Romantični ep Bijedna Mara Luke Botića, u kojem se iznosi sukob shvaćanja u vjerom razjedinjenoj sredini što dovodi do tragičnog kraja, pružio je Hatzeu mogućnost da se intenzivnije posveti narodnoj glazbi, melosu s dva različita područja Dalmacije – mediteranskog Splita, i Klisa, tada pod Turcima. Unoseći u operu elemente dalmatinskog i orijentalnog melosa, bitno ih različito određujući, Hatze je svoju operu nazvao „muzičkom dramom“, ali je i dalje glavno izražajno sredstvo ostala melodija širokih pjevnih linija. Iskreno doživljena, ona je kao i ostale Hatzeove vokalne skladbe nalazila izravan put do slušatelja – a to je ovaj pravi, istinski narodni stvaralac i želio. Hatze je tri puta mijenjao odrednicu: od „muzičke drame“ do „narodne opere“ i jednostavno „opere“, na čemu se i zadržao. Iako se ponekad čuju mišljenja kako je u svojoj drugoj operi Adel i Mara, nastaloj dvadeset godina poslije Povratka, učinio pomak unatrag u svojem stvaralaštvu, to nema uporišta u stvarnom značenju i vrijednosti opere. Posegnuo je, doduše, za pričom iz 16. stoljeća, a tema – sučeljavanje dviju religija koje su pokretači mnogo dobra ali i mnogih zala, vrlo je suvremena. Kao što je njezin završetak u pomirbi danas toliko isticana jedina mogućnost. I u tome je bio ispred svojega vremena.
Otkud upravo priča o ljubavi Turčina Adela i kaurkinje – kršćanke Mare? Dana 8. travnja 1574. poslao je splitski knez izvješće mletačkoj vladi u kojemu, između ostaloga, piše: „A i sada evo dočujemo, da uputivši se od Vranjice jedna djevojka pred svojima, da proda gradu vune, navali na nju iznenada Turčin i odvede je; no sukobivši se s ocem i bratom odmah je ostavi i pusti. A ni ocu ni bratu nijesmo ništa kazali, jer ne bi borme trpili da jim se ko iz kuće zagleda u jednog mladog Turčina, no bi je prije smakli ili natjerali da ide u koludrice, kao što se je osam mjeseci prije jednoj drugoj dogodilo, o kojoj ću ukratko pripovjediti, jedno što je događaj prekrasan i zanimiv, a drugo što vam o tom nijesam još ništa spomenuo.
Moram dakle vašijem preuzvišenostima kazati da lane, početkom ožujka, kad je s proljeća izgledalo kano da se sav svijet veseli i ljubi, jedno mlado lijepo Ture, jedva 18 godina, krasno i bogato obučeno na njihov način, pošteno imućan, dolazilo je na pazar. Jedanput dojde i donese voska i voda mirisavijeh i meda i dobra žerava bez biljega. Obično je sam dolazio i nije imao no dvije sluge. Turci su ga Adelom zvali, naši lijepim Adelićem. A naše su žene rađe u njega kupovale, a on se uvijek pošteno i umjereno vladao. Njegovi su mu zavidjeli, a naši su ga jako obljubili. Kad jedan dan neima Adelića, a Turci su se zaklinjali da je sišo s njima, pače da jih je i pretekao. A to se opazi više dana, i Turci rekoše: "Ašik je"; da je naime zaljubljen.
Sad vam moram kazati, preuzvišena gospodo, da jedanput, kad je došao Adelić, dođu i Vornićevi na pazar, i s njima dvije prelijepe i prekrasne sestre, Ivanica i Marija; obadvije jako dobro i ukusno obučene, zlatom i nakitima; jer je Vornićeva kuća dobro bogata. Braća Vornići pokazali su se nedavno kako valja, kao što znam da je vašijem preuzvišenostima poznato iz drugijeh mojijeh pisama. To se Adelić i Marija, koja je mlađa, i malo joj više od 14 godina bilo, spaze i od onda poginu jedno za drugim. Ali je djevojčica imala svoje i sestru i bojala se Boga i Djevice, što je Adelić bio Turčin.
Plakala je, a nije ništa govorila, no se prelijepila uz sestru. Momče je obilazilo njihovu kuću; ali nije nikada govorilo. I to je bilo s česa je on smetnuo iz pameti pazar. No kad se opet jednoč ukažu Vornićevi na pazaru, eto ti i njega. Kad mu se sestre dese na blizu, zapjeva slavjanski staru jednu slavjansku pjesmu, koja je ovo značila: "Zagleda se Turčin u našu golubicu. Ja sam Turčin. Lice joj je bjelije od mojega voska a ljepše od ruža što sam ocijedio. Zagleda se Turčin u našu golubicu. Ja sam Turčin. Ja sam čuo gdje govori, usta su joj slađa no moj med. Vaša je golubica ljepšeg stasa i uzrasta no moj konj."
Kad je pjevao, rekoše Turci smiješeći se: "Ašik je". On to čuje i ode. A Marija je plakala, te je otac i braća upitaju što joj je. Ona nije mogla da kaže od plača i jodanja. Stoga druga sestra okupi moliti oca i braću da se vrate kući, da ne prave čudo i da ne dižu viku da će ona i Marija sve ispripovijedati. Odmah odoše: a kad začuju šta je, silom na djevojku navale da ide u manastir, i da se ne uzda da će više ikada izići. Da jim je okaljala kuću koja je oduvijek bila dična i poštena; da je to šta nečuvena i da se sakriti mora uklonivši iz svijeta ko je tomu povoda. Mnogo štovani svećenik i pripovjedalac gospodin Damjan Tupić, kućni pop, pregovarao je i savjetovao ocu i braći toliko da su na posljetku odlučili da djevojka ide u manastir i da tamo bude dvije godine, dok se ta sramota ne zaboravi. I ona ode, a i sestra s njome, jer ne mogu nje dvije da se rastanu. U tom se Marija razbolje; a kad to sazna Adelić, jednu veče baci strijelom pismo kroz šipke, gdje je govorio: "Ako ozdraviš i tvoji te budu htjeli meni dopustiti, hoću da se pokrstim i tvojega zakona da budem". To pismo, ne zna se tko, odmah uze i preda Vornićima. A oni od jala i uvrijede da pobjesne i zahtjevaše da se Adel više ne pusti u grad. Međutim djevojčica venula i umre. Sahrane je u manastiru, a književnik i filozof Boktulija spjeva joj slavjanski:
"Razbolje se naša grlica u koje je bilo prekrasno perje, od ljute rane; dođe lovac iz daleke zemlje i rani je. Bijedna Mara!
Otac i mati ne htjedoše je primiti i ne prigrliše je, niti su ranu olizali i grlica umre; Bijedna Mara!"
Te su joj stihove izrezali na grobnici i dan danas jih svatko pjeva da je žalost slušati. Ivanica nije izišla napolje, no je i dan danas u manastiru, i kaže se da hoće da bude koludrica dok je živa."
To je izvješće pronašao pjesnik, pripovjedač i političar, Splićanin Luka Botić (1830-1863) u prvom svesku knjige Documenti storici sull`Istria e la Dalmazia, što ga je 1844. objavio Splićanin Vincent – Vicko – Solitro, i prema njemu je napisao svoj romantični spjev u šest pjevanja. Utemeljitelj hrvatskog romantičnog epa, službenik biskupa Strossmayera u Đakovu i neko vrijeme đakovački zastupnik u Saboru, zagrijan za ideje narodnog preporoda, Botić je u Bijednoj Mari stvorio svoju najbolju pjesničku pripovijest. Ona obiluje nadahnutim i svježim lirskim odlomcima i napušta crno-bijelo gledanje na muslimansko-kršćansku sučeljenost. I tako se Botić svrstava među najranije borce za vjersku snošljivost i ljudska prava i slobode. Njegova je misao i danas svježa, suvremena, aktualna i velika. Hatze ju je slijedio.
Prvi poticaj da uglazbi Botićevu Bijednu Maru Josipu Hatzeu dao je 1922. upravitelj splitskoga kazališta Niko Bartulović, koji je prigodom proslave 40. godišnjice ustoličenja prve narodne općinske uprave grada Splita obradio Botićev spjev kao dramu u četiri čina. Tom prigodom ponudio je tada već poznatom i priznatom splitskom skladatelju Josipu Hatzeu da uglazbi dvije pjesme što ih pjeva Adel, i to onu iz prvog čina drame:
"U Turčina djulvodica
slatko miriše…"
koja je ostala i u prvom činu opere, te popularnu serenadu na početku četvrtog čina drame
"Da me hoće draga
zdravo dočekati…"
koju je libretist premjestio u drugi čin opere, a skladatelj nekoliko puta uporabio kao reminiscenciju i s njome završio jedan od svojih najuspjelijih lirskih prizora, uvodni prizor četvrtom činu.
U dramatizaciji je Botićeva epa Niko Bartulović od šest pjevanja napisao četiri čina koja se u osnovi poklapaju s četirima unutarnjim pjevanjima Botićeva pjesmotvora. Takav raspored činova i slijed pojedinih prizora zadržao je i libretist dr. Branko Radica (1899 – 1987). On je iz Bartulovićeve dramatizacije vrlo spretno izostavio sve suvišno, sve neoperno, a s druge strane dopunio nekoliko prizora bez kojih se romantični operni oblik, kako ga je obradio skladatelj, ne da niti zamisliti. To su pojedine arije, dvopjevi, manje ansambl-scene i zborski prizori. Tako je Hatze dobio libreto, sastavljen prema svim načelima klasične poetike, ali i romantičnoga glazbenog teatra – od ekspozicije u prvom činu, do katarze u završnom prizoru u samostanu.
Opera Adel i Mara praizvedena je 30. studenoga 1932. u Ljubljani. Dirigirao je Mirko Polič, a naslovne su uloge pjevali dobro nam znani Josip Gostič i Zlata Gjungjenac. Uz to dvoje tada najistaknutijih pjevača Slovenskoga narodnog gledališča i ostale uloge tumačilo je nekoliko umjetnika koji su, uz Gostiča, postali članovi Bečke državne opere. Vornić je bio glasoviti bas Julij Betetto, pjesnik Frane tada još bariton, Marijan Rus, koji je u Beč došao iz angažmana u Zagrebačkoj operi, župnika Tupića pjevao je budući svjetski tenor Anton Dermota (naveden kao Drmota) tada na samome početku karijere. Vornićevu ženu, Dizdar-agu, Melku i Omera pjevali su također istaknuti slovenski umjetici, Mila Kogejeva, Vjekoslav Janko, Štefka Poličeva i Svetozar Banovec. Redatelj je bio Ferdo Delak a scenograf Vasilij Uljaniščev, sve ugledni umjetnici.
Sljedeća premijera opere bila je u Beogradu 2. veljače 1933, a zatim je 1. ožujka iste godine opera prvi put izvedena u Narodnom kazalištu u Zagrebu pod ravnanjem Lovre Matačića u režiji Aleksandra Biničkog i scenografiji Marijana Trpšea. Plesove je uvježbala Margareta Froman. Naslovne su uloge tumačili Gita Gjuranec i Anatol Manoševski. Veliki bas Josip Križaj pjevao je Vornića. Drago Hržić, koji je ranije debitirao kao Dako u Povratku, bio je pjesnik Frane, Adelova mati Lucja Ožegović, Dizdar-aga još jedan sjajan bas Aleksandar Griff, Omer vrlo zanimljiva ličnost hrvatske scene Nikša Stefanini, Mujezin poznati operetni tenor Slobodan Živojnović, a u ulozi Ivanice debitirala je mezzosopranistica Anka Jelačić koja se poslije razvila u vrsnu glazbeno-scensku osobnost i za vrijeme rata oduševljavala i bečku publiku kao članica Narodne opere (Volksoper). Hrvatska premijera očekivala se s velikim zanimanjem. Iz članka Luje Šafraneka-Kavića objavljenog u Obzoru 28. veljače doznajemo:
"...da je Hatze doživio puni uspjeh kod praizvedbe opere u Ljubljani 30. studenog 1932. i kod prve izvedbe u Beogradu 2. veljače, kada su najistaknutija mjesta bila pozdravljena spontanim burnim povlađivanjem kod otvorene scene i kada su simpatičnog autora po 30 do 40 puta zvali pred zastor. Ovaj uspjeh ostao mu je vjeran i kod svih repriza.“
Večer je 28. veljače najavila premijeru uz razgovor sa skladateljem. Isti razgovor objavio je i Jutarnji list. Hatze je rekao: "Radnja ove opere potpuno odgovara mojem biću i temperamentu. Sadržaj je kratak, jezgrovit i pun akcije, a što je najinteresantnije, on je opće ljudski. Što se pak same muzike tiče, bilo bi malko preuranjeno, da se o njoj govori. Ali jedno vam mogu reći, da sam želio djelovati što je moguće neposrednije na slušače, jer po mom skromnom mišljenju teatar nije za eksperimente, a još manje za rješavanje muzičkih problema. Zato nam je široko polje u čisto simfonijskoj i programskoj muzici. "Srce k srcu", to je moja deviza. Da li sam u tome uspio, to će najbolje prosuditi publika na premijeri.“
Glazbu opere ovako je označio: "Prvi čin donosi primorski, dalmatinsko-zagorski i bosanski folklor. Muzika drugog čina imade primorski značaj, treći je čin držan u orijentalno-turskom tonu, a četvrti se odigrava u samostanu gdje opet dolazi do izražaja primorski melos.“
Vrlo promišljeni libreto opere iz pera dr. Branka Radice izmjenjuje eksterijer i interijer. Tako se prvi i treći čin događaju u vanjskom prostoru, pred splitskim gradskim zidinama i na Klisu, a drugi i četvrti u zatvorenom prostoru Marine kuće i samostana. Tako ambijentalno lociranje potpuno slijedi osnovnu misao djela.
Sadržaj opere je sljedeći. Na blagdan svetog Dujma, zaštitnika grada Splita, pred splitskim gradskim bedemima održava se pazar. Radnja opere događa se, naime, godine 1574. kada je Split bio pod vlašću Venecije, a Klis pod Turcima. Među mnoštvom je kršćana i muslimana i bogati splitski pučanin Vornić s kćerima Marom i Ivanicom. Mara voli mladog Turčina Adela Seimovića iz Klisa, ali njezin otac ne želi ni čuti za tu ljubav. No, Adela voli i Melka, kći Dizdar-age iz Konjskog, koji bi pozdravio svadbu svoje kćeri i Adela. U Melku je pak zaljubljen i splitski pučki pjesnik Frane, i ta ljubav prema osobama druge vjere prijateljski veže njega i Adela. Mara priznaje ocu da voli Adela. On je ljutit, šalje je kući, a narod nastavlja s veseljem, pjesmom i kolom.
Tvrdi su bili zakoni onoga vremena. Kršćanka nije smjela voljeti Turčina a ni on nije smio voljeti nju. U drugome činu Adel silazi s Klisa i noću pjeva pod prozorom svoje drage poznatu podoknicu. Ali u ono vrijeme nije bilo ljubavi koja bi mogla smekšati srca roditelja. Kada je stari Vornić doznao da mu kći ljubi Turčina, obuzeo ga je bijes. Posavjetovao se sa župnikom Tupićem i donio odluku bez pogovora: Mara će otići u samostan, među koludrice, da tamo iskaje svoj težak grijeh. S njom će otići i sestra joj Ivanica koja je znala za Marine osjećaje. U to doba bio je to jedini način da se s čestite kršćanske kuće spere ljaga koju joj je nanijela nevina ljubav djevojke prema mladiću druge vjere.
Treći se čin događa na Klisu, u turskom ambijentu. Polazište pjesničke ideje Luke Botića bila je pomirba i to dolazi do posebnog izražaja u opjevanom pobratimstvu između pjesnika kršćanina Frane Boktulije, koji je zapravo neka vrsta Botićeva autoportreta, i muslimana Adela, što je dotad bilo nepoznato u našoj književnosti. Iz istih razloga, a i zbog dramskog zapleta, Botić je uveo lik lijepe muslimanke Melke, kćeri Dizdar-age u koju je zaljubljen kršćanin pjesnik Frane. Time spjev dobiva ne samo dvije usporedne radnje, dvije nesretne ljubavi koje bi trebale spajati dva suprotna svijeta, nego i dva opravdana dramska kontrasta koje unose očevi obitelji, Vornić i Turčin Dizdar, kao predstavnici okamenjene tradicije. Čeznući za ljepoticom Turkinjom, Frane dolazi do njezinih dvora i pjeva himnu ljepoti prirode. Melka priznaje bratu blizancu Omeru da je zaljubljena u Adela, a Omer ga proklinje znajući za Adelovu ljubav prema kršćanki Mari. Adela proklinje i vlastita majka.
U prvom osvrtu na izvedbu, izašlom u Obzoru, Lujo Šafranek-Kavić unatoč brojnim iznesenim zamjerkama, među ostalima i libretu, zaključio je: "Opera je zakasnila – ali to nimalo ne smanjuje njezinu apsolutnu unutarnju vrijednost.“ Zašto bi zakašnjeli nacionalizam i orijentalizam, ako hoćemo i dekorativni, umanjili vrijednost opere? Posve je prirodno jedna romantična ljubavna priča iz 16. stoljeća, neka vrst hrvatskih Romea i Julije, morala biti ispričana glazbenim jezikom u kojemu su sadržana obilježja dvaju svjetova koji se sučeljavaju i uništavaju mladi život. Povećana sekunda, simbol, znak prepoznavanja orijentalnog suprotstavlja se hrvatskome melosu koji je opet dvojak: oporiji Zagore i zvučniji mediteranski. I upravo je miješanje dvaju svjetova, orijenta i Dalmacije, omogućilo Hatzeu da se intenzivnije posveti narodnoj glazbi, da se koristi nekim folklornim elementima, da dočara različit kolorit.
Uvaženi kritičar Žiga Hiršler u Jutarnjem listu potanko je raspravljao o značajkama glazbenog tretmana u operi i zaključio: „Hatze pjeva. Pjeva onda, kad mu junaci na pozornici ljube, kad umiru, kad se svađaju ili miluju. Konflikti srca, religije, običaja i tradicije rješavaju se melodijom. Melodija je posrednik svega dobra i zla, ona je nosioc radnje, posrednik i tumač.
Taj temeljni princip, provodi Hatze upravo jedinstvenim oduševljenjem, zagrijajući se na vlastitoj toplini. Dakako i orkestar pjeva zajedno s pjevačima, pa je orkestralna paleta Hatzeova puna raznih boja (doduše već vrlo poznatih).“
I drugi ugledni kritičar, Stanislav Stražnicki u Novostima potanko je razglabao kakav bi trebao biti libreto moderne opere. Naveo je da je Hatze liričar i da je tu najjači te kao njegovu osobitu prednost istaknuo „poznavanje ljudskog glasa za koji piše uistinu lijepo i zahvalno na način koji se danas već izgubio“. Zaključio je: "Melodiju raspreda u širokim linijama, podosta karakteristično i izražajno. I tu ostaje uglavnom na liniji otmjene ljepote.“
Melodija i jest najprepoznatljiviji element cjelokupna Hatzeova stvaralaštva. No, bez plodnoga harmonijskog blaga nema ni plemenite melodije. Njegova je harmonijska invencija barem toliko velika, ako ne i veća od njegove melodike, a obje su vrelo nadahnuća skladatelja koji je stvarajući Adela i Maru izgarao od dubokog emocionalnog naboja. Možda je to najrazvidnije došlo do izražaja u četvrtome činu opere koji je skladan u posve intimističkom tonu pa je u tom smislu oštar kontrast prethodnima. Prethodi mu jednostavan ali zvučan i melodiozan uvod u kojemu su korišteni glazbeni motivi koji se poslije ponavljaju u vokalnim dionicama. Na nj se u istom ugođaju nadovezuje skladan zbor koludrica. Slušatelja to ispunja dubokom sjetom i nostalgičnim ugođajem naviješta tragičan rasplet radnje.
U hladnoj ćeliji u samostanu Sv. Marije u Splitu leži bolesna Mara i u polusnu mašta o Adelu. Dolazi joj sestra Ivanica i čita Adelovo pismo. Sastanak s Adelom koji je odlučio pokrstiti se trenutak je ekstaze, iznenadne sreće, no u toj se sreći osjeća navještaj skore smrti. Nakon duboko osjećajnog dueta Mara umire, a jalova kajanja postaju bespredmetna.
Premijerom opere 12. ožujka 2011. u Hrvatskom narodnom kazalištu Split ravnat će Loris Voltolini. Redateljica je Dora Ruždjak Podolski. U naslovnim ulogama nastupit će Domagoj Dorotić i Valentina Fijačko. Uz njih u podjeli su i Miljenko Đuran, Božena Svalina, Ivica Čikeš, Božo Župić, Žana Marendić Bučević, Milica Raičević, Jelena Brnadić, Vera Obukhova, Bjanka Ivas Mamić, Ljubomir Puškarić, Miroslav Ljubičić, Špiro Boban, Branka Papak, Ozren Bilušić, Mate Akrap, Tea Slavica, Vinko Maroević, Zlatko Aurelio Kokeza i Sveto Matošić Komnenović.
© Marija Barbieri, KULISA.eu, 1. ožujka 2011.
