Prvi Wagnerov izvor za Parsifala bio je istoimeni ep Parzival njemačkog viteza i pjesnika, jednog od najvećih epskih pjesnika svojega vremena, Wolframa von Eschenbacha, koji je živio od oko 1170. do oko 1220. godine. Kao Minnesänger Wolfram je napisao i neke od najljepših stranica lirske poezije. Wolframovo djelo obrađuje bretonsku legendu o kralju Arthuru gdje se spominje vitez Parzival. Poticaj za prizor s Blumenmädchen – djevojkama-cvjetovima – Wagneru je dao ep Alexanderlied koji je o životu Aleksandra Velikog sastavio svećenik Lambrecht negdje između 1150. i 1170. godine. Ime Parsifal, pogrešno izvedeno iz arapskog falparsi, u njemačkom prijevodu reiner Tor, što bismo možda mogli prevesti kao siromašan duhom, premda se u našim tekstovima o djelu upotrebljava i doslovan prijevod nevin-lud što može imati drukčije značenje, uzeo je iz jednog zapisa pisca i novinara Josepha Görresa (1776-1848). Wagner je nadahnuće za svoj spjev našao i u djelu Perceval le Gallois ou Conte du Graal francuskog pjesnika i trubadura Chrétiena de Troyesa iz godine 1190. te iz welshkog manuskripta iz 14. stoljeća Mabinogion.
Prva izvedba Wagnerova svečanoga posvetnog prikaza – Bühnenweihfestspiel – namijenjenog isključivo za prikazivanje u Bayreuthu bila je 26. srpnja 1882. Bavarski kralj Ludwig II. (1845-1886) dao je Wagneru na raspolaganje zbor i orkestar svoje Dvorske opere u Münchenu na čelu s glasovitim njemačko-židovskim dirigentom Hermannom Levijem (1839-1900), velikim zagovornikom skladateljeve glazbe. U orkestru je bilo 107 svirača. Parsifala je pjevao Hermann Winkelmann, Amfortasa Theodor Reichmann, Gurnemanza slovenski bas Emil Škarja (1838-1886), koji je svjetsku karijeru postigao kao Emil Scaria. Kundry je bila slavna wagnerijanka, austrijska sopranistica Amalie Materna (1844-1918), Titurela je pjevao također slavni wagnerijanac, njemački bas August Kindermann (1817-1891), a Klingsora Karl Hill. Parsifal je tada izveden šesnaest puta. Na scenu ga je postavio sam Wagner, koji je na posljednjoj izvedbi 29. kolovoza ravnao posljednjim prizorom. Wagner je dao upute za izvedbu djela: „U prvome redu treba najveću pozornost posvetiti jasnoći jezika. Strastvena fraza može djelovati zbunjujuće i odbojno, ako njezin sadržaj ostane neshvaćen. A da bi se taj logički sadržaj mogao shvatiti, mora i najmanji dio rečenice odmah biti jasan i razumljiv: ispušten prefiks, progutani sufiks, neki ispušten slog odmah zamrse potrebnu jasnoću. To se prenosi i na melodiju u kojoj nestajanjem glazbenih dijelova preostaju samo pojedini akcenti. Što je strastvenija fraza, oni sve više počinju djelovati čudnovato i smiješno.“
Scenografi su bili njemački kazališni slikar Max Brückner (1836-1919) i ruski slikar Paul von Joukowski (1845-1912), koji je pripadao najbližim Wagnerovim suradnicima. Godine 1893. Amfortasa je pjevao hrvatski bariton Josip Kašman, u svijetu poznat kao Giuseppe Kaschmann, a 1899. Kundry je na Bayreuthskim svečanim igrama bila velika Milka Trnina, u svijetu poznata kao Ternina. Kritika je pisala „... Milka Trnina, rođena Hrvatica, imala je još posebnu vrlinu strastvenost i idealnost...“ Tijekom desetljeća djelom su dirigirali najveći dirigenti vremena, među njima Felix Mottl, Karl Muck, Arturo Toscanini, Hans Knappertsbusch i Pierre Boulez. U Bayreuthu je usvojen običaj da se ne plješće poslije prvoga čina, i to je ostala tradicija.
Sudeći prema nekim sjećanjima, najveći uspjeh na praizvedbi postigao je Scaria, koji je kasnije, 1884. sudjelovao i u prvoj koncertnoj izvedbi odlomaka iz djela u Londonu. Wagner je skladao Parsifala za izvedbu u Bayreuthu, dopustio je da se koncertno izvedu neki odlomci iz prvoga i trećeg čina, a izričito je zabranio da se u tom obliku izvede drugi čin. Kao što je zabranio izvedbu svojega svečanog posvetnog prikaza izvan Bayreutha barem trideset godina, do 1913. No, pritisak javnosti da se djelo začuje i izvan Bayreutha rezultirao je izvedbom u Metropolitanu 24. prosinca 1903. na kojoj je slavljena protagonistica bila Milka Trnina. Velika hrvatska umjetnica imala je toliko ljudske snage i umjetničkog ponosa da izdrži anatemu koju je Wagnerova udovica Cosima izrekla nad svima koji su se prihvatili zadaće da scenski izvedu Parsifala izvan Bayreutha. Cosima ju je proklela i zabranila da ikada više dođe u Bayreuth.
Prva izvedba Parsifala u Zagrebu očekivala se s velikim zanimanjem. Dr. Josip Andrić pisao je o njemu članak u Novostima u tri nastavka pod naslovom Glazba Svetoga grala. Milan Sachs (1884-1968) koji je izvedbom dirigirao održao je predavanje o djelu na kojemu su solisti izveli neke odlomke. Slijedilo je, prema običaju, nekoliko vrlo opširnih kritika. Književnik i novinar Milutin Cihlar Nehajev (1880-1931), u čijem je prijevodu Parsifal izveden, u Jutarnjem listu od 30. travnja najprije je pisao o samom djelu. „Parsifal je jedan od onih blaženih, koji su siromašni duhom. Ganućem srca, samilošću, taj "reiner Tor" dolazi do saznanja, raskidavši okove puti on može da izvrši obred Grala i izliječi Amfortasa. U liku samoga Krista on diže kalež i golubica silazi s neba na vitezove gralske.
Ideja ovog svečanog prikazanja jest očišćenje vjerom – i sve ostalo filozofiranje o misaonom sadržaju "Parsifala" zališna je, dok djelo govori samo. Tko pozna dva pričanja Gurnemanzova (iz prvog i trećeg čina) ne treba za shvaćanje Parsifala nikakvog drugog tumača. Simbolika je u "Parsifalu" česta i na mnogo mjesta personalna, ali taj mladji brat Tannhäusera, taj spasitelj Gralskog obreda, koji se odupire čarima nove Venere, Kundryje, nigdje ne zatajuje svoje čisto religiozno porijeklo. U slici, kad Kundry poput Magdalene pomaže noge Parsifala-Krista i otare ih svojom kosom, sintetizovana je sva Wagnerova idejna poruka. "Parsifal" je djelo konačnog obraćenja, kojemu su i samu vanjsku sceneriju dale ritualne službe crkve, a muzički dio nadahnuo koral vjerujućih. Pravjekovna borba izmedju tijela i duha dala je sav kontrast posljednjem muzičkom djelu Wagnerovu, koje i po spoljašnjoj svojoj strani koleba izmedju svjetske dramatičnosti i uzvišenog mira molitve.
Starac Wagner mogao je muzički izraziti ovo oduhovljenje, ovo uzdignuće duše kao konačni akord svih svojih duševnih doživljaja. Strana senzualna bila je očito već mnogo dalje od njegove smirenosti – on je u "Parsifalu" došao do saznanja, ali put k saznanju u kojem tako važnu ulogu igra Kundry, za ovog, posljednjega Wagnera, bio je daleko iza neposrednog osjećanja. Zato i mi ćutimo, da je dramatični dio prikazanja u mnogom pogledu tek izvanjski – to je djelo velikog majstora pozornice i orkestra, ali nije više izraz napastovanja puti onakav, kakav ga osjeća još Tannhäuser. I Kundry se obraća – ali i kao griješnica ona je u cijelom svom demonstvu više princip nego li tip, više misao nego li biće strasti. Zavodjenje puti tu je izmiješano u elementima magije, i u muzičkom pogledu, rekli bismo, daleko zaostaje za onom veličajnošću, koju je Wagner znao osjetiti u koralu i koju je donio u dvije figure Gurnemanza i Parsifala. Možda će radi ove unutrašnje neujednačenosti problem prikazivanja Kundryje zato i ostati uvijek više kazališni – ona i Klingsor su ipak više rekviziti izvrsnog inscenatora Wagnera, dok su naročito scene obreda onaj dio prikazanja, po kojemu je "Parsifal" ne samo posljednja riječ Wagnerova, nego i njegova toliko vrijedna baština iza smrti.“
Sveti Gral, posuda iz koje je Spasitelj pio na posljednjoj večeri dan je na čuvanje Titurelu i njegovim kršćanskim vitezovima. Njima je povjereno i oružje za obranu od bezbožnika – Sveto koplje kojim je rimski vojnik ranio Spasitelja. Da bi što bolje čuvao tu svetinju, Titurel, kralj nad zemljom gralskih vitezova, dao je izgraditi dvorac Montsalvat. Sagrađen na visokoj hridi on gleda prema arapskoj Španjolskoj. To je simbolički odnos kršćanstva prema poganskom svijetu, posebice prema čarobnjaku Klingsoru, neprijatelju dobroga. Klingsoru s vremena na vrijeme uspijeva privući gralske vitezove u svoj čarobni vrt i oni ne mogu odoljeti čarima njegovih cvjetnih djevojaka i njihove glavne čarobnice Kundry, žene jedinstvene ljepote. Čak je Amfortas, kojemu je ostarjeli Titurel povjerio čuvanje Grala, podlegao njihovim čarima. Željan početi vladavinu uništenjem Klingsorova carstva, neoprezno je ušao u čarobni vrt s namjerom da ga ubije. Nesvjestan ljudske slabosti, pao je pod utjecaj Kundry i zaboravio svoje poslanstvo. Dopustio je da mu iz ruke ispadne Sveto koplje, prihvatio ga je Klingsor kojega je došao ubiti, a sam Amfortas teško je ranjen pred vitezovima koji su mu pritekli u pomoć.
Amfortasovoj rani nema lijeka. Gubi snagu, a time slabi i moć vitezova. Samo bi dodir Svetog koplja koje je zadalo ranu, nju moglo zacijeliti. Jedan jedini stvor može koplje oteti Klingsoru. To mora biti nevin-lud, mladić bez grijeha reiner Tor. On neće podlegnuti čaroliji Klingsorova vrta, odoljet će mu, i svjestan Amfortasove krivnje iz sažaljenja prema njemu, smatrajući svojim spasom njegovo ozdravljenje, domoći će se Svetog koplja i zacijeliti njime Amfortasovu ranu. Gralski vitezovi očekuju tog čistog nepoznavatelja grijeha. Pobjeda Parsifala nad Klingsorom pobjeda je kršćanstva nad poganstvom.
Wagnera je svakako osobito privukao lik Kundry. I tu je napravio neke preinake u odnosu prema izvorima iz kojih je crpio. Najčudesniji proizvod Wagnerove mašte, ta „svjetski demonska žena“ između vatrene čulnosti i duboke poniznosti, divlje mržnje i hladnog asketizma, Venera je i Elizabeta u istom liku. Prema Wagneru, osuđena je jer se nasmijala pred Licem Spasitelja dok je nosio križ. Ona traži oprost služeći gralskim vitezovima kao glasnica koja jaše na hitrom konju. Ali kletva koja joj prijeti vraća je s vremena na vrijeme natrag Klingsoru koji je pretvara u prekrasnu ženu i vodi u svoj vrt da bi mamila gralske vitezove i vodila ih u propast. Može je osloboditi samo onaj tko će odoljeti njezinoj kušnji. Na kraju, oslobodit će je Parsifal, neiskusno dijete prirode, i ona će se krstiti.
***
Premijera Parsifala u Zagrebu bila je 28. travnja 1922. Redatelj je bio dr. Branko Gavella. „Dekoracije i kostime, po nacrtima prof. Tomislava Krizmana, izradili kazališni slikar E. Lenz i nadgarderobijer R. Kichl. Rasvjeta F. Uršić. Tehnički poslovi, po nacrtima ing Benniera sa Državne opere u Beču, izradjeni pod nadzorom kazališnog tehničkog šefa Viktora Križanića, u ateljerima Narodnog kazališta“ – navedeno je na programskoj cedulji. Parsifal je bio češki tenor Zdeñek, u Zagrebu su ga zvali Zdenko Knittl, Kundry poznata wagnerijanka Vika Engel, Amfortas Robert Primožič, Gurnemanz također Čeh u angažmanu u Zagrebu, bas Arnold Flögl, Klingsor Edudja Gormanov, a Titurela je pjevao budući veliki Gurnemanz Josip Križaj. Cihlar Nehajev je dalje pisao o samoj izvedbi:
„Izvedba "Parsifala" kamen je teške kušnje za svaki operni ensemble, za svaku pozornicu. Možemo mirno reći da je kušnja savladana – Wagnerovo djelo davano je u dostojnom obliku. Ne ćemo ulaziti u pitanje, da li se pojedina tempa ne bi mogla i drugačije interpretirati niti zabavljati pojedinim nedostatcima, koji se kraj ovako goleme zadaće gube. Napokon je tek sama izvedba, pred punom kućom, koja istom dopušta točno intoniranje, mogla pokazati, kako bi se najbolje imalo udesiti razmjere izmedju glasova i orkestra a i usavršiti scensku mašineriju. Tu će možda trebati malo ograničiti zatvaranje orkestra, jer ona "stijena odjeka" na premijeri odviše je gušila drva i gudala, pa su instrumenti, osim limenih, gubili svoju boju. U zborovima nije bilo svagda dosta snage, a kor s visine nema one mistične nadzemaljštine, koja mu je potrebna. Velika su pogreška zvona – ta u "Parsifalu " nisu scenski rekvizit nego sastavni dio orkestra – na njihovim zvucima počivaju najsjajniji dijelovi "Parsifala" i ta se zvona neophodno moraju čuti kao temeljni akord. Ovaj je nedostatak smetao mnogo. Pogrieške u izvadjanju kod zbora "Čarobnica djevojčica" dati će se ispraviti, a dojam posljednje scene pojačati. Sama inscenacija, premda je u cjelosti dobu priličan okvir, nije svagda pridonijela dosta tajanstvenom dojmu. Prva je slika ograničena obzirima pozornici, ali sama dvorana Grala mogla bi sa sjenama, sa mističkom svojom težinom, djelovati jače. Klingsorov grad je uspjela slika već zato, što znači promjenu u dimenzijama, nu proljetni Veliki Petak nije imao nipošto dosta štimunga. Marcipanski čarobni vrt pogotovo je promašen. U cjelokupnoj izvedbi treba paziti na to, da druga slika ne tuče posljednju – muzički je finale u drugoj jači, no baš za to, posljednji dojam treba da bude podignut scenskim sredstvima.
Pretešku ulogu Kundryje otpjevala je gospodja Engel sa osobitom savjesnošću, osobito u sceni zavadjanja, gdje demonski karakter traži muzikalno i glumački jače neposrednije akcente. Ni Kundry ni Parsifal nisu u ostalom ni na najvećim pozornicama sile, koje se lahko nadju – ovo treba držati na umu i kod nas glede obih figura. G. Knittl nije već od početka donio idealnu figuru, u kojoj osjećamo spasitelja – kasnije je preobraženje bilo jače istaknuto, ali držimo da "der reine Thor" mora odmah uzbuditi osjećaj blagovijesti o budućem svojem djelu spasenja. Klingsor (g. Gormanov) bio je vrlo u stilu, a Amfortas (g. Primožić) u dramatičnosti posljednje scene. Potpuno stilski provedenu figuru donio je Gurnemanz (gosp. Flögl), te ih valja s hvalom istaknuti. Neke manje uloge ispadale su iz okvira – i tu će trebati retuširanja, kao i u zboru dopunjaka, koji nije imao ni pravog zvuka ni jasne arhitektonike. Muški zbor bit će možda kod reprize sigurniji i nastupati jače. G. Sachs držao je svoj orkestar sigurno u ruci, izradivši naročito dinamsku stranu osobito pažljivo. Nije bila mala zadaća prihvatiti se i savladati toliki posao – i za to ide dirigenta najveća hvala, koju je i publika odala pozdravima na koncu. A hvala neka je i svim ostalim "iza scene", jer sve omaške ne mogu naškoditi sudu da je "Parsifal" izveden u formi, koja cijelom našem ensemblu služi na čast. Možemo biti ponosni, da smo u Zagrebu mogli ovako čuti Wagnerovo djelo.“
U godini 1922. Parsifal je u istoj podjeli uloga izveden šest puta. U trima izvedbama za Uskrs 1923. novi je bio samo veliki hrvatski dramski bariton Marko Vušković u ulozi Klingsora. Isti su izvođači bili i u dvjema izvedbama 1924; 1925. nova je bila Vika Čaleta kao Kundry. Tri izvedbe djela 1926. donijele su novog Titurela, Miloša Zeca. Ruski tenor međunarodnog ugleda, budući protagonist 1927. pariške praizvedbe Oedipusa rexa Igora Stravinskog i čest gost zagrebačke Opere, Stefan Belina Skupiewski preuzeo je naslovnu ulogu. Josip Križaj je od Titurela prešao na Gurnemanza i postao vrhunski „kao iz kamena isklesan, klasično suveren“ tumač toga lika, a Varaždinka Gabrijela Horvatova, tada već prvakinja praškog Národnog divadla pjevala je Kundry. Godine 1928. dvjema je izvedbama dirigirao Oskar Jozefović.
Tri godine Parsifal nije bio izveden za uskrsnih blagdana, a onda ga je Milan Sachs nanovo uvježbao za tri izvedbe 1932. Režija je bila povjerena Augustu Markowskom. Uz češkog tenora Otona Masaka i slovenskog baritona, člana zagrebačke Opere, Rudolfa Bukšeka, novi su bili veličanstvena Kundry, jedna od najvećih umjetnica operne scene koju smo ikada imali, Ančica Mitrović, i u ulozi Titurela poljski bas, dugogodišnji član zagrebačke Opere Aleksandar Griff. Križaj kao Gurnemanz i Griff kao Titurel ostali su do posljednje, 47. izvedbe djela, 25. travnja 1943. nenadmašni interpreti svojih uloga. Norveški tenor, član Bečke državne opere, Gunar Graarud bio je Parsifal 1933. U izvedbama 1934, opet pod Jozefovićevim ravnanjem, Amfortasa je pjevao hrvatsko-židovski bariton međunarodnog ugleda Marko Rothmüller, a Pajo Grba bio je novi Klingsor. Godine 1935. dirigentsko vodstvo preuzeo je ravnatelj Opere Krešimir Baranović, a u naslovnoj ulozi pojavio se hrvatski tenor međunarodnog ugleda, Pavao Marion Vlahović. Godine 1935. pred Katedralom su izvedeni prvi i treći čin u istoj podjeli uloga.
Godine 1936. dirigirao je Lovro Matačić, i otada su se za dirigentskim pultom izmjenjivala ta dva naša zacijelo najveća dirigenta. Matačić je ravnao Parsifalom i izvan Hrvatske. Grba je preuzeo Amfortasa, slovenski bas, član Opere i poslije član Bečke državne opere, Marjan Rus pjevao je Klingsora. Kao Parsifal gostovao je njemački tenor Adolf Fischer. Godine 1939. naposljetku je pronađen Parsifal član Opere, veliki Josip Gostič koji je ulogu, prema pisanju kritike, „iznio s toliko uvjerljivosti, ozbiljnosti, unutrašnjeg proživljavanja, muzički i glumački toliko stilski, a pjevački sigurno lijepo i u inteligentnoj deklamaciji, da je to bez sumnje jedan od najboljih „Parsifala“, što smo ih vidjeli i čuli s naše pozornice“. Godine 1940. Amfortasa je pjevao sjajni dramski bariton Opere, Rudolf Župan. Ančicu Mitrović je u ulozi Kundry 1941. naslijedila još jedna velika umjetnica, Marijana Radev. Godine 1942. u ulozi Klingsorove čarobnice prvi put je stupila na scenu Srebrenka Jurinac.
I tako je bilo do 1943. godine. Parsifal više nije izveden na hrvatskoj sceni ali hrvatski su umjetnici pjevali uloge iz djela na svjetskim pozornicama i festivalima: Đurđa Milinković, Nada Puttar-Gold, Dunja Vejzović i u najnovije vrijeme Martina Tomčić – Kundry. Tomislav Neralić pjevao je u Bečkoj državnoj operi, Njemačkoj operi u Berlinu i na gostovanjima Titurela, Amfortasa i Klingsora. Posebnu slavu stekla je Dunja Vejzović kao nasljednica Milke Trnine. Nakon što je 1977. Kundry uvrstila u repertoar, tri ju je sezone uzastopce pjevala na Bayreuthskim svečanim igrama, zatim na Uskrsnim svečanim igrama u Salzburgu, na mnogim drugim scenama uključujući milansku Scalu, u kojoj joj je dirigent bio i Nikša Bareza, ravnatelj najnovijeg uprizorenja Wagnerova svečanog posvetnog prikaza u Zagrebu. Godine 1979. proglašena je „najboljom Kundry na svijetu“, a to je njezino ostvarenje zabilježeno na kompletnoj snimci djela za EMI pod ravnanjem Herberta von Karajana koja je dobila Grand prix du disque. Dunja Vejzović posljednji je put pjevala Kundry 1992. u Houstonu u intrigantnoj režiji Roberta Wilsona. I Kundry Martine Tomčić nalazimo na kompletnoj snimci djela pod ravnanjem Gustava Kuhna.
Poslije Drugoga svjetskog rata Nikša Bareza je s ansamblom Opere iz Graza izveo predigru i drugi čin Parsifala. Poštujući autorovu želju za koncertnim izvođenjem pojedinih odlomaka, Hrvatska radiotelevizija upriličila je 1991. sa svojim orkestrom, zborom Svetoslav Obretenov iz Bugarske i Djevojačkim zborom Zvjezdice koncertnu izvedbu sakralnih prizora iz djela pod ravnanjem Mire Belamarića. Solisti su bili Neven Belamarić, Hrid Matić, Josip Lešaja, Jurij Zinovenko i Cecilija Car.
Nakon gotovo sedamdeset godina Opera Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu ponovno je uvrstila u repertoar Wagnerov svečani posvetni prikaz. Premijera je 26. ožujka s početkom u 17 sati. Dirigent je Nikša Bareza, redatelj Kurt Josef Schildknecht, scenograf Rudolf Rischer, kostimografkinja Gera Graf, a oblikovatelj svjetla Roger Vanoni.. Uloge tumače: Davor Radić / Egils Silins (Amfortas), Ivica Trubić (Titurel), Luciano Batinić / Manfred Hemm / Claudius Muth (Gurnemanz), John Charles Pierce (Parsifal), Jürgen Freier (Klingsor), Dubravka Šeparović Mušović (Kundry), Zrinko Sočo i Siniša Štork (Vitezovi Grala), Ana Zebić, Gorana Biondić / Martina Klarić, Domagoj Dorotić te Damir Fatović/ Hrid Matić (Štitonoše), Ivana Lazar / Ana Zebić, Tamara Franetović Felbinger / Kristina Anđelka Đopar, Valentina Fijačko / Gorana Biondić, Marija Kuhar Šoša / Martina Klarić, Vedrana Šimić / Kristina Kolar te Helena Lucić / Marta Babić (Djevojke cvjetovi) i Dubravka Šeparović Mušović (Alt solo). Sudjeluju Zbor i orkestar Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu i Orkestar Oružanih snaga RH. Djelo se izvodi u koprodukciji s Mainfranken Theater Würzburg.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 21. ožujka 2011.
