Spremajući se poslije Krabuljnog plesa skladati novu operu, GiuseppeVerdi (1813-1901) prihvatio je ponudu Carskog kazališta u Petrogradu. Odbio je prvotnu zamisao da to bude Ruy Blas prema Victoru Hugou (1802-1885) i zaustavio se na drami Don Alvaro ò La Fuerza del sino (Don Alvaro ili Moć sudbine) španjolskog dramatičara Don Ángela de Saavedre, vojvode od Rivasa. Don Ángel, rođen u Córdobi 1791. bio je pjesnik, ratnik i diplomat. Zbog svojih slobodarskih ideja, mladenačke je godine uglavnom proveo u izgnanstvu na Malti, u Francuskoj i Engleskoj. Poslije smrti Ferdinanda VII. (1784-1833) vratio se u Španjolsku, opet je bio kraće vrijeme prognan u Lisabon, ovaj put jer ga nisu smatrali dovoljno naprednim, zatim se vratio u domovinu, gdje je stekao ugled diplomata i bio veleposlanik u Napulju i u Francuskoj. Umro je u Madridu 1865. godine. Kao dramatičar vojvoda od Rivasa pravi je izdanak romantizma pod velikim utjecajem sir Waltera Scotta (1771-1832) i Victora Hugoa, ali i njemačkog smjera Sturm und Drang (Oluja i prodor) i Friedricha von Schillera (1759-1805).
Drama Don Alvaro ili Moć sudbine objavljena je 1835. Po strukturi je vrlo neuobičajena, vremenski se proteže na pet godina, događa se između Španjolske i Italije sredinom 18. stoljeća, pomalo je okrutna, silovita. Prvi, drugi i četvrti čin događaju se u Španjolskoj a treći u Italiji. To je Verdiju omogućilo da obuhvati raznolike društvene slojeve i da stvori kontraste između šarolikosti naoko veselog vojničkog života s njegovim maskotama – Preziosillom, nabavljačima stoke – Trabucom s jedne strane, i smirene kontemplacije samostana s druge. Treći čin koji se događa u Italiji povezan je s bitkom kod Velletrija, mjestu jugoistočno od Rima, godine 1745., koja je ustvari bila pobjeda Španjolske i poraz Austrije.
Opera je priča o sudbini Don Alvara, sina španjolskog potkralja u Americi i posljednje pripadnice kraljevske loze Inka, i bratu i sestri ugledne ali osiromašene obitelji Vargas, Leonori i Don Carlosu. Njihovi se životni putevi isprepleću na najčudnovatije načine i, naravno, sve završava tragično. A te životne priče glavnih junaka koje karakterizira gotovo veličanstveno junaštvo ostvaruju se na povijesnom panou ratova koji su se u to doba vodili u Italiji protiv njemačkog osvajača. Ljubav, strast, mržnja, prijateljstvo – izraženi u najrazličitijim konfliktnim situacijama bili su idealna tema za punokrvnog autora kakav je bio Giuseppe Verdi.
Verdi, odnosno njegov libretist Francesco Maria Piave (1810-1876), držali su se dosta vjerno Rivasove drame, u koju su unijeli tek male izmjene. U Rivasovoj drami Don Alvaro je glavni i naslovni lik, dok su u operi on, Leonora i Don Carlos jednakopravni, čak bi se moglo reći da je Leonora, barem glazbeno, glavna uloga. U uvodnom prizoru drame kojega nema u libretu, Don Alvaro se predstavlja kao došljak iz Amerike nepoznata podrijetla, vrlo bogat, elegantan, plemenit, najprofinjeniji toreador u Španjolskoj. Jedino što se o njemu zna i što sam priznaje, jest da je melez, polu Inka. Vrlo je zanimljivo da Rivas tridesetih godina 19. stoljeća uzima meleza za glavnog junaka svoga djela i da ga u cjelini pokazuje pozitivnim, mnogo pozitivnijim nego braću Vargas (koje je Piave sažeo u jednog brata, Don Carlosa), potomke ugledne španjolske obitelji. Inače, glavni likovi i događaji slijede tijek Rivasove dame.
Nadahnuće za treći čin opere Piave i Verdi našli su u prvom dijelu veličanstvene Schillerove trilogije o kontroverznoj ličnosti njemačkog vojskovođe Wallensteina. Albrecht Wenzel Eusebius von Wallenstein, rođen u Češkoj 1583. bio je za vrijeme Tridesetogodišnjeg rata najbolji general cara Ferdinanda II. u borbi protiv glasovitog švedskog kralja Gustava Aolfa. Ali golemo častohleplje i želja za vlašću i vlastitom kneževinom dovela ga je u carsku nemilost, i kao izdajnika pogubili su ga njegovi vlastiti vojnici 1634. godine. Schillerovu trilogiju, izvedenu u Weimaru 1798., čine tri drame: Wallensteinov logor, Piccolomini i Wallensteinova smrt. Verdi je to djelo dobro poznavao i želio je da se iz Wallensteinova logora (Wallensteins Lager) u libretu zadrži sve što je bitno za opis vojničkog logora, ali i replike fra Melitonea i Trabuca, koje vjerno slijede Schillera. Verdi je taj opis vojničkog života sa seljacima koji prose, regrutima koji se opiru, djevojkama koje prate vojnike i opskrbljivačima hrane, vjerno pretočio u glazbu. Upravo ti prizori, kao i oni poslije pred samostanom, te masovne scene, kako se običava reći, tako pune lokalnog kolorita, vrlo živopisne i uvjerljive, taj šarolik skup ljudi različitih zanimanja – sve to priziva u sjećanje Dickensa, Manzonija, čak i Dostojevskog. Ti prizori ne utječu na razvoj dramske radnje ali daju operi posebnu boju, onu za Verdija toliko karakterističnu tintu musicale.
Moć sudbine praizvedena je u Petrogradu 10. (po novom kalendaru 22.) studenog 1862. Nastupili su Caroline Douvry-Barbot (1830-poslije 1875), koja je Verdija u Parizu oduševila kao Elizabeta u Don Carlosu, poznati talijanski tenor zvučnih visina s visokim Cis iz prsnog registra, Enrico Tamberli(c)k (1820-1889) koji je tada pjevao u Rusiji, prvi moderni, verdijanski bariton sa sjajnim visokim registrom, Francesco Graziani (1828-1901) i također poznati bas, Gian Franco Angelini (1830-1915). Verdi je postigao velik uspjeh do kojega mu je bilo osobito stalo, jer je u to doba u Petrogradu bila veoma jaka struja protiv tuđinske opere. S naslovom Don Alvaro opera je 1863. izvedena u Rimu i u Madridu u nazočnosti vojvode od Rivasa; 1865. izvedena je u New Yorku i Beču, 1866. u Buenos Airesu.
A onda je Verdi pristupio reviziji opere za premijeru u Scali. Umjesto običnog orkestralnog uvoda skladao je jednu od najpoznatijih opernih uvertira uopće i dopisao sjajan zbor u drugoj slici trećega čina nakon arije Don Carlosa. U suradnji s libretistom Antoniom Ghislanzonijem (1824-1893) promijenio je finale – Don Alvaro se više nije bacao niz liticu nego ostao živ. Premijera u Scali bila je 27. veljače 1869. Leonoru je pjevala skladateljeva omiljena pjevačica, verdijanski dramski sopran par excellence, Čehinja Teresa Stolz (Stolzová) (1834-1902).
U povijest izvedaba opere ulazi prva izvedba u Metropolitanu 15. studenoga 1918. Uz velikog Enrica Carusa nastupila je apsolutna operna debitantica s prethodnim iskustvom nastupanja tek u vodviljima, 21-godišnja Rosa Ponselle (1897-1981) i počela karijeru jedne od najvećih pjevačkih umjetnica posljednjih stotinu godina. Moć sudbine nije se često izvodila početkom 20. stoljeća, i velik doprinos njezinu ponovnom ulasku u redoviti repertoar dao je austrijski romanopisac, dramatičar i pjesnik, vodeći predstavnik ekspresionizma u njemačkoj književnosti, Franz Werfel (1890-1945) prijevodom libreta na njemački i njegovom prilagodbom. U Dresdenu je 20. ožujka 1926. izvedena Die Macht des Schicksals pod ravnanjem Fritza Buscha (1890-1951), i počela je Verdijeva renesansa u Njemačkoj. Izvođači su bili njemačka sopranistica iznimna glasa koju je prerana smrt od leukemije otrgla sa scene, Meta Seinemeyer (1895-1929) i slavni hrvatski tenor Tino Pattiera (1890-1966).
Kao i veliku većinu opera talijanskih skladatelja tako je i operu Moć sudbine prva u Hrvatskoj upoznala riječka publika. Bilo je to 1880. u Teatro comunale pod ravnanjem, po svoj prilici, Gaetana Ciminija (1852-1907) kojega se spominje u prepisci između Verdija i Boita kao dirigenta „doduše ne apsolutnog prvog ranga“ ali koji je „s uspjehom nastupao u vodećim talijanskim opernim kućama, izuzevši Scalu, i mnogim inozemnim kazalištima“. U Teatro comunale opera se ponovno čula 1894. godine. Prva izvedba opere u Hrvatskoj u izvedbi nacionalnog ansambla na hrvatskom jeziku u prijevodu Josipa Eugena Tomića bila je u Narodnom zemaljskom kazalištu u Zagrebu 11. veljače 1882. Dirigirao je Ivan pl. Zajc a redatelj je bio Vaclav Anton. Glavne su uloge pjevali Emma Dotti (Dona Leonora), Pietro Vespasiani (Don Carlos), Ivan (Giovanni) De Negri (Don Alvaro), Sofija Kramberger (Preziosilla), Franjo Tercuzzi (Otac Guardijan) i Vaclav Anton (Brat Meliton). Mezzosopranistica Sofija Kramberger ostvarila je lijepu karijeru u Italiji, a budući veliki Giovanni Battista De Negri bio je tada na samome početku karijere.
Giovanni Battista De Negri, rođen 1850. u Piemontu, pjevanje je učio kod tenora Carla Guasca, prvog tumača Verdijevih Ernanija, Orontea u Lombardijcima i Foresta u Attili, i mezzosopranistice Luigie Abbadie koja je 1870. otvorila pjevačku školu u Milanu. Debitirao je 1878. u Bergamu kao Donizettijev Poliuto. Najavljen kao tenor iz Milana, 25. ožujka 1878. prvi je put nastupio u Zagrebu kao Riccardo u Krabuljnom plesu. Došao je bez većeg opernog iskustva ali dobro školovan i sa „sjajnim, briljantnim, veličanstvenim, krasnim i silnim“ glasom. U stalni angažman ušao je u rujnu 1878. De Negri je pjevao glavne uloge u prvim hrvatskim izvedbama Verdijevih opera – Nabukodonosor, Traviata, Aida i Moć sudbine te u predstavama Ernanija, Trovatora i Rigoletta, koje su već ranije bile na repertoaru. Pjevao je s velikim uspjehom i u Donizettijevim operama Lucrezia Borgia, Lucija Lammermoorska i Favoritkinja, Gounodovom Faustu, Meyerbeerovim Hugenotima, Afrikanki i Robertu đavlu, Bellinijevoj Normi. Zajc je za njega skladao ulogu Aleksija u Lizinki i naslovnu ulogu u Tvardovskom te dopisao vrlo tešku ariju Juranića na početku druge slike opere Nikola Šubić Zrinjski. U zagrebačkom angažmanu, s desetomjesečnim prekidom, ostao je do kraja svibnja 1882. A onda je krenuo u Italiju i svijet.
Veliku karijeru počeo je 1884. nastupima u napuljskom San Carlu. U godini praizvedbe Verdijeva Otella, 1887., potvrdio se kao njegov vodeći interpret uz glasovitog Francesca Tamagna (1950-1905). Verdi je nekoliko godina poslije praizvedbe napisao da bi „manje poznati De Negri bio daleko bolji izbor za Otella nego Tamagno“. Zanimljivo, De Negri je odlomke iz Otella snimio prije Tamagna, 1902., i na tim se snimkama razabire njegov velik i raskošan glas koji je takvim sačuvao i nakon 25 godina karijere. De Negri je redovito nastupao u Scali pa je tako 1895. pjevao Guglielma Ratcliffa na praizvedbi istoimene opere Pietra Mascagnija pod skladateljevim ravnanjem. Godine 1896. podvrgao se teškoj operaciji grla, i njegova pjevačka karijera bližila se kraju. Nastavio je djelovati kao pedagog u Torinu, u kojemu je i umro 1924.
Giovanni Battista De Negri, ili kako su ga u Zagrebu zvali Ivan Denegri, bio je uz Frana Gerbiča najvažniji, a sigurno najbolji tenor prvog razdoblja djelovanja Hrvatske opere i jedan od najvećih u cijeloj njezinoj povijesti. Lijepim glasom i izvrsnim pjevačkim kvalitetama ali i pristalim stasom i južnjačkim temperamentom odmah je postao miljenik zagrebačke publike, a po novčanim primanjima i povoljnom ugovoru, koji mu je godišnje omogućavao četiri mjeseca dopusta, vidi se da je uživao poseban, privilegirani status. U Zagrebu se vjenčao, često je dolazio u posjet gradu u kojemu je počeo karijeru, ali nije više nastupio. Na vrhuncu slave, 1893., pjevao je Otella u Rijeci.
Zagrebačka opera ponovno je premijerno uvrstila u repertoar operu Moć sudbine 1928. pod ravnanjem Oskara Smodeka u režiji Tita Strozzija i 1996. pod ravnanjem Mladena Bašića u režiji Zlatice Stepan-Bašić.
Prva izvedba opere u Hrvatskome narodnom kazalitu u Osijeku bila je 22. studenoga 1956., upravo na datum petrogradske praizvedbe po Gregorijanskom kalendaru.
Prva izvedba opere u Narodnom kazalištu Ivan Zajc bila je 6. veljače 1965. Dirigirao je Davorin Hauptfeld, režirao Dinko Svoboda, scenograf je bio Antun Žunić, kostimografkinja Ružica Nenadović-Sokolić, a koreograf Maks Kirbos. U glavnim su ulogama nastupili Tatjana Jurić-Nunzi, Drago Duić, Gino Bonelli, Augusta Legradić, Ivan Stefanov i Ambroz Kukuljević.
Nova premijera bila je 4.ožujka 1978. kada je svojim krasnim basovskim glasom na sebe skrenuo pozornost mladi Đorđo Surjan. Predviđanja su se ostvarila i on je uskoro krenuo u milansku Scalu i potom u svijet. Opera se ponovno izvela pod Hauptfeldovim ravnanjem, u Svobodinoj režiji i kostimima Ružice Nenadović-Sokolić, a novi su bili scenograf Dorian Sokolić i koreograf Norman Dixon. Glavne su uloge tumačili Zorka Wolf, Marino Sfiligoi, gost Gian Franco Ferrari u ulozi Don Alvara, Mira Zidarić i Ferruccio Manzin.
Opera Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca predstavlja novu premijeru tog danas rado izvođenog naslova u subotu, 12. veljače. Njezini su realizatori dirigentica Nada Matošević, redatelj Ozren Prohić, scenograf Dalibor Laginja, kostimografkinja Irena Sušac, koreografkinja Maja Marjančić i oblikovatelj svjetla Zoran Mihanović. U brojnoj solističkoj podjeli su Luis Chapa, Raul Gabriel Iriarte, Davor Lešić, Siniša Hapač, Vedrana Šimić, Olga Kaminska, Ivica Čikeš, Siniša Štork, Marko Mimica, Kristina Kolar, Ozren Bilušić, Sergej Kiselev, Mirko Čagljević, Marijan Padavić, Anamarija Knego, Milica Marelja, Ivanica Vunić, Dario Bercich. Sudjeluju zbor i orkestar Opere Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca i Zbor Jeka Primorja.
Narodno kazalište u Splitu posljednje je operu uvrstilo u repertoar. Bilo je to 16. ožujka 1967. pod ravnanjem Silvija Bombardellija u režiji Tomislava Kuljiša. Glavne su uloge pjevali gošća Milka Stojanović, Duško Kukovec, Attilio Planinšek, Biserka Anić-Belković, Ivan Stefanov i Andrija Petej.
Apsolutno najveći hrvatski interpreti likova u operi Moć sudbine bili su oni koji iz teško shvatljivih razloga nisu u tim ulogama nikada u Hrvatskoj nastupili: uz spomenutog Pattieru slavna Leonora Metropolitana Zinka Kunc Milanov te dvije velike Leonore Bečke državne opere Dragica Martinis i Ljiljana Molnar-Talajić, koja je istodobno u toj ulozi bila i zvijezda Arene u Veroni.
© Marija Barbieri, KULISA.eu, 7. veljače 2011.
