Dana 11. listopada 2010. umrla je u svome domu blizu Montreuxa u Švicarskoj „Dame Britanskog carstva – Dame of British Empire“, dijete škotskih roditelja, Australijanka Joan Sutherland, jedna od najvećih pjevačica dvadesetog stoljeća, kako je ispravno ustvrdila njezina sunarodnjakinja, australska premijerka Julia Gillard i dodala: „Unatoč statusu dive zadržala je osnovna svojstva Australaca: stajala je čvrsto s nogama na zemlji.“ Imala je krasan, snažan a istodobno mek i podatan glas, sjajnu pjevačku tehniku i sigurnu muzikanost. Luciano Pavarotti, koji nikada nije krio zahvalnost koju joj duguje i prijateljstvo s njom održao do smrti, nazivao ju je glasom stoljeća, a Montserrat Caballé, koja je pjevala sličan repertoar, taj je glas opisala nebeskim. I što nije baš čest slučaj s umjetnicima, bila je uvijek spremna pomoći. Pod njezinim toplim okriljem oblikovale su se takve veličine kao što su Pavarotti i Marilyn Horne.
Joan Sutherland rođena je 7. studenoga 1926. u Sydneyu. Prvu poduku iz pjevanja dobila je od majke koja je imala lijep mezzosopranski glas ali nikada nije razmišljala o tome da se posveti pjevačkoj karijeri. No takvu je budućnost zamišljala za svoju kćer pa je Joan s osamnaest godina počela ozbiljno učiti pjevanje, upisala se na Konzervatorij u rodnome Sydneyu i već je 1947. počela nastupati, naravno koncertno. Pjevala je Galateju u operi Acis i Galatea Georga Friedricha Händela i Didonu u operi Didona i Eneja Henryja Purcella. Na sceni je prvi put nastupila 1951. kao Judith u istoimenoj operi Eugenea Goossensa. Nakon što je pobijedila na najvažnijem australskom pjevačkom natjecanju, krenula je u London i nastavila studij na Royal College of Music. Istodobno je otišla na audiciju u Covent Garden, otpjevala tri arije posve različitog karaktera i uprava nije znala koji bi joj fah dodijelila. Slijedile su još dvije audicije i naposljetku je angažirana za male uloge.
Profesionalno je debitirala 28. listopada 1952. u ne baš maloj ulozi Prve dame Kraljice noći u Mozartovoj Čarobnoj fruli. Slijedile su Svećenica u Aidi i Clotilda u Normi uz veliku Mariju Callas u naslovnoj ulozi. Izvanredna lakoća u svladavanju novih partitura omogućila joj je da u prosincu iste godine u roku od šest sati zamijeni oboljelu primadonu u ulozi Amelije u Verdijevu Krabuljnom plesu. Nastavila je pjevati vrlo različite uloge, od Grofice u Mozartovu Figarovu piru, Aide, Agathe u Strijelcu vilenjaku Carla Marije von Webera, Antonije, Giuliette i Olimpije u Offenbachovim Hoffmannovim pričama, Jenifer na praizvedbi opere Ljetno vjenčanje Michaela Tippetta, Weberove Euryanthe, Pamine u Čarobnoj fruli, Eve u Wagnerovim Majstorima pjevačima, Händelove Alcine, Gilde u Verdijevu Rigolettu, Desdemone u Otellu, Madame Lidoine u Razgovorima Karmelićanki Francisa Poulenca, Donne Anne u Don Giovanniju do Donizettijeve Lucije di Lammermoor pod ravnanjem Tullija Serafina u režiji Franca Zeffirellija u veljači 1959. koja joj je otvorila put u svjetsku opernu orbitu i učvrstila u belkantističkom repertoaru.
No taj put nije bio ni lak ni kratak a prešla ga je zahvaljujući pijanistu i dirigentu Richardu Bonyngeu kojega je poznavala još iz Australije i za kojega se 1954. udala. Dok su neki u njezinoj snažnoj tjelesnoj građi i velikom glasu čvrstih srednjih položaja, pa i ona sama, u njoj vidjeli budući wagnerovski dramski sopran, Bonynge, zaljubljenik u talijanski rani belkanto i velik stručnjak za nj, osjetio je u velikom opsegu njezina glasa, sigurnim i lakim visinama, ujednačenosti glasovnih položaja, mekoći tona i toplini u izrazu buduću interpretkinju romantičnih heroina Bellinija i Donizettija. Četiri godine uporna rada s dirigentom apsolutna sluha i profinjenog osjećaja za stil te njezina upornost urodili su plodom: razvio se dramski sopran s koloraturama vrhunskog tehničkog umijeća kojemu se mogla predvidjeti duga karijera. I ona je doista potrajala pune 43 godine, do 1990.
Joan Sutherland je postala jedna od najvećih pjevačica, velike ljepote tona s prekrasnim legatom i svim onim brojnim koloraturnim ukrasima, trillerima i staccatima koje je izvodila neusporedivom lakoćom. Predbacivali su joj da nema dobru dikciju i bogatstvo izraza ali nitko joj nije mogao odreći pjevačko savršenstvo. Prozvali su je La Stupenda, što bi se moglo prevesti kao Čudesna.
Nakon već legendarne Lucije u Covent Gardenu, slijedile su Donna Anna s Georgeom Londonom, Händelova Rodelinda, Verdijeva Violetta, Bellinijeve Elvira u Puritancima, Amina u Mjesečarki i Beatrice di Tenda, Kraljica noći u Čarobnoj fruli pa 1962. već povijesna izvedba Meyerbeerovih Hugenota u milanskoj Scali s Francom Corellijem i Giuliettom Simionato, i godinu nakon toga Rossinijeva Semiramida, također u Scali, te Bellinijeva Norma u Vancouveru. Nakon Gounodove Margarete u Faustu, 1966. došla je neodoljiva Marie u Donizettijevoj Kćeri pukovnije u Covent Gardenu, zatim Delibesova Lakmé, Gluckova Euridika u Orfeju i Euridici, Donizettijeve Marija Stuart, tj. Maria Stuarda i Lucrezia Borgia, i kao kruna virtuoznog pjevačkog umijeća, Esclarmonde, uloga koju je Jules Massenet skladao za svoju omiljenu pjevačicu Sybil Sanderson i koje će se vrlo rijetke sopranistice usuditi prihvatiti.
Unatoč snažnoj tjelesnoj konstituciji Joan Sutherland nije bila osobita zdravlja i nije toliko nastupala ni mnogo uloga svladala. Navedenima će se pridružiti Leonora u Trubaduru, pa operetna Hanna Glavari u Lehárovoj Veseloj udovici, Sita u Massenetovom Le roi de Lahore (Lahorski kralj), u rodnome Sydneyu Puccinijeva Sestra Angelica, Elektra u Mozartovu Idomeneu i Amalija u Verdijevim Razbojnicima. U San Diegu ostvaruje Cileinu Adrianu Lecouvreur i u Torontu posljednje dvije nove uloge: Donizettijevu Annu Bolenu i Ofeliju u Thomasovu Hamletu. Glavninu ovih uloga – a bilo ih je nešto više od 60 – pjevala je pod ravnanjem svojega supruga s kojim je i studijski snimila velik broj od tridesetak kompletnih opera. Zajedno s Lucianom Pavarottijem bila je belkantistički par iz snova koji će teško biti nadmašen.
Često su im se pridruživali bariton Sherrill Milnes i mezzosopranistica Marilyn Horne. Pod ravnanjem Carla Marije Giulinija snimila je Don Giovannija, kojega mnogi smatraju najboljom izvedbom te opere. Snimila je s Plácidom Domingom sve tri uloge u Hoffmannovim pričama, što je pravi pothvat u sopranskom repertoaru, a s Pavarottijem Turandot, premda je nikad nije pjevala na sceni. Album The Art of the Prima Donna, objavljen 1960., smatra se uzorom pjevačkog umijeća. Suvišno je dodati da je nastupala i u njujorškom Metropolitanu i u njemu ostvarila 223 nastupa. Umjetnički ravnatelj Opera Australia Lyndon Terracini izjavio je na vijest o njezinoj smrti: „Nećemo ponovno doživjeti pjevačicu sličnu njoj. Imala je fenomenalni opseg, veličinu i kvalitetu glasa. Jednostavno takvoga više nema.“
Joan Sutherland je bila obasipana najvećim britanskim i australskim počastima. U svemu je naslijedila svoju slavnu sunarodnjakinju Nellie Melbu (1861-1931) i ugled australske pjevačke umjetnosti dovela do najviših visina.
© Marija Barbieri, KULISA.eu, 17. listopada 2010.
