Bečka državna opera počela je sezonu 2010/2011. s novom upravom. Novi direktor je 51-godišnji Francuz Dominique Meyer, rođen u Alsaceu, odgojen u Njemačkoj, sin diplomata, ekonomist i poslovni čovjek koji je karijeru počeo u francuskom Ministarstvu industrije i nastavio u Ministarstvu kulture. Upravljanjem umjetničkim ustanovama počeo se baviti 1986. u pariškoj Opéri koju je uveo u njezinu drugu zgradu, Opéru Bastille. U Bečku državnu operu dolazi nakon jedanaestogodišnjeg upravljanja Teatrom de Champs-Elysée. Govoreći o svojim planovima, Meyer je naglasio da bezuvjetno treba pristupiti novom uprizorenju Mozartovih opera. Zatim valja izvesti djela koja se u Beču uopće nisu izvodila, kao što je primjerice Donizettijeva Anna Bolena, ili ona od čije su posljednje izvedbe prošla desetljeća kao što je Cardillac Paula Hindemitha. Pozornost treba posvetiti baroknoj operi kao i djelima dvadesetog stoljeća koja su se učvrstila u repertoaru, pa će uslijediti ciklus opera Leoša Janáčeka. U svakom slučaju repertoar će biti širi a razinu izvedbe redovnih predstava treba poboljšati većim brojem pokusa. Meyer svakodnevno prisustvuje pokusima i želi razriješiti neke dvojbe, najčešće s redateljem, za vrijeme priprema predstave. Zapravo, razgovor s redateljem počinje već prvoga dana rada na projektu. Težište rada stavlja na uposlenost kućnog ansambla, jer smatra da se s pjevačima angažiranima u kući lakše mogu pripremati predstave koje zahtijevaju puno pokusa, a taj rad omogućava i mladim pjevačima da se dokažu. Meyer je kao najveću vrijednost Opere označio njezin orkestar, Bečku filharmoniju i veliku umjetničku tradiciju.
Muzički ravnatelj ili, kako se u njemačkim jezičnim područjima kaže, Generalmusikdirektor, je pedesetogodišnji austrijski dirigent rodom iz Linza, Franz Welser-Möst, koji je na to mjesto došao s mjesta glazbenog ravnatelja Clevelandskog orkestra. Welser-Möst bio je glavni dirigent a potom Generalmusikdirektor Opere u Zürichu, što mu je pribavilo velik ugled u Austriji. Pitanje je samo kako će uskladiti svoj novi posao s obvezama u Clevelandu uz koji ga ugovor veže do ljeta 2012. i Zürichu s kojim se obvezao za godine 2010. i 2011. Zanimljiva je njegova konstatacija da se kvaliteta opernog ansambla mjeri po tome kakve su tri Dame Kraljice noći iz Čarobne frule, Cvjetne djevojke iz Parsifala i pet Židova iz Salome. Ako se u ansamblu mogu pronaći kvalitetni pjevači za te uloge, onda je to dobar ansambl. Smatra da je Bečka državna opera najveća repertoarna Opera na svijetu i takva mora ostati. To znači da mora njegovati vrlo raznolik repertoar. On sam sretan je da ima u vlastitom repertoaru šezdeset opera različitih stilskih odrednica i misli da Operi nisu potrebni specijalisti nego oni koji se u svim stilovima mogu suvereno kretati. Kad je, pak, riječ o tzv. repertoarnim operama kao što su primjerice Tosca ili La Bohème, prednost repertoarnog teatra je u tome da može publici ponuditi u dvije večeri dva različita jednako kvalitetna interpreta.
Na repertoaru Bečke državne opere ove je sezone šest glazbeno-scenskih premijera i jedna koncertna izvedba. Welser-Möst dirigira četirima: Cardillacom, Mozartovim Don Giovannijem i Figarovim pirom te Janáčekovom Kátjom Kabanovom, Händelovom Alcinom ravna Marc Minkowski, Annom Bolenom Evelino Pidò a koncertnom izvedbom Donizettijeve Lucrezije Borgie Friedrich Haider. Najveće zvijezde su Edita Gruberova kao Lucrezia te Anna Netrebko i Elīna Garanča u ulogama Anne Bolene i Giovanne di Seymour.
Na programu je pet obnova. Generalmusikdirektor Welser-Möst ravna Puccinijevom La Bohème koja se izvodi u staroj režiji i inscenaciji Franca Zeffirellija a najavljen je Rolando Villazón u ulozi Rodolfa. Ascher Fischer ravna Kavalirom s ružom Richarda Straussa u također staroj inscenaciji Otta Schenka. Kanađanka Adrianne Pieczonka, od 1991. članica Bečke državne opere u kojoj je 2007. dobila naslov Komorne pjevačice, pjeva Maršalicu. Dirigent Mozartove opere Così fan tutte je Jérémie Rhorer, Brittenovog Billyja Budda s veličanstvenim Neilom Shicoffom u ulozi Kapetana Verea, Graeme Jenkins. Janačekovom Jenufom s još jednom sjajnom umjetnicom, mezzosopranisticom Agnes Baltsa u ulozi Crkvenjarke, ravna Seiji Ozawa, bivši muzički direktor Bečke državne opere koji se zbog bolesti povukao s toga mjesta. No bilo bi pogrešno zaključiti da je time gotov broj opera koje se ove sezone mogu pogledati u Bečkoj državnoj operi. Njima treba pribrojiti još 36 redovnog, tekućeg repertoara, dakle ukupno 48 naslova! Treba dodati i pet baletnih premijera, tri repertoarna naslova, pet baleta koje baletni ansambl izvodi u Volksoperi (Narodnoj operi). Tu je još osam projekata koje Bečka državna opera priprema za dječji uzrast te nekoliko koncerata.
Posebna je pozornost posvećena Gustavu Mahleru (1860-1911), koji je ne samo svojim dirigiranjem nego i desetogodišnjim djelovanjem kao njezin direktor trajno zadužio Bečku državnu operu. Stogodišnjica Mahlerove smrti bit će obilježena izvedbom njegove posljednje dovršene simfonije, Devete u D–duru, kojom će ravnati Daniele Gatti. Podsjetimo se, praizvela ju je Bečka filharmonija pod ravnanjem Brune Waltera, naravno u Beču, tek poslije skladateljeve smrti, 26. lipnja 1912. Na sedam koncerta s naslovom Mladi glasovi Bečka državna opera predstavit će u jednom od svojih foajea nekoliko mladih pjevača iz vlastitog ansambla s programom arija i Lieda. Tu su još i druge manifestacije: Dan otvorenih vrata, kad se može vidjeti djelovanje opere iza kulisa, na pokusima i u ostalim pripadajućim prostorima. Pod naslovom Opera live am Platz na trgu pred Operom prikazuju se žive snimke odabranih izvedaba iz kuće, na baletnoj Matineji predstavljaju se polaznici Baletne škole Opere, na drugim matinejama predstavljaju se nove premijere. I inače se prije izvedaba održavaju tzv. uvodi u djela u jednoj od dvorana, Gustav Mahler-Saal. I tu je još u ožujku 2011. obvezni, 25. po redu Operni bal.
A gdje su u toj raznolikosti umjetnici iz Hrvatske koji su nekad bili blistave zvijezde Opere? Počasni članovi Bečke državne opere su Komorna pjevačica Sena Jurinac i dirigent Berislav Klobučar. Max Emanuel Cenčić nastupa kao Glasnik u operi Medeja Ariberta Reimanna praizvedenoj u veljači, a njegov otac Maksimilijan dirigent je senske glazbe. Ima li nekoga među članovima zbora ili orkestra – ne znam. Nema baš puno zvijezda, uz spomenute su još Roberto Alagna, Johan Botha, Juan Diego Flórez, Ferruccio Furlanetto, Maria Guleghina, Dmitri Hvorostovski, Jonas Kaufman, Waltraud Meier, Leo Nucci, Michele Pertusi, Marlis Petersen, Roberto Scandiuzzi, Ramon Vargas, a među njima i naši znanci Željko Lučić, Inva Mula, Hui He, Michèle Crider, José Cura, Svetla Vassileva, Fiorenza Cedolins.
Stotinu pedeset metara od zgrade Opere je Kazališni muzej (Staatsopernmuseum). U njemu još traje izložba priređena u povodu 140 godišnjice otvorenja postojeće kazališne zgrade. Veličanstveno zdanje, sagrađeno prema nacrtima bečkih arhitekata Eduarda van der Nülla (1812-1868) i Augusta Siccarda von Siccardsburga (1813-1868), otvoreno je 25. svibnja 1869. Zgrada je 1944. razrušena, ansambl je djelovao u Theatreu an der Wien i Volksoperi. Ponovno je otvorena 1955. Posebno poglavlje na izložbi jest odjeljak posvećen Gustavu Mahleru i njegovom desetogodišnjem direktorovanju od 1897. do 1907, popraćeno izdanjem Mahlers Opernreform und die Wiener Moderne. Veseli da je u Mahlerovom ansamblu od 1902. do prerane smrti u trdeset i prvoj godini bila i Osječanka, Josie Petru (1876-1907). Možda bismo mogli ustvrditi da se smatrala Hrvaticom jer je tih godina snimila pjesmu Hrvatska domovina (Lijepa naša). Imala je vrlo opsežan repertoar, od Wagnerove Erde do Verdijeve Amneris. Na zidovima su slike velike zvijezde između dva rata, Vere Schwarz (1888-1964) i nezaboravne Sene Jurinac (1921.), u vitrini fotografija Dragice – Carle Martinis (1922-2010) i njezin kostim iz Turandot. A u glazbi koja je stanoviti soundtrack izložbe odzvanja poznati glas koji pjeva ariju Cavaradossija iz trećega čina Tosce na hrvatskom – Josip Gostič (1900-1963). Naravno, i njegova je slika na zidu u popisu članova Opere od 1950. godine.
© Marija Barbieri, KULISA.eu, 23. rujna 2010.
