Josip Hatze rođen je u Splitu 21. ožujka 1879. i tu je završio gimnaziju. U rodnome gradu proveo je veći dio života i svojim je djelovanjem znatno obilježio njegov glazbeni život. Rođen u obitelji gdje se njegovala glazba, još je u dječačkoj dobi skladao dvije mise i pjesme koje su mu donijele javno priznanje. Velik uspjeh postigao je 1898. kao devetnaestogodišnji maturant Velike realke pjesmom Kad mlidijah umrijeti na tekst Branka Radičevića, koju je posvetio svojoj životnoj ljubavi i budućoj supruzi, osamnaestogodišnjoj Gildi Maroli, kćeri plemića Josipa Marolija, izravnog potomka stare splitske patricijske obitelji slavnog pjesnika i humanista Marka Marulića, oca hrvatske književnosti. I Hatzeov životni put bio je određen. Otišao je na studij kompozicije u Italiju, na Konzervatorij u Pesaru, gdje mu je učitelj bio slavni Pietro Mascagni, koji ga je smatrao jednim od svojih najboljih đaka. Mascagni je uočio da Hatze pokazuje najbolje sposobnosti u pjesmama. Nakon završetka studija u Pesaru s odličnim uspjehom godine 1902. Hatze je otišao u Beč da bi se upoznao s njemačkom glazbom.
Odbio je ponudu da tamo ostane i vratio se u Split gdje je skladao, obrazovao mladi naraštaj i preuzeo vodstvo tada najvećega pjevačkog zbora u Dalmaciji, Zvonimir, koji je imao vrlo važnu ulogu u razvoju kulturnoga života u gradu. Zatim je bio dirigent muzičkog društva Guslar, nastavnik na Muzičkoj školi gdje je odgojio nekoliko pjevača koji su nosili splitski operni život, te autor niza rukopisa iz teorije glazbe. Podneblje iz kojega je potekao, studij u zemlji belkanta kod autora prve verističke opere, formirali su Hatzea kao izrazito vokalnog skladatelja. Po prirodi liričar s izrazitim smislom za vokalnu frazu i s osjećajem za pjesnički tekst, nakon završena studija skladao je pjesme objavljene u zbirkama Romance, Proljetni lahori i Novo cvijeće, koje su postale poznate i u drugim našim krajevima. Iz tog je razdoblja i njegovo prvo dramatsko djelo – kantata za mješoviti zbor, tenor i orkestar Noć na Uni na tekst Huga Badalića, nastala 1902.
Godine 1911. nastaje prvo Hatzeovo glazbeno-scensko djelo – opera Povratak prema istoimenoj drami Srđana Tucića. Praizvedba Povratka u Kraljevskom zemaljskom hrvatskom kazalištu u Zagrebu 21. ožujka znači početak verizma u hrvatskoj glazbi. Bilo je to prvo hrvatsko glazbeno-scensko djelo sa suvremenom tematikom i našom glazbom i u svoje je vrijeme značio priključak na europsku glazbu. Kad mu je poslao partituru Povratka, Pietro Mascagni uputio je brzojavnu čestitku svom bivšem učeniku: "Mogu izraziti samo riječi pohvale i zadovoljstva, jer je vaša opera dostojna vaših studija i istodobno najočitiji dokaz vašeg umjetničkog talenta, izraženog u svim vašim skladbama. U vašoj je operi dramski element izražen pomoću umjetnosti zvukova, te sam siguran da će kazališni uspjeh biti izvrstan."
Počeo je Prvi svjetski rat koji će iz korijena izmijeniti Europu i svijet, i Hatze je bio mobiliziran. Na ratištu je 1917. skladao kantatu Golemi Pan na tekst Vladimira Nazora. Godine 1921. skladao je jedan od najljepših vokalnih ciklusa u hrvatskoj glazbi – Pjesni ljuvene, pet pjesama za ženski zbor uz glasovir na stihove domoljubnog liričara i autora kratkih priča, crtica, satira i političkih članaka, Rikarda Katalinića Jeretova (1869-1954). Djelo je objavljeno u izdanju Sveslavenskog izdavačkog zavoda u Beču – Edition Slave – koje je tada objavilo brojna djela skladatelja s tadašnjeg jugoslavenskog područja. Hatze je Pjesni ljuvene najprije skladao za ženski zbor uz glasovirsku pratnju, zatim je nastala verzija za ženski zbor uz gudače, te za solo glas i glasovir. Velikom melodijsko-harmonijskom invencijom nadgradio je jednostavne stihove, podajući im tako jedinstvenu ljepotu.
Hatze dalje nije išao u korak s vremenom, nego se posvetio izučavanju glazbenog folklora dalmatinske provenijencije. Plod je takva pristupa opera Adel i Mara. Kako spojiti narodnu glazbu s dostignućima suvremene europske glazbe – bila je glavna preokupacija naših mladih stvaratelja kojima se pružila mogućnost da studiraju u europskim glazbenim središtima. Kod Hatzea je to značilo kako premostiti svoj romanski muzički odgoj, te iskustva i znanje posvetiti narodnom u glazbi. Ta je njegova dvojba trajala desetak godina poslije Prvoga svjetskog rata, sve dok nije počeo skladati svoju drugu operu prema romantičnom epu splitskoga pjesnika Luke Botića Bijedna Mara. Opera je praizvedena u Ljubljani 30. studenoga 1932. godine.
Hatze je bio ne samo lučonoša i simbol glazbenoga života jedne epohe, jednog naraštaja, nego i svih važnih strujanja u političkom i kulturnom životu toga doba. Bio je dosljedan i cijeli je život ostao na jednoj poziciji. Ponajprije je liričar i odgojen na tradiciji belkanta, pa njegova iznimno uspjela ostvarenja treba tražiti na području vokalne lirike izdane u četiri zbirke pjesama. U njima je znao dočarati ugođaje i raspoloženja. Ističu se neposrednošću nadahnuća, a majstorstvom obradbe neke među njima ulaze u sam vrh hrvatske glazbe. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata u zbjegu u El Shattu vodio je Centralni zbor Jugoslavenskog zbjega i s njime priređivao koncerte. Umro je u Splitu 30. siječnja 1959. godine.
© Marija Barbieri, KULISA.eu, 1. ožujka 2011.
