Operni život u Hrvatskoj počinje dvadesetak godina poslije nastanka opere u njezinoj kolijevci – Italiji. U Dubrovniku već početkom 17. stoljeća dubrovački pjesnici prevode talijanske operne librete i pišu nove. Tako se pastirsko-alegorijska igra Dubravka dubrovačkog pjesnika Ivana Gundulića (1589-1638) izvodila s glazbom. Prema dr. Enniju Stipčeviću valja odbaciti tvrdnju da se početkom hrvatske opere može smatrati prokomponirana melodrama Atalanta Gundulićeva nasljednika Junija Palmotića (1607-1657). Dr. Stipčević dalje navodi kako se čini da gostovanja talijanskih opernih družina, koja su se osobito u obalnim krajevima ustalila krajem 18. stoljeća, domaća publika nije dočekala nepripremljena. Nešto je bolje proučena starija glazbeno-kazališna prošlost u Dubrovniku i Zadru. U godinu 1785. sežu najranija poznata libreta tiskana u Hrvatskoj. Impresario Antonio Brambilla, autor libreta za operu Le astuzie amorose Ferdinanda Paëra (1771-1839), dao je tiskati uprizorenja u Dubrovniku opera Le vendemmie Vittorija Amedea Canavassa i Il conte di bell' umore Marcella Bernardinija di (da) Capue (1730 ili 1740- oko 1799).
Proučena dokumentacija potvrđuje da je u Dubrovniku u razdoblju od 1725. do 1805. djelovalo više od trideset raznovrsnih gostujućih talijanskih družina. Od Domenica Cimarose (1749-1801) izvodi se 1786. L'Olimpiade, a 1794. poznati Il matrimonio segreto (Tajni brak), dok opera La donna di genio volubile portugalskog skladatelja Marcosa Antonia da Fonsece (1762-1830), praizvedena u Veneciji 1796, u Dubrovnik stiže u jesen 1803. Tijekom karnevala 1804. godine gostuje La molinara Giovannija Paisiella (1740-1816). U trećem desetljeću 19. stoljeća izvode se opere Gaetana Donizettija, Gioachina Rossinija, Vincenza Bellinija...
Stari arsenal Orsan bio je prvi dubrovački zatvoreni teatarski prostor od kraja 17. stoljeća do 1808. godine, a poslije pada Dubrovačke republike kad je Velika vijećnica izgubila svoju funkciju teatar je organiziran u toj dvorani. To je kazalište nosilo naziv Kneževsko kazalište i korišteno je od 1809. do 1817.godine. kad je stradalo u požaru. U vrijeme austrijske vlasti kazališna djelatnost odvijala se u uređenom prostoru kuće Gozze (Gučetić), u razdoblju od 1823. do 1864. godine. Godine 1865. otvara se zgrada novog kazališta (današnje Kazalište Marin Držić) čiju je izgradnju financirao Luko Bonda (Bundić) te ono po njemu do Drugoga svjetskog rata nosi ime Bondin teatar.
Godine 1783. u Zadru je otvoren Teatro Nobile, kazalište koje će kontinuirano djelovati gotovo cijelo stoljeće (zatvoreno je 1882) i u kojem će se izvoditi najrecentniji operni repertoar, uglavnom talijanski, ali i francuski i njemački, a bit će priređivane glazbene priredbe sa skladbama domaćih autora (npr. kantata Il ritorno di Giasone in Liburnia Antonija Strmića, oca poznatijega opernog skladatelja Nikole (1839-1896), bila je izvedena 1824. u povodu rođendana cara Franje I.). No još i prije konačnog zatvaranja Teatro Nobile započeli su radovi na zgradi Novog kazališta koje je moglo primiti čak 1500 gledatelja. Riječ je o ogromnom zdanju poglavito imamo li na umu da u Zadru u to vrijeme živi manje od deset tisuća stanovnika. Luksuzno opremljeno kazalište imalo je tri dvorane - kazališnu, koncertnu i plesnu, a svečano je otvoreno izvedbom Verdijeva Krabuljnog plesa 7. listopada 1865. uoči blagdana Svetog Šime kada je po tradiciji počinjala kazališna sezona. Godine 1901. Novo kazalište mijenja ime u Teatro Verdi.
Od 1918. Teatro Verdi životari zbog konkurencije kinopredstava i novog modernog Kinokazališta Nazionale podignutog 1924. na mjestu nekadašnjeg Teatro Nobile, a tijekom jeseni 1936. policijska uprava proglašava ga neupotrebljivim "zbog starosti, te raznih građevinskih oštećenja koja se mogu ukloniti samo temeljitim preinačenjem." Predradnje za njegovu obnovu započinju 1942. no tijekom savezničkih bombardiranja 1943. i 1944. zdanje je oštećeno te ubrzo prepušteno pljački i propadanju.
Zadarsko kazalište, iako jedno od središnjih mjesta talijanske kulture a poslije talijanaštva i iredentizma u Dalmaciji, imalo je ipak pozitivnih refleksa na cjelokupni glazbeni život. Tu se već od kraja 18. stoljeća njegovao vrhunski profesionalizam: u jesen 1782. prikazana je opera I baroni di rocca azzura Domenica Cimarose, a sačuvan je i libreto te predstave. Jedna od rijetkih u cijelosti sačuvanih opernih partitura za koju možemo pretpostaviti da je služila nekoj opernoj družini prilikom turneje po Dalmaciji pohranjena je danas u Historijskom arhivu u Zadru. To je Nina, o sia La Pazza per amore (Nina ili Luda zbog ljubavi) Giovannija Paisiella. Ta je partitura, vjerojatno nedugo nakon praizvedbe 1789. i predstave 1794, donešena u Zadar.
Analiza repertoara posljednjeg desetljeća 18. stoljeća pokazuje da su impresariji dovodili u Zadar atraktivan repertoar i pjevače koji su bili angažirani na najboljim europskim pozornicama. Tako je 1790. bila izvedena La pastorella nobile Pietra Giuglielmija (1728-1804), samo tri godine nakon praizvedbe u Napulju, a do sezone 1797./98. gostovale su opere Zadranima poznatih skladatelja kao što su Cimarosa i Paisiello, te Giuseppe Gazzaninga (1743-1818), Marcelo di Capua, Domenico della Maria (1769-1800), Pasquale Anfossi (1727-1797), Vincenzo (Vincente) Martin y Soler (1754-1806), Giuseppe Sarti (1729-1802), Johann Simone Mayr (1763-1845), Valentino Fioravanti (1799-1877). Tih su godina opere u Zadar stizale nedugo nakon praizvedbi, ponekad čak prije izvedaba u Veneciji, Milanu ili Beču. Rossinijevo remek-djelo Il barbiere di Siviglia u Zadru je bilo prikazano već 1818, odnosno samo dvije godine nakon praizvedbe (opera je tek 1835. prikazana u Zagrebu), a sljedeće, 1819. godine, Teatro Nobile ugošćuje još dvije Rossinijeve opere, Il Turco in Italia i L'Italiana in Algeri (u Veneciji su bila tiskana libreta za sve tri zadarske predstave). Godine 1821. Teatro Nobile imao je na repertoaru čak 55 dramskih i opernih predstava! Bili su tu zastupljeni i domaći skladatelji ili pak stranci koji su se nastanili u hrvatskim krajevima i tu se udomaćili. U arhivima je sačuvana poneka operna arija tih skladatelja, pa je lako moguće da je u pretpreporodnom razdoblju, u prvim desetljećima 19. stoljeća (ako ne već i potkraj 18. stoljeća), među hrvatskim skladateljima bilo onih koji su pisali opere. Tako piše dr. Ennio Stipčević.
U Splitu je 1750. izgrađeno prvo kazalište uz općinsku vijećnicu, a od 1776. počeli su su se prikazivati i komadi s pjevanjem. Pedesetih godina 19. stoljeća potomak ugledne splitske obitelji i splitski gradonačelnik Antonio-Ante Bajamonti (1822-1891) razmišlja o gradnji novoga kazališta. I nakon svega 150 dana gradnje sagrađeno je veliko i raskošno Bajamontijevo kazalište (Teatro Bajamonti) nazvano tako u znak zahvalnosti njegovu inicijatoru i glavnom financijeru. Bilo je najljepše i najbogatije na našem jugu. Moglo je primiti 1500 gledatelja. Kazalište je svečano otvoreno 27. prosinca 1859. izvedbom Trubadura. Izgorjelo je u požaru 1881.
U Rijeci je 3. listopada 1805. otvoreno novo gradsko kazalište koje je dao sagraditi ugledni bogati riječki trgovac Andrija Ljudevit Adamić (Andrea Ludovico Adamich, 1766 ili 1767-1828), a zatvoreno staro Gerliczyjevo kazalište. Novo kazalište moglo je primiti 1600 gledatelja, a opere su se u njemu izvodile vrlo brzo, tri-četiri godine nakon praizvedbe. Godine 1845. riječka gradska općina otkupila je kazališnu zgradu od obitelji Adamić i ostalih suvlasnika te joj nadjenula ime Teatro Civico di Fiume. Zgrada je srušena 1883. zbog sigurnosnih razloga (drvena međukatna konstrukcija i nepostojanje protupožarnih izlaza).
Početke njemačkog glazbenog kazališta u Osijeku bilježimo 17. veljače 1825. s herojskom operom danas nepoznatog F. I. Holbeina Ida die Büssende oder Das Todtengewissen, koja se davala u kazalištu u Tvrđi.
Krajem 18. stoljeća počeo je i zagrebački operni život. Kao što je tada bio običaj, na dvorovima bogatih i uglednih plemića priređivale su se glazbene priredbe. Grof Antun Pejačević (1749-1802) sagradio je u Demetrovoj ulici na Gornjem gradu palaču s velikom plesnom dvoranom i nađen je pakat kojim se 22. siječnja 1799. objavljuje da družina Barbare Krapf iz Graza izvodi operu Umišljeni filozofi (I filosofi immaginari) Giovannija Paisiella (1740-1816), u njemačkom prijevodu Stephaniea ml. kao Die eingebildeten Philosophen. Stephanie Gottlieb, poznat kao Stephanie, der Jüngere (1741-1800), autor je libreta za Mozartove opere Otmica iz saraja i Kazališni ravnatelj. Poslije Pejačevićeve smrti palaču je naposljetku kupio kraljevski komornik i veliki župan zagrebački, grof Antun Amadé de Várkonyi (1757-1835), pretpostavlja se, novcem biskupa i banskog namjesnika Maksimilijana Vrhovca (1752-1827), i od tada se govori o Amadéovom kazalištu.
Ono je otvorilo vrata brojnim njemačkim kazališnim poduzetnicima koji su prikazivali zagrebačkoj publici raznovrsnu europsku dramsku, opernu i baletnu produkciju. U tom, mogli bismo reći, obilju našle su se opere Mozarta, Cherubinija, Rossinija, Bellinija i Aubera, naravno, na njemačkom jeziku. Rossinijev Tankred izveden je tako 6. i 8. svibnja 1827. pred rasprodanom kućom. Prikazano je više Rossinijevih opera – Talijanka u Alžiru, Kradljiva svraka, Sretna prijevara (L' inganno felice), Mojsije u Egiptu i Vilim Tell. Mozartov Don Giovanni izveden je već 1830. Posebno su se svidjele romantična opera François-Adriena Boieldieua Bijela gospođa 1832. i Zampa Ferdinanda Herolda 1833. te Bellinijev Gusar 1834. S vremenom su najveći uspjeh imale Auberove opere Fra Diavolo i Nijema od Porticija (kako se tada nazivala Nijema Portičanka). Poslije je došao Donizetti. Izvodile su se Norma, Mjesečnica (kako se nazivala Mjesečarka), Lucia di Lammermoor, Ljubavni napitak, Beatrice di Tenda, Lucrezia Borgia, Linda di Chamounix. Između 1830. i 1840. zagrebačke družine gostovale su ljeti u Karlovcu. Nakon družina došle su njemačke sezone i talijanske stagione.
Godine 1827. osnovan je Hrvatski glazbeni zavod što je znatno pridonijelo razvitku glazbenog života. Potkraj 1834. zagrebački trgovac Kristofor Stanković (1793-1867) dobitkom na bečkoj lutriji od 30 tisuća dukata dao je sagraditi kazalište na Markovom trgu i prilike su se počele mijenjati. Samoborski vlastelin Ferdo Livadić (1799-1879) skladao je 1833. na poticaj idejnog vođe Ilirskog pokreta Ljudevita Gaja (1809-1872) prvu hrvatsku budnicu Još Hrvatska nij' propala koja se u Stankovićevu kazalištu 7. veljače 1835. pjevala kao umetak njemačkoj glumi Die Magdalenen-Grotte bei Ogulin. Bila je to prva pjevana hrvatska riječ na njemačkoj zagrebačkoj pozornici. Grofica Sidonija Erdödy, udana Rubido (1819-1884) dodala je istu budnicu na jednom koncertu u Streljani. U drami je izvedbom junačke igre s pjevanjem Juran i Sofija ili Turci kod Siska hrvatskog povjesničara, književnika i političara, Ivana Kukuljevića Sakcinskog (1816-1889) 10. lipnja 1840. zaorila na pozornici hrvatska riječ. Bilo je to „Pervo predstavljenje Domorodnoga teatralnoga družtva“. Pjesme u djelu bile su „u muziku stavljene po gospodinu Livadiću Samoborskom“. Stagione su dalje izvodile prilično širok repertoar koji se četrdesetih godina bogatio novim djelima. Predstavljeni su Montecchi i Capuletti, Car i tesar, Torquato Tasso, Belizar, Noćište u Granadi, pa Strijelac vilenjak, Figarova svadba.
A onda se pojavio Vatroslav Lisinski (1819-1854) sa svojim budnicama. Domoljubni zanos postajao je sve jači. Neumorni organizator Albert/Ognjan pl. Štriga (1821-1897) želio je ostvariti hrvatsku operu i potaknuo je Lisinskog na skladanje Ljubavi i zlobe. Predložio mu je libretista Janka Cara (1822-1876) i za siže događaj iz suvremenog života, koji je u mnogome podsjećao na dramu Spletka i ljubav velikog njemačkog pjesnika Friedricha von Schillera ali je imao sretan završetak. Dana 12. ožujka 1844. tenor Luigi Frasinelli otpjevao je između dvije kazališne predstave ariju Vukosava iz opere, 25. srpnja 1844. sam je Štriga otpjevao ariju Obrena u stanci izvedbe Don Juana i sedamnaest je puta izazvan pred zastor. Vrhunac oduševljenja, koji je prenio tisak u Danici horvatskoj, slavonskoj i dalmatinskoj izazvao je koncert u Streljani 8. rujna gdje su Štriga i grofica Erdödy izveli ariju i duet iz opere. Lisinski je imao sreću da su mu na raspolaganju kao glavni solisti bili Sidonija Rubido, koja je uzimala satove pjevanja u Beču kod glasovite Karoline Unger (1803-1877), 21-godišnji Franjo Stazić (1824-1911), koji je 10. siječnja 1846. debitirao kao Edgardo u Donizettijevoj Luciji di Lammermoori na “posljednjoj predstavi talijanske družine g. Mazze“, te sam Štriga, koji je imao lijep baritonski glas. Osjetivši da pred sobom ima tako vrsne pjevačke sile Lisinski je instinktivno uočio da mu libreto Janka Cara ne odgovara, obratio se Štrigi za pomoć a on je potražio dr. Dimitriju Demetra (1811-1872), proslavljenog autora Teute. Demeter je radnju vratio u prošlost, u 16. stoljeće, te tako realističnu operu pretvorio u povijesnu. Radnju je prebacio u razdoblje zrelog feudalizma u okolicu Splita, što je pružalo veće scenske mogućnosti – šarolikost likova i kostima. Te su promjene produljile vrijeme stvaranja opere a njezinu je premijeru odgodilo ranjavanje Franje Stazića na Markovu trgu 29. srpnja 1845., kada su mađaroni uvjerljivo porazili narodnjake.
U svojemu lijepom kazalištu na Markovu trgu koje je moglo primiti 750 gledatelja, Zagreb, tada gradić od petnaestak tisuća stanovnika, doživio je 28. ožujka 1846. velik događaj – premijeru prve opere svojeg omiljenog skladatelja 27-godišnjeg Lisinskog. Redatelj je bio Eduard Hörnstein, član tadašnje njemačke kazališne družine, a izvedbom je ravnao Eduard Angel „meštar kapele“ iste družine. U zboru su bili sinovi i kćeri uglednih građana, dragovoljci, a u orkestru plaćeni glazbenici i odlični amateri. Predstava je bila razmjerno raskošno opremljena, scenograf je bio poznati dekorateur Steiner, kostimograf zagrebački krojač Ćiril Milošević. Sam biskup Juraj Haulik (1788-1869) posudio je iz biskupskog dvora starinsko oružje i sagove, a primadona je na sebi imala obiteljski nakit vrijedan oko 100 tisuća forinti. Zagrebački tisak pisao je o djelu i izvedbi s oduševljenjem. Zanimljivo je da je događaj prenio i inozemni tisak. Pariška Revue et Gazette musicale izvjestila je 19. travnja: „Evo zaista jedne glazbene novosti koja se nije očekivala.“ A bečke Wiener allgemeine Theaterzeitung potvrdile su 8. svibnja uspjeh praizvedbe hrvatske opere:
Bilo je to deset godina poslije nastanka prve slavenske nacionalne opere, Ivana Susanjina (Život za cara) Mihaila Glinke i dvadeset prije Smetanine Prodane nevjeste. Hrvatski ilirci slavili su pobjedu i 23. listopada 1847. Hrvatski sabor jednoglasno je proglasio hrvatski jezik diplomatskim ili službenim u svim javnim poslovima.
Poslije velikog uspjeha svoje opere Ljubav i zloba Lisinski je otišao na školovanje u Prag. No nakon revolucije 1848. politička situacija u Hrvatskoj znatno se pogoršala i nije moglo biti riječi ni o kakvom opernom životu. Najvažnije iz hrvatske glazbe tih dana bile su dvije velike umjetnice svjetskoga glasa koje su djelovale u inozemstvu: koloraturni sopran Ilma de Murska (1834-1889), jedna od najvećih vokalnih virtuoskinja 19. stoljeća, i dramski sopran Matilde Mallinger (1847-1920), prva Eva u Wagnerovim Majstorima pjevačima. Obe su započele školovanje u školi Hrvatskoga glazbenog zavoda gdje je učitelj pjevanja bio Vatroslav Lichteneger (1809-1885). Iz njegove su škole potekle još dvije sopranistice koje su ostvarile zapaženu europsku karijeru Ema Vizjak, udana za rumunjskog kneza Niculesco, i Irma Terputec-Terée.
Političke su se prilike promijenile, domoljubni zanos splasnuo i hrvatskoj riječi u operi nije bilo više mjesta. Čula se tek povremeno – u pučkoj glumi Graničari ili Proštenje na Ilijevu 7. veljače 1857. i u izvornoj glumi s pjevanjem i predigrom Crna kraljica, Prokletstvo na Medvedgradu 6. siječnja 1858. Obje je napisao neumorni kazališni djelatnik, glumac, redatelj i dramatičar Josip Freudenreich (1827-1881), a scenska glazba bila je djelo violinista, dirigenta i skladatelja, Franje Pokornog (1825-1859). I dalje su dolazile talijanske i njemačke družine pa je tako 1858. družina Ulissea Brambille priredila pravu reviju velikih ostvarenja Franje Stazića, tada već prvaka bečke Dvorske opere pod imenom Franz Steger. Davali su se Ernani, Trubadur i Lucia. Stazić je pjevao glavne uloge i priredio k tome još jedan operni koncert s činovima iz opera. Dočekan je i ispraćen s ushićenjem. Zatim je došla Andreazzina družina.
No, trebalo je proći mnogo borbe s njemačkim sezonama i talijanskim stagionama pa da 24. studenoga 1860. sa hrvatske pozornice glumac Vilim Lesić objavi da će se „od sada na njoj govoriti samo hrvatski“. Nije to išlo ni lako ni jednostavno. Ipak, u zraku se osjećalo da treba pristupiti ustroju hrvatske opere.
Nova hrvatska uprava kazališta i Josip Freudenreich koji je 1863. postao upravnik, shvatili su da put do opere treba početi operetom, i u studenome 1863. prvi put je na hrvatskom jeziku izvedena opereta Svadba kod svjetiljaka Jacquesa Offenbacha. Freudenreichova supruga Karolina Norveg (1834-1903) bila je prva hrvatska operetna subreta, a od 1865. u ansamblu je djelovala pjevačica opernog potencijala – Matilda Lesić (1845-1909), na kojoj će poslije Ivan Zajc (1832-1914) temeljiti operni repertoar. Uz operete stranih autora pomalo se probijala i hrvatska. Ivan pl. Zajc koji je stekao slavu u Beču kao operetni skladatelj, predstavio je 1867. svoju operetu Momci na brod. Njegove su se operete nizale, i bilo je nekako samo po sebi razumljivo da će njemu biti povjeren osnutak hrvatske opere. Valjalo ga je samo nagovoriti da dođe u Zagreb. Pogodna okolnost bila je da su uz Matildu Lesić u ansamblu djelovali dobro školovan slovenski tenor Franjo Gerbič (1840-1917) i mladi, iznimno nadaren bariton Josip Kašman (1850-1925). Sabor je kazalištu doznačio potporu od 24 tisuće forinti za osnivanje opere. Zajc je popustio nagovaranjima biskupa Josipa Jurja Strossmayera (1815-1905) i pjesnika Petra Preradovića (1818-1881). U rujnu 1870. vlada ga je imenovala privremenim ravnateljem kazališta a svestranog i neumornog književno-kazališnog pregaoca Augusta Šenou (1838-1881) dramaturgom.
Plakati objavljuju da će se „u nedjelju 2. listopada 1870. pod ravnateljstvom Ivana pl. Zajca prikazati prvi put Mislav, izvorna narodna opera u tri čina; tekst po narodnoj priči sastavio Franjo Marković; glazba od Ivana pl. Zajca, u prizore stavio redatelj g. J. Freudenreich.“ Uz Josipa Kašmana (Mislav) pjevali su Franjo Gerbič (Miloje), Slavan Ban, Saračević, Gjurkan i pjevačica Matilda Lesić (Rusana). Opera je te sezone izvedena deset puta. Opereta je i dalje bila na repertoaru. Dana 14. veljače 1871. izvedena je druga premijera – Verdijev Trovator. Na koncu sezone Zajc se zahvalio na upravi kazališta ali je zadržao ravnateljstvo Opere punih devetnaest godina i postao središnja ličnost hrvatskoga glazbenog života.
Školovan u Milanu, Zajc je veliku pažnju posvećivao izvedbama djela svojega omiljenog skladatelja Giuseppea Verdija, pa je za njegova ravnateljstva u Zagrebu izvedeno devet Verdijevih opera. Imao je veliku sreću da je u ansamblu bio budući veliki Kašman koji je počeo karijeru u Zagrebu 1869. nastupajući u opereti. Pet je godina bio Zajčeva uzdanica i nositelj svih glavnih baritonskih uloga u tada ne baš naslovima siromašnom opernom repertoaru. Mnogo je nastupao. U Zagrebu je ostvario tridesetak opernih i operetnih uloga i imao oko 300 nastupa. Godine 1875. dezertirao je iz austrijske vojske i otišao u Italiju. Za Zajčeva ravnateljstva zagrebačkom Operom u njoj je 1882. u Krabuljnom plesu debitirala Milka Trnina (1863-1941), i iz Zagreba krenula u osvajanje svjetskih scena. S njom je pjevao tadašnji član zagrebačke Opere, budući veliki Giovanni Battista De Negri (1851-1923), Verdiju posebno dragi Otello i prvi Mascagnijev Guglielmo Ratcliff. Zajc je školovao i sopranisticu Blaženku Kernic (1870-1947), prvakinju Opera u Leipzigu, Frankfurtu i Hannoveru koja je nastupala na Bayreuthskim svečanim igrama.
Prvo razdoblje stalnog djelovanja zagrebačke Opere bližilo se kraju. Uzdrmana potresom 9. studenoga 1880. kazališna zgrada s vremenom je postala nepogodnom za izvedbu velikih opernih djela, i posljednjom predstavom, zapravo opernim koncertom 31. svibnja 1889. Opera je prestala djelovati.
Potreba za izgradnjom nove kazališne zgrade postajala je sve većom. Opereta je i dalje djelovala. Tri Hreljanović / Fallerove operne stagione 1891., 1893.i 1894. pokušavale su ispuniti opernu prazninu. Opera je ponovno ustrojena i počela djelovati 16. listopada 1894. predstavom Zajčevog Nikole Šubića Zrinjskog. Bilo je to za vrijeme intendanture iznimne ličnosti u cijeloj hrvatskoj kulturi, Stjepana Miletića (1868-1908). Izvrsne naobrazbe, dobar poznavatelj teatarskih prilika u Europi, jednako zainteresiran za dramu i operu, a ustrojio je i balet, visoke kulture i širokih pogleda, a uz to i iz bogate obitelji, Miletić je uložio sve svoje veliko znanje i bogatstvo da bi hrvatsko kazalište posve približio europskom i doveo ga na visoku profesionalnu razinu. Operni repertoar proširio je izvedbama Wagnera, slavenskim djelima i djelima verizma. Za njegove, nažalost, samo četverogodišnje intendanture sam car Franjo Josip otvorio je 14. listopada 1895. novu veliku krasnu kazališnu zgradu, djelo bečkih arhitekata Ferdinanda Fellnera (1847-1916) i Hermanna Helmera (1849-1919), i ona je do danas hram hrvatske kazališne umjetnosti. I u njoj je napokon, gotovo pola stoljeća nakon nastanka, 2. listopada 1897. praizvedena "viteška opera" Porin već davno umrlog Lisinskog.
Zagrebačka opera opet je ukinuta 1902., sedam godina djelovala je samo opereta. A onda je 1. listopada 1909. operom Nikola Šubić Zrinjski Ivana Zajca započelo njezino treće sustavno i dosad neprekinuto djelovanje. Naslovnu ulogu pjevao je izniman glazbeno-scenski umjetnik, učenik najpoznatijeg bečkog pjevačkog pedagoga i profesora na Konzervatoriju, Josepha Gänsbachera (1829-1911), član praškog Národnog divadla i bečke Volksopere, bariton Marko Vušković (1877-1960). S blagim usponima i padovima treće razdoblje djelovanja opere traje do danas.
Iz nje je poteklo nekoliko pjevačica, manje pjevača, koji su sastavni dio europske kulture: primadona praškog Národnog divadla i muza Leoša Jančáeka Gabrijela Horvat, sjajna bečka operna i operetna diva Vera Schwarz, prvakinja Berlinske državne opere Violetta de Strozzi, komorna pjevačica Münchenske i Bečke državne opere Đurđa Milinković, poznata kao Georgine von Milinković, prvaci Bečke državne opere Josip Gostič, Sena Jurinac i Dragica Martinis, prvakinja Metropolitana glas stoljeća Zinka Milanov, rođena Kunc, veliki tenor u razdoblju između dva svjetska rata Josip Rijavec, bas Nikola Zec s četrdesetogodišnjom karijerom u Bečkoj dvorskoj pa državnoj operi, omiljeni tenor Umberta Giordana Pavao Marion Vlahović, u svijetu poznat kao Paul Marion, bariton Marko Rothmüller. Njihovim su stopama krenuli Marijana Radev, Nada Puttar-Gold, Božena Ruk-Fočić, Tomislav Neralić, Vladimir Ruždjak, Ruža Pospiš Baldani i Dunja Vejzović a u njoj je djelovala i Ljiljana Molnar-Talajić. Tino Pattiera jedini je veliki hrvatski pjevač koji nikada nastupio u Hrvatskoj operi a postigao je svjetsku karijeru.
O svim drugim velikim umjetnicima koji su oblikovali zagrebačku Operu, čija zvijezda nije sjala tuđincima, kako je govorio Antun Gustav Matoš, drugom prilikom.
© Marija Barbieri, KULISA.eu, 7. listopada 2010.
