umro, ali poslije Vladimira Ruždjaka to je po nastavničkom kadru, a i studentskom, bio pretežito ženski odsjek.
Isto se događa i s glasovima. Sada imamo dosta muških glasova: od osam novih koje smo primili, pet je muškaraca. Točno, neko vrijeme bila je katastrofa na Akademiji, sami ženski glasovi, i bilo je nemoguće složiti produkciju. Možda je to posljedica onoga što mlade ljude zanima. Čini mi se da se sada povećalo zanimanje za pjevanje, jednako kod muškaraca kao i kod žena. Možda je to sada in.
Naravno da odličan pjevač ne mora biti dobar pjevački pedagog, uostalom kao i u sportu – prvorazredan igrač nije nužno i izvrstan trener, ali ipak mislim da jedna snažna umjetnička ličnost može imati znatan utjecaj u oblikovanju osobnosti mladoga pjevača. Ne mislim tu samo na izgradnju pjevačke tehnike nego na odabir repertoara, širenje kulturnih vidika, na ukazivanje položaja opernog pjevača u današnjem svijetu operne reprodukcije. Pjevač kojega iznimno cijenim i koji je od samoga početka znao pronaći svoje mjesto i održati visoku kvalitetu i nakon gotovo trideset godina profesionalne karijere, Zrinko Sočo, posve je sigurno mnogo naučio od svojega profesora Vladimira Ruždjaka, ne samo o samome pjevanju. I vi imate iza sebe lijepu međunarodnu karijeru i sigurno možete prenijeti dragocjena iskustva.
U svakom bi slučaju profesor na visokom učilištu trebao imati takav profil, jer se na njemu ne uči samo pjevačka tehnika nego i sve ostalo što bi trebalo pratiti život profesionalnoga pjevača. I dužnost je profesora da mlade ljude upute i u te sfere, a teško to može napraviti netko tko sam nema tog iskustva. Ali, koliko znam, i dosad su tu bili profesori s velikim međunarodnim karijerama – sjetimo se samo Ljiljane Molnar-Talajić, Ruže Pospiš-Baldani, Nade Puttar-Gold, Dunje Vejzović. I tu ne vidim neku razliku između onoga što je bilo ranije i što je danas, možda je nastala praznina nakon njih. Ali tu se opet vraćamo na tvrdnju, iza koje čvrsto stojim, da je i pjevačka pedagogija stvar talenta. I mogu s uvjerenjem ponoviti što ste rekli kako ne znači da će netko postati velik pedagog ako je bio velik pjevač. To su dvije posve različite stvari. Naravno da je najljepši spoj jednog i drugog. Zapravo treba imati sreće i postaviti prave ljude na pravo mjesto. Čini mi se da smo bili sretne ruke u toj smjeni generacija. Dosta je profesora otišlo u mirovinu i čini mi se da su došli neki novi koji dobro obavljaju svoj posao.
Vratimo se na sam sadržaj diplomskih ispita. Mene naravno prvenstveno zanima njihov operni dio, jer unatoč apsolutnoj potrebi za ovladavanjem koncertnim repertoarom, realna je perspektiva studenata pjevanja – opera. Naravno ima potrebe i za pravim koncertnim kadrom, npr. za Zbor HRT-a koji njeguje specifičan repertoar, ali tu su zahtjevi na svoj način vrlo veliki, a taj ansambl i ne može apsorbirati toliki broj studenata. Čini mi se da je prijašnji minimalni udio opernog repertoara u odnosu na koncertni sada poboljšan, odnosno da se pjevaju teže i zahtjevnije operne arije. Čini mi se da ste ih vi počeli davati. To je ne samo širenje pjevačkih mogućnosti, nego i širenje horizonata. Neki kažu da je to prerano. No jednom se mora krenuti.
Nije mi jasna ta teorija da je nešto prerano. Pa kad će, ako ne na Muzičkoj akademiji, početi pjevati veće i zahtjevnije stvari? Iznad Muzičke akademije nema više školovanja, počinje profesionalna karijera. Mislim da je naša zadaća što više educirati pjevače kako bi spremniji zakoračili u ono što ih čeka na profesionalnom planu. Meni osobno zapravo je strano da se na Akademiji sa strahopoštovanjem dotiče nekih arija. Kad sam ja studirala na Akademiji u Ljubljani, bilo je sasvim normalno da pjevamo širok izbor arija – to će potvrditi i Giorgio Surjan koji je tada sa mnom studirao – i tu ne vidim ništa posebno. Ali čujem da se tako prije razmišljalo. Ja se pak s druge strane upravo čudim kako je moguće da se tako razmišljalo. Svakako, ne treba od nekoga zahtijevati nešto što on ne može. Treba znati ocijeniti nečije mogućnosti i potaknuti studenta da ide dalje, da istražuje svoje granice, ali da, naravno, ne ide preko njih. Mislim da treba imati dovoljno hrabrosti ali i povjerenja u te mlade ljude. Isto tako puno puta mislimo da djeca nešto ne razumiju, a poslije otkrijemo da itekako razumiju. Tako je i s mladim studentima. Puno puta oni mogu više nego što mi mislimo da mogu. Treba im pružiti šansu. Ako ipak ustanovimo da je nešto za njih preteško, odustat ćemo. Ali unaprijed dignuti ruke i reći: ne, oni to ne mogu – to mi se čini krivim korakom u izgrađivanju mlade profesionalne osobnosti.
A što se tiče bitno manjeg udjela opernog repertoara u završnom ispitu, moram najprije reći da je naš završni ispit koncipiran vrlo široko. To je zapravo presjek kroz repertoar kojim bi gotov pjevač trebao vladati, od arie antiche preko oratorija, romantičnih popijevaka, nekih stanica hrvatske glazbe, jednog ciklusa do suvremenijeg repertoara i opernog repertoara različitih razdoblja. Mislim da je to dobro koncipirano i ukoliko čovjek realno shvaća zahtjeve diplomskog ispita jedne Akademije, može sastaviti vrlo zahtjevan program. Mogu reći – a to misle i drugi koji dolaze na završne ispite mojih studenata – da pjevaju vrlo težak program.
Trebaju se naviknuti i da pjevaju sat i više. Neki naši pjevači tuže se da pokusi npr. u kazalištu dugo traju i da dirigenti od njih traže da pjevaju punim glasom. Vi dobro znate kako je to vani, koliko traju pokusi i da treba pjevati punim glasom. Naravno, ne cijelo vrijeme. Ali čujem da kod nas neki pjevači stalno markiraju i da ne mogu pjevati dan za danom. Slučajno su mi ovih dana došla u ruke dva programa iz Metropolitana. Zinka Kunc je dva dana za redom, točnije na dvjema matinejama, pjevala kompletnu drugu sliku Leonore pred samostanom iz drugoga čina opere Moć sudbine, a nakon toga Verdijev Requiem.
Upravo se o tome i radi. Treba mlade pjevače postaviti pred činjenicu da jednostavno treba izdržati pjevati. Što znači otpjevati petnaestak minuta neke pjesmice, ma kako to krasno bilo, i više ne moći? Treba moći izdržati žrvanj profesionalnog teatra. U tome i jest naša zadaća: dati im zahtjevne programe koji ih u prvi čas možda i zaplaše težinom, a onda se sami iznenade kad vide da to mogu. Pjevanje je trening, isto kao i sport. Da je Blanka Vlašić ostala na metar i pol, ne bi nikada preskočila dva metra. Da je sebi govorila: neću pretrgnuti svoje mišiće, skočit ću najviše do metar i šezdeset, ne bi uspjela. Treba trenirati i ići stalno dalje i dalje i dalje. To je moja deviza. Moji studenti je znaju. To na nekoga tko nije s time upoznat može u prvi mah djelovati deprimirajuće. Može deprimirati kad imam sto i pedeset primjedbi, ali primjedbe su uvijek korak dalje. Isti ih je broj na četvrtoj godini kao i na prvoj ali različite su razine, sve zahtjevnije.
Govorimo o vokalnom dijelu pjevačke izobrazbe. A kako je s režijskim, scenskim, hodanjem, šminkanjem, stranim jezicima i svemu onome što je potrebno za opernog pjevača?
Što se šminkanja tiče, ono i nije toliko potrebno jer u teatru to rade profesionalni šminkeri i stoga to nemamo na Akademiji. Mislim da se to više nigdje ne radi. Sve ostalo uče na Akademiji, i to vrlo kvalitetno. Opernu glumu predaje Dora Ruždjak Podolski. Radi projekte s njima i uči ih osnovama glumačke tehnike. Tzv. scenski pokret, gibanje na sceni, hodanje i ples radi koreografkinja i balerina Mateja Pučko-Petković. Mislim da se i iz naših produkcija može razabrati da su svi studenti iznimno scenični i to mi se jako sviđa. Može se reći da su spremni krenuti na scenu. Od stranih jezika obvezni su njemački i talijanski, fakultativni su francuski i ruski, a uči se i engleski. Napominjem da Akademija nije škola stranih jezika, studenti imaju puno mogućnosti da sami uče strane jezike. Naše je da ih usmjerimo, da im ukažemo na ono što ih čeka i što moraju znati. Tko želi zaista naučiti strani jezik, učinit će to na drugome mjestu. Oni moraju znati što pjevaju i na tim nastavničkim mjestima zapošljavamo kadrove koji imaju veze s glazbom. Njemački radi profesorica Nataša Klarić koja ima i završenu srednju Glazbenu školu, a Maura Filippi, koja radi talijanski, potječe iz glazbene obitelji i sama je glazbenica. I jedna i druga vrlo kvalitetno obavljaju svoj posao i bave se tekstovima koji su pjevačima potrebni. Sve je to skupa prilično dobro koncipirano što se tiče samoga studija.
Dalo bi se zaključiti da osposobljavate studente da se uhvate ukoštac sa zahtjevima neke buduće profesionalne karijere.
Mislim da ih osposobljavamo, pogotovo kad promislimo u kakvim uvjetima djelujemo. Mnogi zaboravljaju kako smo doista sputani našim mogućnostima, ne samo što se tiče prostora nego i financijskih mogućnosti. Puno je više energije nego što se može realizirati. Naglašavam da Muzička akademija postiže fantastične rezultate s obzirom na to gdje radi i kako radi. I mislim da mogu reći u ime velike većine profesora da se izuzetno trudimo pomoći tim mladim ljudima i dati im što više znanja kojima i sami raspolažemo i osposobiti ih da se otisnu u svijet profesionalnih glazbenika. U našoj smo dvorani u Frankopanskoj ulici organizirali i tzv. Dan planiranja karijere na inicijativu profesora Gorana Merčepa i Jasenke Ostojić-Radiković. Pozvano je nekoliko predavača iz različitih sfera. Predavalo se kako sastaviti biografiju, kako se predstaviti i kome, zapravo kako dalje nakon završene Akademije, jer mnogi studenti nemaju pojma što bi sa sobom kad diplomiraju. To mi se čini jako pozitivno. Činimo sve što možemo da što bolje pripremimo mlade ljude na ono što ih čeka.
Kako stojite s tzv. majstorskim tečajevima? Bila sam na jednom koncertu na kojemu su pjevali studenti koji su program Lieda razradili s uglednim profesorom Zellerom. Bilo je vrlo poučno i za nas, slušatelje, vidjeti kako su bili pripremljeni i s koliko su poniranja u srž ne samo glazbe, nego i teksta pjevali osmišljeno sastavljen program. Imate li isto takve majstorske tečajeve za interpretaciju operne glazbe?
Zasad ih još nismo imali ali razmišljamo o njima. No, kako dovesti nekoga da bez honorara podučava studente opernoj glazbi? Profesor Zeller to predaje na Akademiji pa je zbog toga i došao. Vanjske akademije imaju kvalitetniji kadar za Lied nego za operno pjevanje. Oni koji se bave opernim pjevanjem uglavnom su u teatru a nisu na Akademiji. Ne znam kako bismo mogli platiti one koji bi držali operne majstorske tečajeve. Tih sredstava nemamo.
A npr. Dunja Vejzović?
S njom smo u pregovorima ali i ona je više zainteresirana za Lied. No, dodala bih još nešto: mi profesori pjevanja na Akademiji uglavnom smo operni pjevači. S obzirom na novčana sredstva koja su nam na raspolaganju moramo prvenstveno tražiti nekoga na području na kojemu sami nismo veliki eksperti. Naravno, sve su opcije otvorene.
Što je s natjecanjima? Meni se čini da su ona neophodna da bi mladi pjevači sebe smjestili, a i da bi ih čuli agenti. Svi bi željeli pobijediti, to je, naravno, prirodno, ali mislim da je važnije sudjelovati i biti primijećen. Imate dobrih iskustava s natjecanjem u Trnavi u Slovačkoj, zar ne?
Vrlo sam zadovoljna. Dapače. Bila sam u žiriju. Sudjelovalo je 120 pjevača iz različitih zemalja, nivo je bio visok, prema riječima organizatora kao nikad dotad. Neki, koji prate najveća međunarodna natjecanja, bili su iznenađeni tako visokim nivoom. To govori u prilog tome da svugdje ima jako puno dobrih pjevača. I u toj velikoj konkurenciji moj student Goran Jurić osvojio je drugu nagradu, dobio je neke angažmane, za njega se zainteresirao jedan agent i tako mu je krenula međunarodna karijera.
I onda je Jurić poslije pobijedio na natjecanju u Padovi. A kako stoje stvari s financijama? Kako studenti sebi mogu priuštiti odlazak na natjecanja? Ima li neki fond da im se u tome pomogne?
Nažalost ne. Spomenula sam kakva su naša novčana sredstva. Nisu predviđena za pomoć studentima za odlazak na natjecanje. Trebaju se sami snaći. Trebaju sami pokušati zaraditi neki novac. Trebaju i sami u sebe ulagati, to bi bilo svakako za njih pozitivno. Mi ih usmjeravamo i opominjemo da trebaju na to misliti, ali uglavnom ovise sami o sebi.
Da se vratimo na Gorana Jurića. Čini mi se da on ima sve preduvjete da ostvari lijepu karijeru. Naravno, glas i muzikalnost, ali i široku kulturu, dobro zna nekoliko jezika i, što nije nevažno, atraktivno izgleda. To je za scenskog umjetnika vrlo važno.
Apsolutno. Vrlo je važno. Ako netko ne izgleda oku ugodno, nema smisla da se bavi opernim pjevanjem. Nitko danas neće angažirati nekoga, ma koliko on krasno pjevao, ako ne izgleda primjereno liku i ne djeluje scenski uvjerljivo. Meni je prije nekoliko godina došla pretjerano debela mlada pjevačica i jasno sam joj rekla da se vrati kad smršavi. Nije se vratila.
Nemojmo se zavaravati. Bilo je tako i prije. Fama o debelim opernim primadonama nema baš čvrsto uporište. Naravno, bilo je i takvih, ali devedeset posto prvakinja zagrebačke Opere bile su vrlo atraktivnog izgleda. Uostalom, jedan od triju uvjeta koje je buduća slavna Zinka Milanov, tada još Kunc, trebala ispuniti da bi ušla u angažman u Metropolitan bio je da smršavi 25 funti, točno 11.325 grama. I trebala je donijeti potvrdu da je u tome uspjela.
Recimo još nešto o današnjim mladim studentima. Normalno je da ih prvenstveno zanima da svladaju zanat, tj. tehniku, ali širih su zanimanja. Ponajprije, više ih zanima glazba kao takva i prilično su upoznati sa stanjem u današnjem opernom svijetu. Svjesni su da je dobrih pjevača mnogo, da je konkurencija velika i trude se pronaći svoje mjesto.
Naravno, studij pjevanja nije samo odlazak na satove i samo pjevanje kao takvo. On podrazumijeva odlazak na predstave, na koncerte, slušanje pjevača, kopanje po Internetu, traženje snimaka na YouTubeu – hvala Bogu, danas ima golemih mogućnosti u tom smislu, i što se studenti više s time bave, znanje će im biti veće, a samim tim otvaraju im se veće mogućnosti za vlastito djelovanje. Jer, teško je nešto postići ako znate samo ono što vam kaže profesor ili kolega sa studija. Treba stalno učiti, imati otvorene uši i oči i kako je taj, nazovimo ga, medijski način života vrlo razvijen u odnosu kako je bilo prije dvadeset godina, mogućnosti pred današnjim studentima su puno, puno veće nego što su bile ranije pa, prema tome, stvar je svakog pojedinca koliko će sa sobom ponijeti tijekom studija.
...i koliko će uložiti u sebe.
Naravno, i to ulaganje u sebe znači i koliko će učiti stranih jezika. Osnovna je stvar da se može sporazumjeti, a važno je da govori što više stranih jezika i da što bolje njima vlada. Ispričat će vam Goran Jurić kako su ga najprije upitali koje jezike govori. Svaki pjevač koji nastupa u inozemstvu govori barem dva strana jezika, neki ih govore tri, četiri pa i pet i to je način života kako funkcioniraju.
Ali to nije od danas. Prije su pjevači obvezno govorili dva do tri strana jezika, veliki Josip Kašman govorio ih je sedam.
Kad uđete u internacionalnu karijeru, to se podrazumijeva.
Da se vratimo na sam studij. U neobveznom razgovoru rekli ste nešto što me osupnulo, da pjevači uče sa snimaka a ne iz nota.
To je loša strana medijskog načina života. Dostupnost svih mogućih snimaka navodi pjevače da uče po njima, a ne po notama. Osobno ih nastojim odviknuti od toga. Zahtijevam da pjevaju točan notni tekst onako kako je napisan. Kažem im da ono što čuju na snimci nije uvijek onako kako je napisano u notama i tražim da se točno pridržavaju notnog teksta. Primoravam ih da se bave notnim tekstom, a sad, koliko se uistinu bave, hoće li pokušati švindlati, to ovisi samo o njima.
Vjerujem da ste ih uspjeli uvjeriti da ne smiju učiniti ni najmanju grešku u odnosu na notni tekst ukoliko žele ostvariti karijeru.
Jesam. Moram reći da na Akademiji slovim kao izuzetno stroga profesorica, premda to nije strogoća koja je sama sebi svrhom, nego su to visoki zahtjevi. Strogoća koja je sama sebi svrhom nema pravog učinka, ali visoki zahtjevi ga itekako imaju. Od samoga početka ucjepljujem svojim studentima svijest o tome da moraju stalno raditi, da ne smiju doći nepripremljeni na sat, jer se sat neće održati, ako se nisu pripremili. To im je jasno od početka i toga se drže. Meni se to čini najnormalnijim i ne vidim u tome neku strogost, a onda čujem od drugih da im taj pristup nije nešto tako normalno. Ispada da moji studenti puno više rade, tj. naviknuti su na to. A meni se čini da je to još uvijek premalo i da bi trebali raditi još više.
Koliko su Vam na raspolaganju korepetitori, jer su oni vrlo važni za rad s pjevačima?
Imamo sreću da su svi korepetitori na Akademiji iznimno kvalitetni i vole raditi ukoliko im se da poticaj. Radila sam sa svima, sada stjecajem okolnosti s nekima više ne surađujem. Čujem da je nekima žao, da im nedostaje izazov, puno programa i različit program. Znaju da moji studenti rado dolaze na satove, da vole raditi i da su pripremljeni, pa im, navodno i to nedostaje. Moji su studenti i korepetitori spremni doći na dodatni sat, na dodatne pokuse, i tu nema nikakvog problema.
Nekada su operne produkcije Muzičke akademije bile vrlo kvalitetne i nemali broj onih koji su u njima sudjelovali postajali bi zapaženi solisti Opere. Svojedobno ste izveli Čarobnu frulu. Dobili ste dosta muškog kadra. Namjeravate li nastaviti s tom praksom?
Svakako. Sljedeće akademske godine planiramo izvesti Alberta Herringa Benjamina Brittena, a godinu nakon toga trebali bismo izvesti Carmen u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, ako nam dopuste novčana sredstva.
Nije li Carmen malo muzički preteška?
Nije li to i Čarobna frula?
Nisu li na Akademiji više navikli svirati Mozarta?
Ne, u orkestru ne. Zato smo i stavili na program Čarobnu frulu. Što se tiče rada s orkestrom veliku je ulogu u tome odigrao Mladen Tarbuk koji je preuzeo vodstvo orkestra i napravio plan rada tako da jedna generacija prođe kroz cijelu literaturu, kroz sva stilska razdoblja. Carmen je zamišljena za proslavu 90. obljetnice Akademije. Moram reći da su mladi instrumentalisti dosta zainteresirani za opernu literaturu, ona je atraktivna za publiku. Znam da su flaute jedanput negdje pri kraju godine imale koncert na kojemu su izvodile samo opernu literaturu i to je bilo vrlo zanimljivo. Moram dodati da je prodekanica Akademije Marina Novak i sama flautistica. Radila je neko vrijeme u Operi u Mariboru pa je upoznata s opernom literaturom.
I na kraju, moglo bi se zaključiti da su se neke stvari, pogotovo kad je o operi riječ, vašim dolaskom na Akademiju promijenile.
Meni je to, naravno, drago čuti, ali mislim da je to jednostavno stjecaj okolnosti, posložili su se ljudi na svojim mjestima, druga je generacija preuzela vodstvo, puni smo energije, želimo što više poticati na rad, aktivnost, na jedan, da tako kažem, pozitivni imidž Akademije.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 21. ožujka 2011.
