Prije četiri godine na premijeri Krabuljnog plesa u HNK-u u Zagrebu u maloj ulozi Silvana zazvučao je lijep, mekan i topao bariton. Pripadao je 25-godišnjem Ljubomiru Puškariću. Prije dva mjeseca taj lijep glas muzikalnog pjevača odjeknuo je u svoj svojoj ljepoti na koncertu Zagrebačke filharmonije u skladbi Messa di Gloria Giacoma Puccinija. Ubrzo se čuo i u izvedbama Šišmiša – Dr. Falke i La Bohème – Marcello ponovno u HNK-u u Zagrebu, u kojemu će uskoro pjevati i Figara u Seviljskom brijaču. Sada je u Splitu na pripremama premijere opere Adel i Mara Josipa Hatzea. Pjevačka karijera mladog umjetnika razvijala se vrlo brzo. Nakon što je u Zagrebu skrenuo pozornost na svoje pjevačke kvalitete otišao je u Ameriku na Indiana University Jacobs School of Music (Glazbenu školu Sveučilišta Indiana) u Bloomingtonu i u svibnju 2010. završio studij kod Roberta Harrisona. Istoga je mjeseca s Clevelandskim orkestrom pjevao baritonsku dionicu u djelu Carmina burana Carla Orffa, na Cincinnati May Festivalu (Svibanjskim svečanim igrama u Cincinnatiju) pjevao je u oratoriju Williama Waltona Belshazzar' Feast i nastupio u ulozi Ščelkalova u Borisu Godunovu pod ravnanjem Jamesa Conlona. U listopadu je u Operi u Seattleu pjevao Enrica u Luciji di Lammermoor.
Lijepo vam je krenulo, zar ne? Nemate ni trideset godina.
Da, završio sam studij, stekao samopouzdanje, počeo odlaziti na audicije. Nikada se ne može znati kakav će biti rezultat audicije, ali dosad sam imao sreće, svaka je završila s konkretnom ponudom i angažmanom za neki projekt. Tako ću ove jeseni deset tjedana provesti u Lyric Operi (Lirskoj operi) u Chicagu i raditi na dva projekta – Enrica u Luciji di Lammermoor i Ščelkalova u Borisu Godunovu. Boris me pogotovo veseli, jer ga dirigira poznati engleski i svjetski dirigent Sir Andrew Davies, koji je prvi dirigent u Lyric Operi. Moram priznati da se sve odvija bolje no što sam mogao zamisliti i sretan sam zbog toga. U Chicagu sam do prosinca, onda u veljači 2012. imam četiri Valentina u Gounodovu Faustu u Operi u Hamburgu. U Operi u Cincinnatiju imam Silvija u Pagliaccima, i to me veseli, jer sam u ljeto 2008. boravio tamo kao član Programa za mladog pjevača (Young Artist Program) i dva i pol mjeseca radio u operi pa sam na Cincinnati Opera Summer Festivalu (Ljetnim opernim svečanim igrama) pjevao Moralesa u Carmen i bio cover za Rodriga u Don Carlu i Escamilla u Carmen. I sad me je direktor pozvao da dođem kao gost.
Očito ste ostavili dobar dojam. Vratimo se Vašim pjevačkim počecima. Silvana ste pjevali još kao student?
Nisam još ni bio student. Bio sam pjevački vrlo svjež, pogotovo solistički. Imao sam malo iskustva u zboru HNK-a, a prije toga u amaterskom Akademskom zboru Palma Bazilike Srca Isusova u Palmotićevoj ulici u Zagrebu gdje sam počeo pjevati iz hobija. Inače sam se bavio novinarstvom, pet godina pisao sam u Vjesniku. Kad sam dobio angažman u zboru HNK-a, osjetio sam odgovornost i počeo uzimati privatne satove pjevanja, prvo kod Darije Hreljanović, a potom kod Vitomira Marofa. Zapravo, sve je išlo razmjerno brzo. Nekoliko mjeseci poslije Silvana došao je Silvio u operi I Pagliacci, a zatim i Figaro u Seviljskom brijaču u zagrebačkom HNK-u, nekoliko malih uloga, te Figaro u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci. Shvatio sam da moram steći i nekakvo tzv. službeno obrazovanje. Upisao sam se u Muzičku školu Pavao Markovac u klasi profesorice Nataše Šurine i u jednoj godini završio dva razreda pripravne i, preskočivši srednju školu, došao na Akademiju kod Vlatke Oršanić. Iako dolazim iz glazbene obitelji, cijeli sam život bio usmjeren prema sportu, trenirao sam plivanje, rukomet i atletiku. Profesor Nikola Turk na obiteljskom mi je druženju, kad sam imao dvanaest godina, rekao da imam idealnu konstituciju za bacača koplja. Upisao sam se na atletiku ali, kao i svugdje, trebalo je proći razdoblje bazičnih priprema. Trenirao sam šest mjeseci, a koplje nisam vidio pa sam odustao. Bavio sam se streljaštvom iz zračne puške. Nogomet sam trenirao do mature, a onda sam odlučio malo više se posvetiti učenju.
Mislim da je bavljenje sportom dobro iz više razloga, stječe se kondicija, razvija se natjecateljski duh i shvaća se da je za sve potreban trening.
Svakako. I pjevanje je svojevrstan trening. Ako nisi svakodnevno u treningu, izvjesno je da ćeš nakon nekog vremena ispasti iz forme. Naravno, nakon većih projekata potrebno je razdoblje odmora, kao i kod sportaša, ali za dobru formu treba vježbati svaki dan.
Na samom početku karijere otišli ste u Ameriku. Kako je do toga došlo?
Zanimljivim putem. U Zagrebu sam se upisao na prvu godinu Akademije. Već sam u prvom semestru pjevao Figara u kazalištu. Moji daleki rođaci žive u Coloradu, rođak je sveučilišni profesor. Do prije osam godina bili su kućni prijatelji s mojim profesorom Robertom Harrisonom. Tada je on upravo dobio ponudu da dođe na Sveučilište u Bloomingtonu i zbog ugleda te glazbene škole prihvatio ju je. Tamo je predavala i Zinka Kunc Milanov i na zidu je ploča s tim natpisom.
I Marko Rothmüller je tamo predavao.
Da. Ima puno lijepih stvari koje su povezane s Hrvatskom. Moji su rođaci čuli da sam se preorijentirao na pjevanje i, budući da su dugi niz godina bili bliski s profesorom Harrisonom, pričali su mu o meni. On je predložio da mu pošaljem nekoliko snimaka što sam i učinio. Očito su mu se svidjele, jer me je pozvao na školovanje u Bloomington. Tamo osim redovnih studija, magisterija i doktorata postoje još dva programa: artist diploma i performer diploma (umjetnička diploma i izvođačka diploma). Odabrao sam ovaj drugi jer mi je omogućavao da u kraće vrijeme dobijem ono što mi je prijeko potrebno za karijeru. Bio sam svjestan da neću dobiti široko obrazovanje u teoretskom smislu kakvo bih dobio na Akademiji, ali to je bilo konkretnije, a u hodu sam učio što mi je bilo potrebno. Program traje dvije godine. Bilo je to fantastično iskustvo. Kad sam odlučio otići u Sjedinjene Države, mislio sam da idem samo zato da naučim pjevati i da ću se vratiti. Ali se puno više lijepoga dogodilo i sretan sam. Program koji sam u Bloomingtonu odabrao bio je usredotočen na jezike tako da sam dva semestra radio talijanski, njemački i francuski s lingvističke strane. Svi smo morali proći test iz dikcije za sve jezike. Talijanski i njemački prošao sam a da nisam trebao ići na predavanja, ali francuski sam počeo od nule i upisao sam se na predavanje. Radio sam s korepetitorom pjevački francuski, počeli smo od fonetskog alfabeta. Na kraju bismo obradili pjesmu ili ariju – odabrao sam napitnicu Hamleta iz Hamleta Ambroisea Thomasa. Sami smo morali pripremiti tekst, svaku riječ obraditi, i onda bi ga profesor pogledao i ispravio što je bilo potrebno. Sve to pridonosi tome da se čovjek osjeća sposobnijim. Sad mogu bez problema pristupiti radu na francuskoj operi.
Što je s ruskim?
Na fakultetu je bila grupa koja svaki semestar sprema recital s ruskom profesoricom. Ruski nikada nisam učio, ali sam pjevao pjesme Rahmanjinova i Čajkovskog.
Puno govorimo o školovanju, naobrazbi i svemu što se može naučiti. Ali unatoč tome čini mi se da je prirodni dar osnovno. Ili ga imate ili nemate. Kad bi se moglo naučiti, onda bi svi to mogli.
Ipak, kao i u sportu, neki s manje talenta uz velik trud naprave veliku karijeru. Sretan sam da imam taj talent i zaista se trudim brusiti ga da ga iskoristim najviše što mogu. Kad je netko talentiran, gledaju ga drukčijim očima, pod povećalom, i stalno se od njega traži više. On nema pravo na pogrešku.
Posve shvatljivo. Kad dobar dirigent i redatelj nasluti mogućnosti pjevača, sve će učiniti da iz njega izvuče najviše. Ako on takve mogućnosti nema, nema što izvući. Kakva je danas perspektiva mladog pjevača? Kakvu budućnost može imati?
Volim biti optimist u životu i vjerujem da kultura neće zamrijeti, iako je u svijetu puno faktora, ne samo kod nas, koji na nju negativno utječu. Ipak, mislim da netko tko je talentiran i želi raditi ima perspektivu.
Danas ima mnogo vrlo kvalitetnih mladih američkih pjevača. I sve ih je više i svugdje su prisutni. Moglo bi se reći da dominiraju.
Najprije, to je velika zemlja. Svake se godine pojavi desetak fantastičnih mladih pjevača. Oni puno ulažu u sebe. Školovanje je u Americi zaista skupo. Imao sam sreću da sam dobio stipendiju koja mi je pokrivala troškove školarine. Ali kad sam nakon dvije godine boravka u Bloomingtonu napravio račun koliko je platio fakultet a koliko ja, bilo je to otprilike pola milijuna kuna. Amerikanci dižu kredite, puno plaćaju svoje školovanje i nezamislivo je da bi pali godinu. Vrlo su odgovorni i vrlo posvećeni svome poslu. Bio sam iznenađen kad sam došao u tu veliku glazbenu školu s dvije tisuće studenata, od toga tri stotine pjevača svake godine. Mislio sam da će sve prštati od talenta. No, nisam bio impresioniran talentima. Recimo, jednaki će se broj kvalitetnih pjevača naći od njih tri stotine kao i od naših trideset. Dakle, naša baza je talentiranija, ili talentiraniji dolaze. U Americi je bitno namaknuti novac za školovanje. Ono dugo traje, jer je takav sustav. Studiji se završavaju s 25-26 godina i onda se kreće u lov na programe za mlade pjevače koje imaju operne kuće u Americi. Ali nema puno takvih kvalitetnih programa tijekom cijele sezone, možda samo sedam-osam kazališta funkcionira po tom principu. U svakome ima mjesta za desetak studenata u svakom programu. Najpoznatiji je Metropolitan Opera's Lindemann Young Artist Development Program (Lindemannov program za razvoj mladih umjetnika Metropolitan Opere). Ti programi sve više uzimaju mlađe studente, od 22-23 godine pa ih onda usmjeravaju kroz vlastiti program u svoje, nazovimo ih, zvijezde. Neki izvrsno uspijevaju i doista postaju zvijezde, neki ne. Prerano uđu u taj žrvanj i ne mogu izdržati. Ali takvi programi odlična su međustepenica između završetka studija i početka profesionalnog posla, i kad ti mladi ljudi dođu u kazalište, potpuno su spremni. Mogu bez pokusa samostalno uletjeti u repertoarnu predstavu. U tom sam smislu zaista zahvalan direktoru zagrebačke Opere Branku Mihanoviću koji je prepoznao moj talent, dok sam još bio u povojima i pružio mi priliku. Pruža mi je i danas. Nadam se da će to potrajati što duže.
Ne moram, naravno, dodati da u tim programima radite s vrsnim korepetitorima, učite dikciju, hodanje, glumu, literaturu. To se podrazumijeva.
U Bloomingtonu je to fantastično. Žao mi je što tamo nema naših ljudi, jer netko tko je talentiran zaista ima mogućnost doći i dobiti stipendiju koja će mu pokriti glavninu troškova. Uspjet će uz malen ulog, kao što sam i ja uspio. Škola ima vlastito kazalište koje prima 1500 ljudi i daje godišnje šest produkcija s dvostrukim podjelama i studenti su uključeni u produkcije. U rujnu počinju pokusi, traju po četiri tjedna, dirigiraju dirigenti koji su profesori na fakultetu ili gosti, redatelji su češće gosti.
Imate li pjevački uzor?
Piero Cappuccilli je uzor nad uzorima. U današnjem mi je svijetu uzor Leo Nucci. S gotovo sedamdeset godina i dalje pjeva, i to vrlo uspješno. Njegova karakterizacija uloge i proživljavanje riječi koje pjeva za mene su pojam. Bilo bi lijepo da i ja uspijem u tome i na taj način prenosim publici ulogu. Bitno je prenijeti publici ulogu, a to znači njezinu glazbenu i dramsku sastavnicu.
Simon Keenlyside, Dmitrij Hvorostovski, Željko Lučić?
To su sigurno najzaposleniji baritoni današnjice. I bilo mi je fantastično iskustvo što sam prije tri godine pjevao u zboru u Nabuccu kad je Željko Lučić gostovao u Zagrebu. Tu se zaista vidi ta nit koja ga uzdiže i razlikuje od drugih pjevača. Naravno, ti ljudi ne bi pjevali u tim teatrima da nisu prva klasa. Ali ima jako puno dobrih mladih baritona, primjerice dojmio me se Poljak Artur Rucinski. Ima fantastičnu frazu, dah i divan glas. Očito se u Poljskoj dobro radi. Ima mnogo izvrsnih mladih pjevača, ali je pitanje hoće li se netko vinuti u takve visine na kojima su Cappuccilli i cijela ta garda pjevača iz zlatnog doba opere.
Veliki pjevači su i skromni i smjerni. Lučić npr. smatra velikim privilegijem i samu činjenicu da će stupiti na pozornicu Scale na kojoj su pjevali njegovi uzori.
Bez poniznosti i skromnosti neće biti ispunjena dubina značenja ovoga posla. Ima i bezobraznih, ali njih nikad toliko ne cijeni ni publika ni kritičari ni kolege kao što cijene one prve. Vjerujem da i ja pripadam toj skupini, jer se osjećam sretnim što mogu pjevati i na taj način donijeti radost publici, pridonijeti da se ljudi koji su došli u kazalište isključe iz svojih svakidašnjih problema, uđu u taj čarobni svijet teatra, uživaju i opuste se.
Volite li nekog skladatelja posebno, više od drugih?
Najviše me privlači talijanski repertoar i mislim da će on zauzeti polovicu mog repertoara, iako ima i drugih uloga koje će obilježiti moje djelovanje. A i krećem se prema talijanskom repertoaru i prema nekakvoj logici trebalo bi završiti s Verdijem, jer je Verdi ipak najviše pisao za baritone i tu boju glasa uzdignuo u visine. Ali s tim repertoarom valja biti oprezan i pričekati pravi trenutak za korak dalje.
Koju ulogu smatrate krunskom?
U ovoj mlađoj fazi priželjkujem najprije raditi Rodriga. Praktički imam nastudiranu ulogu, jer sam u Cincinnatiju bio cover. Mislim da bih je sada mogao pjevati. Pa Germonta u Traviati, Renata u Krabuljnom plesu. A kruna? Definitivno jednog dana Rigoletto. To je posebna uloga. Svi to kažu, ali to kažu s razlogom. No, treba biti oprezan s prihvaćanjem uloge kao i s odabirom arija. Naši su pjevači malo izolirani u Hrvatskoj i ne znaju kako stvari funkcioniraju vani. Naučio sam na vlastitom iskustvu da se ne biraju spektakularne arije. Na nekim sam natjecanjima pjevao prolog iz Pagliaccija. Divan je i apsolutno se sve u njemu može pokazati, i visine i fraza i dikcija. Prišao mi je agent i pitao zašto sam to sada pjevao te dodao da ću to pjevati možda za deset godina. Naučio sam da treba pjevati arije iz uloge koju možeš cijelu sutra otpjevati. A da i ne govorimo što se u svijetu smatra normalnim a kod nas baš i nije. Nema to veze sa samim pjevanjem. Trebaš naučiti kako nekome pristupiti, moraš imati svoju internetsku stranicu, moraš imati profesionalne fotografije koje je snimio profesionalni fotograf, snimke, moraš znati jezike. Bez toga jednostavno ne ide. To je važno u traženju agenata. Možda sam u povoljnijoj situaciji jer je moja supruga zaposlena (u struci, koja nema veze s glazbom) i možemo normalno živjeti pa mogu sebi priuštiti da ne prihvatim ulogu koja nije za mene, nisam prisiljen to učiniti iz financijskih razloga. Kriv odabir repertoara korak je natrag u karijeri. U Hrvatskoj s četiri kazališta, mnogo pjevača i malim repertoarom teško je naći pravu ulogu, a živjeti se mora. Bariton ima sreću da može naći srednjeveliku ulogu i pokazati se, npr. kao Belcore u Ljubavnom napitku, Marcello i Schaunard u La Bohème, pa u hrvatskoj operi kao mlinar Sima u Eri s onoga svijeta, kojega ću uskoro pjevati, Frane u Adelu i Mari koji me upravo u Splitu očekuje.
Levi u Nikoli Šubiću Zrinjskom.
Te uloge pomažu mladom pjevaču.
Koliko radite dnevno?
Gotovo sam svaki dan u kazalištu. Pjevam sat, dva. Kod kuće isto. Tehničke vježbe su mi stalno u glavi kad vježbam nov repertoar.
Pjevate li i Lied?
Pjevao sam Mahlerov ciklus Pjesme putujućeg djetića, zatim Debussyjev ciklus rijetko izvođenih pjesama o prirodi i izbor pjesama američkog skladatelja Johna Dukea (1899-1984). Bilo je divno iskustvo raditi Mahlerov ciklus. To je za mladog čovjeka. Lied zahtijeva strašno puno posla.
Jeste li sudjelovali na natjecanjima? Mislim da je to vrlo važno.
O da. U Americi sam 2009. na lokalnom natjecanju (District Award at the Metropolitan Opera National Council Auditions) u Bloomingtonu osvojio prvu nagradu, a na regionalnom (Regional Award at the Metropolitan Opera National Council Auditions) u Indianapolisu drugu. Godine 2010. osvojio sam isto obje nagrade, s tim da je druga bila u Cincinnatiju. Od tih dobitnika dvadeset ide dalje. Iz jedne regije samo jedan ide dalje. Ja sam išao dalje iz Indiane. Mislim da je to vrlo dobar rezultat za baritona jer soprani i tenori uvijek imaju prednost. Na natjecanju Matinee Musicale u Indianapolisu osvojio sam prvu nagradu, kao i lani na natjecanju Ondina Otta u Mariboru. Na tim sam natjecanjima došao u kontakt s agentima koji su mi ponudili angažmane za pojedine projekte.
Sad ste u agenciji IMG Artists koja djeluje po cijelom svijetu i u kojoj su i pjevači najvećeg međunarodnog ugleda.
Ima nas tridesetak baritona. Radim s agentima koji rade s primjerice Renée Fleming, Angelom Gheorghiu i Željkom Lučićem. Još mi je nestvarno vidjeti svoje ime u tom društvu. Vrlo sam zadovoljan. Želio bih skinuti stigmu zločestih agenata koji vas žele iskoristiti. To nije točno. Naprotiv. Ili sam imao sreće da naiđem na dobre. Sigurno ima i zločestih.
Više ne odlazite na natjecanja?
Nije potrebno i bilo bi kontraproduktivno.
© Marija Barbieri, KULISA.eu, 1. ožujka 2011.
