Uredna predstava bez šarma

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Johann Strauss ml., Šišmiš, red. Krešimir Dolenčić, dir. Michael Helmrath

• 
  Znam da se mnogi neće sa mnom složiti ali i nadalje mislim da je teže postavljati na scenu, pogotovo na veliku pozornicu, operetu nego operu. Budući da se Šišmiš češće izvodi u velikim opernim kućama nego u manjim, lako možemo zaključiti da je to jedna od najtežih zadaća opernog ansambla. Što se i potvrdilo u najnovijoj zagrebačkoj opernoj premijeri koja je muzički bila uredna (dirigent Michael Helmrath), što je dobro ali puno premalo, pogotovo za operetu. Krenimo redom.
  
  Tradicionalni gledatelj od operete, pogotovo klasične, očekuje raskoš, jer se ona obično odigrava u bogatom ambijentu, bečkim ili peštanskim salonima, aristokratskim ili onima novopečenih bogataša kao što je junak Šišmiša, Gabriel von Eisenstein. I prvi čin u kući bogataša kojega ne krasi baš probran ukus dobro je postavljen i prilično razrađen. No stvarno ne vidim razloga da se jedna tako muzički briljantna uvertira kao što je ona slavnoj opereti Johanna Straussa ml. mora i scenski dopuniti. Scensko uprizorenje orkestralnih uvoda postaje sve češći običaj, tko zna zašto? Da je skladatelj tako želio, vjerojatno bi je uklopio u radnju. Ali nije. Zašto htjeti biti pametniji od autora? Uvertira je toliko inventivna i bogata da joj ne trebaju dodaci. A da se pogriješilo, potvrdila je i publika koja ju je nagradila, tek nakon oklijevanja, sićušnim sramežljivim plješčićem. Znakovito.
  
  Gledatelj naklonjen suvremenijim viđenjima očekivao bi, napokon, suvremeno koncipiranog Šišmiša – jer je ta opereta svevremenska i pruža mnogo mogućnosti. Ali ne suvremeno u tome da se drugi čin odigrava na kolodvoru kojim prolazi neki vlakić nego suvremeno u izrazu, moderno a ne samo povremeno aktualno u ne jasno izgovorenoj ali vrlo prisutnoj asocijaciji na bivšeg premijera/bjegunca. Šišmiš se itekako dobro može suvremeno postaviti (što se moglo razabrati u jednoj njegovoj realizaciji u bečkoj Volksoperi prije dvadesetak godina). Zar doista ne vidimo u našoj stvarnosti i Eisensteine, i Rosalinde, i Adele i onu briljantnu Straussovu kreaciju ekscentričnog ruskog kneza (čitaj: velikog maga)? I tako su tradicionalisti umjesto blistavog bečkog salona u doba najvećeg austrijskog procvata i dama u raskošnim toaletama (a ne crno-sivima) gledali kolodvor, a oni koji su željeli nešto novo dočekali su dobro poznatu starinsku operetnu maniru koju je Krešimir Špicer (Eisenstein) što je predstava odmicala to više dovodio do karikature. Možda je nesvjesno time htio pokriti pjevačku krizu ili trenutnu indispoziciju (nadajmo se)?
  
  Tradicionalni gledatelj očekuje operetnu divu i operetnu subretu koje će ne samo dobro pjevati, što su Tamara Franetović Felbinger i Ivana Lazar učinile, nego i biti lik koji tumače i pritom se bitno međusobno razlikovati. A svi očekuju ekstravagantnog i ekscentričnog Orlovskog izrazito naglašene osobnosti koji mora dominirati scenom što Helena Lucić nije bila. Zašto ta uloga nije povjerena zagrebačkoj opernoj prvakinji Dubravki Šeparović Mušović koja iznimno dobro interpretira otkačene likove, a Orlovski je upravo takav? Već letimičan pogled na snimke Šišmiša pokazuje da Orlovskog tumače pjevači naglašene osobnosti, bilo ženskog ili muškog spola. Uostalom i programska knjižica u pregledu premijera Šišmiša u HNK-u donosi popis interpreta te uloge, redom posebnih scenskih umjetnika, od prvoga(e) Matilde Lesić do Slobodana Živojinovića, Nikše Štefaninija, Vlade Štefančića. I tako se predstava oslonila na scenski atraktivnog, nikada pretjeranog i uvijek elegantnog, sve češće dobro pjevački raspoloženog Davora Radića kao Falkea. Marko Cvetko bio je ugodan Alfred (ali zašto s onom ružnom perikom?), Marijan Jurišić provjereni Frank, Ladislav Vrgoč i Maja Mejovšek Haluza ne baš dojmljivi Dr. Blind i Ida, a Dušan Bućan uvjerljiv u dosta skraćenoj ulozi Froscha. Obavezan u gotovo svakoj predstavi je Josip Filipović kao garçon Jacques.
  
  I dok je glazbeni dio djela fiksiran pa prema tome i mjerljiv, a on je, kad je o pjevačima riječ, osim kod protagonista (gdje je onaj Špicer s premijere Monteverdijeva Orfeja?) bio zadovoljavajući, zbor bio korektan a orkestar svirao u skladu sa suhoparnim dirigentskim zahtjevima, ono što je nemjerljivo nego podliježe dojmu, osjećaju, doživljaju bilo je zvučno blijedo ili scenski problematično. Poleta, zanosa, prirodnog protoka nije bilo pa je čak prema kraju postajalo pomalo dosadno. Meni su se osobno scenska rješenja Dinke Jeričević, pogotovo ona u trećemu činu, veoma svidjela, mnogo manje kostimi Ane Gecan Savić koje nisam uspjela nikako situirati i dokučiti njihovo značenje. Previše sivog i crnog – a to Šišmiš, barem ovako prikazan nije (iako bi itekako mogao biti u nekoj modernoj koncepciji), a previše načičkani, posebno kod ne baš inventivnog baletnog udjela (koreografkinja Valentina Turcu). Što reći o režiji ne uvijek do kraja provedenoj i s čestim ponavljanjima, nadarenog Krešimira Dolenčića? Zaustavila se na pola puta, pretrpala nepotrebnim a zanemarila bitno pa su izvođači u drugom dijelu predstave bili uglavnom prepušteni sami sebi. Radić je bio odmjeren i primjeren, Špicer se glupirao, a dvije dame su se snalazile kako su znale i umjele.
  
  Bila je to tehničko-muzički uglavnom uredna predstava ali nenadahnuta, bez švunga i šarma, pa joj je morao pomagati, nakon završetka, tko zna iz kojih razloga korišten Radetzky marš, na koji je običaj pljeskati. Kakve li razlike od one sjajne Kćeri pukovnije iskonsko muzikalnog dirigenta i duhovito maštovita redatelja!
  
  © Marija Barbieri, KULISA.eu, 13. prosinca 2010.
  
  pročitajte kritiku djelomično nove podjele uloga

Piše:

Marija
Barbieri