Vjerujem u baletnu apstrakciju

Intervju: Leo Mujić, koreograf i plesač

  • Razgovarala Marija Paula Tonković

    Leo Mujić, foto: Saša NovkovićMeđunarodno priznati koreograf Leo Mujić u zagrebačkom je HNK, 30. svibnja, postavio prvu koreografiju Baletne večeri, Idi vidi. Balet ispričan na glazbu Johanna Sebastiana Bacha, baletna je minijatura o sazrijevanju, odlasku, napuštenosti, samoći. Upravo su Baletna večer i svjetski uspjesi mladog koreografa u usponu, bili povod razgovoru.

    Iz Vaše bogate biografije poznato je da ste Béjartov diplomant, no kakvi su bili Vaši baletni početci u Beogradu, prvi rad s pedagozima, odlazak u Švicarsku?

    Prvo sam plesao folklor (folklor kao izdanak svake konzervativne sredine) na folklornom odsjeku baletne škole. Na baletnom odsjeku radio sam četiri godine, no nije postojao razred nego sam bio jedini učenik, tako da su mi predavali dva klasa dnevno, jedan čak od 22 sata do 2 ujutro. Kasnije, 1996. godine, prošao sam na audiciji za Béjartovu školu Rudra u Lausanni. Béjartovu trupu i rad smatram izvrsnim iskustvom za mladog plesača, između ostalog i zato što se igra dvjesto predstava godišnje. Bio je to ujedno i moj prvi rad u profesionalnom smislu.

    Taste of the Lost Moment, koreograf Leo Mujić; izvodi Leo MujićUskoro napuštate Béjarta. Kada se javila potreba plesanja drugih koreografa, pronalaska vlastitog izraza? Koji je koreograf konačno definirao Vaš plesni izraz?

    Kod Béjarta se balet postavi na scenu i tu je i svojevrstan kraj. Nakon određenog vremena dosadi gledati sebe uvijek kroz prizmu istih ljudi, plesati samo jednog koreografa… Forsythe je na mene ostavio ogroman utjecaj, jedino kod njega postoje beskonačno otvorene mogućnosti, i ta slomljena estetika koja odgovara mom plesačkom i koreografskom radu... Plesao sam i Kyliana kojeg također obožavam, no njegov način rada prilično je samostanski, vrlo lijep i čist. Forsythe se ipak ne zadovoljava pokretom kao takvim, tom prvom razinom. U tome i jest uzvišeniji dio našeg posla. Forsythe nije nametljiv, baš zato što je jak. Kao Bach.

    Taste of the Lost Moment, koreograf Leo Mujić; izvodi Leo MujićVeć drugu predstavu u tekućoj sezoni, zagrebačku i augsburšku, radite na glazbu Johanna Sebastiana Bacha. Kako povezati suvremene baletne koreografije s glazbom predstavnika glazbenog baroka? Smatrate li da sama glazba može sugerirati određeno kretanje, inducirati pokret?

    Bach je matematički egzaktan do perverzije… Kod Bacha je sve uređeno, ali upravo zbog matematike i uređenosti ostavlja toliko prostora. U svojoj genijalnosti on nije suvremen, već svevremen. Mislim da je nemoguće otplesati Bacha klasičnim baletom, također mislim da i suvremeni rough movement ne bi imao puno uspjeha.

    Promatra li se, dakle, Bach ovdje balanšinovski, poput gledajte glazbu i slušajte pokret?

    Moguće. Na Bachova se djela, na njegov adagio primjerice, može plesati kako brzo tako i sporo. Pruža mnogo razina muzikalnosti. Obožavam njegovu glavu u oblacima i noge na podu.

    Theater Augsburg: Leo Mujic, Traumgekrönt; Abel Cruz dos Santos, Armando Gonzales Besa, Christine Ceconello, foto: Nik SchölzelPrije zagrebačke praizvedbe, za baletni ansambl u Augsburgu imali ste vrlo hvaljenu i uspješnu praizvedbu koreografije nadahnutu Rilkeovim stvaralaštvom, također na glazbu Bacha, koja je i dobila nagradu kao najuspješnija u sezoni. Kako se prebacuje umjetnost riječi u umjetnost pokreta?

    U Rilkeovog poeziji usmjerio sam se pretežito na ekspresivnu stranu, filozofsku, egzistencijalističku. Zamislio sam to kao postavljanje pitanja samom sebi, traženja odgovora i zaključaka te sam kao krajnji rezultat potrage, preispitivanja, postavio samoću. U tijeku predstave čuli su se dijelovi iz Pisma mladom pjesniku. I naravno, sve sam ostavio na ekspresivnoj razini jer vjerujem u baletnu apstrakciju, u čiste pokrete.

    Theater Augsburg: Leo Mujic, Traumgekrönt; Christine Ceconello, foto: Nik SchölzelKako biste definirali vlastiti plesni izraz?

    Koreografija Idi vidi je neoklasičan balet. Najdosljednije, neoklasika. Danas to više nije niti Balanchine, niti Cranko, niti MacMillan. Danas su oni predaleko, smatraju se baletom. A Forsythe? Apsolutno neoklasika. Kao i Kylian, Duato, Eck… Zašto koristim riječi neo i klasika? Plesači bez klasičnog obrazovanja, bez klasične tehnike, tome jednostavno ne mogu prići. Naravno, uz određenu ouverture d'esprit (otvorenost duha), zainteresiranost, želju da se promijeni vlastita razina plesa, preciznije klasike – možda. No u osnovi, preko épaulementa se ne može izvesti ako se ne zna épaulement. Ljude bez čiste prve pozicije ne možeš staviti niti u jednu drugu. I na kraju krajeva, ekstremnost tijela koji zahtijeva takva vrsta plesa može se postići isključivo klasičnim baletnim treningom.

    Uz vrlo uspješni koreografski rad, aktivno plešete. Čiji Vam koreografski izraz, kao plesaču, najviše odgovara?

    Naravno Forsytheov, no također i derivati istog, koreografije Forsytheovih suradnika, ovdje relativno nepoznatih, poput Alessija Silvestrina, Jacopa Godanija, Sjoerda Vreugdenhila, Amande Miller… Volim koreografije koje žive, nasuprot već spomenutim samostanskim baletima. Ti se baleti razvijaju, dišu, nikada ne staju na gotovom pokretu, nema kraja.  Uživam u prokletstvu ovog posla, a to je da je uvijek moguće bolje. Zasad uživam stvarati kreacije. Kada gledam one stare, već napravljene, vidim samo svoje greške, i čine mi se poput dinosaurusa… Također se nadam da će zagrebačka koreografija ostati ovako živa, da se neće zadovoljiti postojećim, učinjenim.

    HNK u Zagrebu: Leo Mujić, Idi vidi, Dan Rus, Dunja Novkovic, Edina Plicanic, Eugen Dobrescu, Ovidiu Muscalu, foto: Saša NovkovićKakvo je iskustvo bilo raditi praizvedbu s baletnim ansamblom HNK-a?

    Smatram da je Irena Pasarić Baletnom večeri dala ogroman dar svojim plesačima. Za mene je to bilo dobro iskustvo jer sam istraživao što se može napraviti u postojećoj situaciji. Prema nekim mjerilima može se reći da je išlo sporo, ali bolje sporo i čišće, detaljnije. Također, smatram da je za plesače HNK bilo izvrsno iskustvo plesati praizvedbu. Nikako ne žalim činjenicu što je možda sve išlo sporije jer cijenim taj rad i ono što se uspjelo izvući iz plesača osobno.

    © Marija Paula Tonković, KULISA.eu, 10. lipnja 2008.