Jedna se epoha bliži neizbježnom kraju. Sa životne pozornice odlaze oni koji su snagom vlastite umjetnosti nosili umjetničko djelo. Najveći su to činili cjelokupnošću svih komponenata koje čine veliku umjetničku ličnost, neki iznimno snažnim scenskim izrazom, drugi nesvakidašnjom glasovnom ljepotom i vrhunskim pjevačkim umijećem. Svima je bio zajednički snažan pečat vlastite osobnosti, prepoznatljivost i nezamjenjivost. Takva je bila i Božena Ruk-Fočić sa svojim nebeskim Kopfonovima, velikom muzikalnošću i ljepotom scenske pojave s kojom smo se zauvijek oprostili 21. travnja 2010.
Bili su to i umjetnici koji su trajali. Obilježavali su tridesetogodišnjice umjetničkog djelovanja nastupima u glavnim ulogama, nepomućene glasovne ljepote i iste vokalne privlačnosti. Tako je i Božena Ruk-Fočić u veljači 1990. s Đulom u Eri s onoga svijeta Jakova Gotovca proslavila trideset godina karijere koja je počela 1960. u Baselu. Pripadala je umjetnicima starije generacije koji su njegovali hrvatski operni i koncertni repertoar te s jednakom radošću pjevali Đulu i Desdemonu, Dalmaro i Toscu, Jelenu i Mimì, Evu i Aidu, Moranu i Leonoru.
Božena Ruk-Fočić rođena je u Zagrebu 31. listopada 1931. godine. Pjevanje je učila na Muzičkoj školi Vatroslav Lisinski kod profesora Zlatka Šira a usavršavala se na salzburškom Mozarteumu kod profesora Miroslava Lunzera. Prvi put na sceni nastupila je 1954. u sarajevskoj Operi kao Jelena u Nikoli Šubiću Zrinjskom Ivana pl. Zajca. Za nju u njezinoj domovini nije bilo mjesta pa je profesionalnu karijeru počela 1960. u Baselu, nakon što je te godine na natjecanju Mozarteuma dobila prvu nagradu za sopran. Debitirala je u ulozi Micaële u Bizetovoj Carmen. Naslovnu ulogu pjevala je dobitnica prve nagrade za mezzosopran, poznata Grace Bumbry. Kritičare je više zanimala mlada debitantica, i najljepšim su riječima ocijenili njezinu „prirodnu muzikalnost, lijep glas i visoku kulturu pjevanja“. Slijedila je uloga Marice (izvorno Mařenka) u Smetaninoj Prodanoj nevjesti pa Desdemone u Verdijevu Otellu, jedna od njezinih najljepših kreacija, koju je poslije upoznala i zagrebačka publika. „Vidjeti i čuti pjevačicu u ulozi koja joj očigledno leži – pravo je veselje za onoga tko je uvijek vjerovao u njezin iznadprosječni talent“, zaključio je opširan osvrt jedan baselski kritičar. Iznimno muzikalna i scenski atraktivna mlada sopranistica lijepa glasa nastavila je nizati uloge, nerijetko ih prvi put interpretirajući bez prethodnog orkestralnog i režijskog pokusa kao što je bio slučaj s Tatjanom u Evgeniju Onjeginu Čajkovskog. Za Tatjanom je slijedila Elsa u Wagnerovu Lohengrinu koju je pjevala i na gostovanjima po njemačkim pozornicama.
Nakon dvije godine provedene u Baselu, Božena Ruk-Fočić otišla je na angažman u Grazu, gdje je svladala opsežan repertoar i postala prvakinja Opere. Rado su je nazivali slavenski slavuj zbog ljepote „krasnoga glasa, lakoće u visinama i za njezin fah neobično meko timbriranog dubokog registra“. Uloge su se nizale: Grofica u Mozartovu Figarovu piru, Agatha u Strijelcu vilenjaku Carla Marije von Webera, Gutruna u Wagnerovu Sumraku bogova, pa prvi susret s autorom u čijim će djelima u Zagrebu ostvariti velike kreacije – Richardom Straussom. Najprije je bila Semela u operi Ljubav Danaje pa Arijadna na Naxosu, koju je već 1965. pjevala na Međunarodnom festivalu u Gentu, a poslije u Zagrebu na prvoj hrvatskoj izvedbi opere 2. listopada 1977. Glas, pjevačko umijeće, stil interpretacije, posvemašnja muzikalnost i pouzdana intonacija posebno su dolazili do izražaja u Straussovu opusu pa je za naslovnu ulogu u prvoj izvedbi u Hrvatskoj njegove Arabelle 1973. sljedeće godine dobila Nagradu Milka Trnina. Straussa u HNK-u u Zagrebu razrađivala je s vrsnim poznavateljem njegova opusa, dirigentom Jovanom Šajnovićem. Krizotemidu u koncertnoj izvedbi Elektre 1976. u koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog sa Zagrebačkom filharmonijom izradila je pod vodstvom Lovre pl. Matačića. Bili su to vrhunci u zagrebačkom opernom i koncertnom životu u glazbeno iznimno bogatom desetljeću, kojemu su obnova kazališne zgrade i otvorenje Koncertne dvorane dali neslućen i dosad neponovljen i nedosegnut zamah.
U Grazu se Božena Ruk-Fočić susrela i s likovima Verdijevih i Puccinijevih opera – Leonorom u operama Moć sudbine i Trubadur, Aidom, Elizabetom u Don Carlosu, Mimì u operi La Bohème i Manon Lescaut. Na Salzburškim svečanim igrama nastupila je u manjoj ulozi Komorkinje Lady Macbeth u Verdijevu Macbethu. Onda je bez dopuštenja intendanta otišla u Trst na snimanje Trubadura, i uslijedio je trenutni otkaz. Publika je prosvjedovala, ali intendant je ostao neumoljiv, i Božena Ruk-Fočić vratila se kući u Zagreb.
Prvi put u Zagrebu nastupila je 1965. u ulozi Aide i odmah osvojila zagrebačku publiku ulogom Verdijeve heroine koja je bila jedna od njezinih najljepših interpretacija. Kad je kao Aida gostovala u Washingtonu, američka je kritika ustvrdila da je pjevom i glumom „obuhvatila svu emociju ljudske drame u Verdijevu remek-djelu“ te da je „takva Aida bila doista idealan uvod u opernu sezonu“. Odmah je angažirana u HNK i s ansamblom Opere otišla na gostovanje na Međunarodnim svibanjskim svečanim igrama u Wiesbadenu kao Liza u Pikovoj dami Čajkovskog. Kazalište je trebalo temeljito obnoviti i ansambli su se preselili u privremeni smještaj u tadašnji Dom JNA pa je Božena Ruk-Fočić do punog izražaja došla tek 1969. u obnovljenoj zgradi u antologijskoj predstavi Wagnerovih Majstora pjevača pod ravnanjem Otmara Suitnera u režiji Petera Lehmanna. Evu je iste godine pjevala i u Covent Gardenu pod ravnanjem Georga Soltija s poznatim američkim tenorom Jessom Thomasom u ulozi Stolzinga. Kritika je napisala: „Sjajna prirodna ljepota glasa!“.
Ujednačen, svjež, kristalno čist lirico-spinto sopran Božene Ruk-Fočić s osobito lijepo razrađenim Kopftonovima pokazao se predodređenim za uloge Wagnerovih lirskih junakinja kakva je bila i Sieglinda u Walküri, koju je predstavila Zagrebu godine 1974. u također nezaboravnoj koncertnoj izvedbi opere pod Matačićevim ravnanjem. Sieglinda, koju je prvi put ostvarila 1968. u Ženevi pod ravnanjem Georgesa Sebastiana u režiji Herberta Grafa, otvorila joj je put na velike svjetske scene – od Scale te iste godine pod ravnanjem Georgesa Prêtrea u režiji Petera Lehmanna, do Teatra Massimo u Palermu gdje su je uspoređivali s glasovitom Leonie Rysanek i nakon pohvala njezinom „snažnom i podatnom glasu i načinu kako njime vlada, lakoći kojom rješava sve probleme govorne melodije i naposljetku privlačnosti scenske igre“ zaključili da je „sve u svemu kompletna umjetnica naglašene emotivnosti u trenucima najsuptilnije lirike i najsnažnije dramatike“. Tu svoju krunsku ulogu Božena Ruk-Fočić je pjevala i u Seattleu u režiji Georgea Londona s Jessom Thomasom kao Siegmundom, kad su njezin nastup opet ispratili odlični kritički osvrti, pa u Genovi, Washingtonu, Bečkoj državnoj operi i na drugim pozornicama.
U Scali je Božena Ruk-Fočić 1970. nastupila na prvoj talijanskoj izvedbi opere Odisej suvremenog talijanskog skladatelja Luigija Dallapiccole. Pjevala je uloge Kalipso i Penelope i snimila ih za RAI. Na svečanom koncertu u povodu proslave 125. obljetnice Teatra del Liceo u Barceloni pjevala je ariju Elizabete iz Wagnerova Tannhäusera. Na Splitskom ljetu 1978. bila je prekrasna Amelija u Verdijevu Simonu Boccanegri pod ravnanjem Nikše Bareze, u predstavi koja je, prema mnogim mišljenjima, jedna od najboljih realizacija Verdija u nas. Prema mišljenju uglednoga glazbenog kritičara Nenada Turkalja, njezina je zagrebačka Tosca „bila oplemenjena sočnom, raspjevanom frazom u srednjem i visokom registru“ pa je „arijom Vissi d' arte opravdano pobrala oduševljeni aplauz prepunog gledališta.“ S ansamblom zagrebačke Opere gostovala je u Ateni kao Jaroslavna u Borodinovu Knezu Igoru. Po nizozemskim gradovima od Den Haaga do Enshedea otpjevala je petnaest puta Desdemonu. I uz taj bogat operni repertoar, njegovala je i koncertni u kojemu je često surađivala s Lovrom pl. Matačićem. Poznata je njihova suradnja u Te Deumu Antona Brucknera.
Nakon umjetničke karijere, Božena Ruk-Fočić posvetila se društvenom djelovanju pa je u listopadu 1991. zajedno s još sedam žena i 82 tone hrane i sanitetskog materijala na brodu Balkanija pod neprekidnom uzbunom uz granatiranje Dubrovnika i upade jugovojske na brod povela prvi konvoj humanitarne pomoći koja je stigla u Dubrovnik. Nastavila je aktivno sudjelovati u pozadinskoj pomoći.
Godine 2002. dobila je nagradu Vladimir Nazor za životno djelo.
© Marija Barbieri, KULISA.eu, 28. svibnja 2010.
