Dana 9. kolovoza u Beču je umrla Dragica Martinis, jedna od onih bogodanih izabranih umjetničkih ličnosti koje su veliki luk pjevačkog umijeća spojile s intenzitetom dramskog predanja i bogatstvom svoje osobnosti na najljepši i najiskreniji način prenosile umjetničku tvorbu, uspostavljale čvrst kontakt sa slušateljem i ostajale u neizbrisivu sjećanju kao neponovljiv doživljaj svečanog kazališnog trenutka.
Vlasnica jednog od najljepših glasova umjetničke glazbe, sopran koji je europska glazbena kritika nazivala akustičkim čudom a američka suhim zlatom, rođena je 19. siječnja 1922. kao Dragica Balić u Sošicama pokraj Jastrebarskog. Kad je Herbert von Karajan 1951. u Beču tražio sopranisticu za zahtjevnu naslovnu ulogu u Aidi u prigodi obilježavanja pedesete godišnjice smrti Giuseppea Verdija i nije ju našao u Europi, poslao je intendantu Metropolitana Rudolfu Bingu brzojav s riječima „Tražim najljepši glas. Gdje je?“ Odgovor je ubrzo stigao: „Dragica Martinis. Ovdje.“ Nositeljica toga glasa bila je lijepa 29.godišnja žena, majka trogodišnjeg sinčića, tada pod trogodišnjim ugovorom u New York City Operi.
Počeci karijere Dragice Martinis povezani su s pjevanjem u crkvi. Nakon završene pučke škole roditelji su je poslali u Sarajevo u tada za djevojčice uobičajenu građansku školu, koju su držale časne sestre. One su zapazile lijep glas dvanaestogodišnje djevojčice i dale joj da pjeva Ave Mariu Franza Schuberta. Otac ju je zatim povukao bliže kući, u Petrinju, gdje je nastavila pohađati gimnaziju. Pjevala je na školskim koncertima no nije razmišljala o pjevanju kao mogućem životnom pozivu. Zatim je došla u Zagreb i upisala glasovir u Hrvatskome glazbenom zavodu. Kad joj roditelji više nisu mogli slati novčanu potporu, počela je raditi kao blagajnica u kinu Union kako bi mogla nastaviti školovanje. HGZ je tada priređivao zabave a polaznice su morale prodavati ulaznice.
Dragica je s bratom otišla u prodavaonicu radio-prijemnika koju je držao njezin budući suprug i prvi učitelj pjevanja, Vicko Martinis i pozvala ga da dođe na ples. Žumberčanka s lijepim glasom upisala se u Ćirilo-Metodov kor kao prvi sopran i nagovorila je sedam godina od nje starijeg Vicka koji je imao lijep školovan bariton da se i on priključi zboru. Iskusni Vicko ispravno je zaključio da bi tako lijep glas iznimno muzikalne Dragice valjalo školovati i nagovorio ju je da ode uglednoj pjevačkoj pedagoginji Mariji Kostrenčić. Ona ju je primila u svoju klasu i počela pripremati za debi u zagrebačkoj Operi. Ali nitko je u HNK-u nije htio slušati.
Slučajno se u Zagrebu zatekao neki menadžer iz Njemačke i pozvao ju je da dođe na audiciju u Frankfurt. Ponudio joj angažman u Berlinu, Stuttgartu ili Münchenu, gdje želi. Odlučila se za Stuttgart jer je bliži Hrvatskoj a bilo je ratno vrijeme. Stuttgart se počeo bombardirati, prekinula je angažman i pobjegla sa suprugom u Zagreb. I, kako u nas često biva, sad je mogla zapjevati u Operi. Debitirala je 9. srpnja 1942. kao Mimì u Puccinijevoj La Bohème. Uspjeh je bio velik. Angažman u Operi HNK-a u Zagrebu počela je u rujnu 1943. ulogom Cho-Cho-San u obnovljenoj izvedbi Puccinijeve Madame Butterfly.
Ljepotom i zvučnošću svojega baršunastoga glasa te odličnom i dramatski nježno naglašenom glumom dala je ulozi japanske gejše dimenziju istinske tragedije napuštene majke. Ta je uloga bila jedna od najljepših u njezinu repertoaru, ostvarenje neodoljive privlačnosti i uzbudljivosti. Kasnije u Beču operu su uvrštavali u program prema njezinoj želji. Učinili su to i onda kada je htjela pomoći dirigentu Berislavu Klobučaru koji je iz Zagreba došao u Beč tražiti posao. Direktor Opere rekao joj je tada: „Ako ćeš ti pjevati, on može dirigirati.“ Dakako, pjevala je, a on joj je tako uspješno dirigirao da je dobio angažman. Posljednjih ratnih godina kada je kazališni pogon pomalo sustajao Dragica Martinis nastupila je u dvjema francuskim operama. Bila je djevojački svježa Margareta u Faustu Charlesa Gounoda i neodoljivo zavodnička Massenetova Manon. Pjevala je i Leonoru u Verdijevu Trubaduru.
Velika karijera Dragice Martinis počela je poslije Drugoga svjetskog rata kada je 1946. pjevala Lizu na svojoj prvoj premijeri – Pikovoj dami Čajkovskog. Partner joj je bio, kao i u ranijim ratnim predstavama, omiljeni veliki tenor zagrebačke Opere Josip Gostič, kojega je tijekom cijele karijere i suradnje s najslavnijim pjevačima vremena uvijek smatrala najdražim partnerom. U Zagrebu je pjevala Maricu u Smetaninoj Prodanoj nevjesti, Cho-Cho-San i Manon, te dvije uloge s kojima će kasnije postati poznata u svijetu, obje glavne i naslovne: Puccinijevu Toscu i Verdijevu Aidu. Za Aidu je 1948. dobila Saveznu nagradu. U repertoar je zatim uvrstila dvije zanimljive ali i vrlo različite uloge na premijeri Offenbachovih Hoffmannovih priča. Pjevala je i Donnu Annu u sjajnom zagrebačkom Don Juanu (u izvorniku Don Giovanni) s Tomislavom Neralićem u naslovnoj ulozi. Godine 1949. bila je protagonistica još jedne važne premijere u zagrebačkoj Operi – prve hrvatske izvedbe opere Ivan Susanjin (izvorno Život za cara) Mihaila Glinke, te obnove Porina Lisinskog.
Te je godine dobila prvu nagradu na Međunarodnome pjevačkom natjecanju u Ženevi što joj je otvorilo vrata velikih kazališta. Postala je prva operna zvijezda bivše države i obasipana je počastima kakve su danas nezamislive kad je o opernim pjevačima riječ. Godine 1950. bila je protagonistica premijere Verdijeva Otella. Danas zvuči najblaže rečeno neobično, da su mladi posjetitelji đačkog partera probdjeli noć kako bi mogli doći do ulaznica kad se u 10 sati ujutro otvarala blagajna. Taj Otello pod ravnanjem Milana Sachsa s Josipom Gostičem u naslovnoj ulozi antologijski je trenutak hrvatske glazbene umjetnosti.
Godine 1950. Dragica Martinis dobila je angažman u njujorškoj Gradskoj operi gdje je pjevala Toscu i Aidu i u repertoar uvrstila još jednu ulogu koja će joj donijeti slavu – Puccinijevu Turandot. Opera je otvorila sezonu s Turandot a američki su kritičari izrekli najveću pohvalu našoj umjetnici kad su napisali da se od vremena Marije Jeritze nije čula Turandot takve glasovne ljepote, muzikalnosti i stvaralačke snage. A češka sopranistica Maria Jeritza, dugogodišnja prvakinja Bečke državne opere i Metropolitana, važila je za najveću svjetsku interpretkinju lika ledene kineske princeze. Za razliku od nje Dragica Martinis smatrala je da taj lik ne smije biti leden, jer je Turandot ipak žena koja osjeća, ali se ne želi prepustiti osjećajima zbog sjećanja na ono što se jednom dogodilo princezi iz njezine kraljevske obitelji koju je stranac oteo i oskvrnuo. Možda su njezinu Turandot toliko voljeli i zbog toga drugačijeg pristupa! Njezini nastupi u toj ulozi bili su popraćeni novinskim kritikama s naslovima poput ovog Dragica Martinis – briljantna Turandot.
Turandot je Dragicu Martinis dovela do prvoga nastupa u Bečkoj državnoj operi 14. prosinca 1950. koji je izazvao opće oduševljenje publike i kritike. Utjecajne bečke novine Die Presse ovako su ga ocijenile: „Dvadesetosmogodišnja Zagrepčanka došla je, otpjevala i pobijedila. To se ne događa svakoga dana, pogotovo ne u Bečkoj državnoj operi. Dragica Martinis je preko noći dobila ugovor i angažman, a i spontanu naklonost bečke glazbene mladeži. Bečkim ljubiteljima opere morala je darovati 300 slika s potpisom. Na sceni ona zadivljuje glasom i likom, u privatnom je životu gotovo plaha.“ Četiri dana poslije Turandot pjevala je Toscu, i opet su slijedili hvalospjevi.
Dragica Martinis ušla je u Bečku državnu operu zaista na velika vrata. Odmah je postala njezina prva zvijezda u talijanskome repertoaru i opere su se često uvrštavale u repertoar prema njezinoj želji. Bila je u pravome smislu riječi zvijezda. Publika ju je obožavala, i mnogo godina poslije prolaznici bi na ulici rekli: to je die Martinis (Martiniska) i okretali se za njom. Kad je bila u naponu snage, gledatelji bi dolazili pred blagajnu u četiri sata ujutro da bi došli do ulaznica. Poslije nastupa u Puccinijevoj Manon Lescaut sa Giuseppeom di Stefanom bilo je 28 poziva pred zastor. Željezni je zastor bio već spušten ali se gledatelji nisu razilazili. Pljesak je još trajao pa su se morala otvoriti mala vrata na zastoru kako bi protagonisti mogli još izlaziti na poklon. A kad je izašla iz zgrade, pred kazalištem su bila dva policajca da je zaštite od mnoštva koje je čekalo na autograme.
U Beču je dobila prestižni naslov Komorne pjevačice (Kammersängerin) i visoko austrijsko odličje Das Österreichische Ehrenkreuz für Wissenschaft und Kunst (Austrijski počasni križ za znanost i umjetnost) koji austrijski predsjednik dodjeljuje za zasluge u kulturi. Dobila je i Zlatni orden grada Beča, koji Beč dodjeljuje umjetnicima koji su ga najviše proslavili.
Na žalost, zbog teško razumljivih političkih razloga završilo je njezino djelovanje u Hrvatskoj. Godine 1951. nastupila je u nekoliko predstava Aide, Tosce i Otella, repertoaru dodala ulogu Amelije u Verdijevu Krabuljnome plesu... i otišla. Njezino se ime više nije smjelo javno spomenuti. A ostala je u Beču i nije se vratila u Zagreb samo zato jer se bojala da je neće više pustiti u inozemstvo. Bila je na pragu velike svjetske karijere i nije je se htjela odreći.
A u Beču, gradu u kojemu je provela najveći dio života, uspjesi su se nizali. U recenziji spomenute izvedbe Aide u veljači 1951, zabilježene na CD-u, novine Die Presse su pisale: „U senzacionalnoj cjelini ove koncertne operne izvedbe bila je jedna posebna senzacija - Dragica Martinis. Pjevala je zanosno lijepo s nedvojbenim osjećajem za stil i izraz. Njezin pun sopran, bogat blagozvučjem, bojom i svjetlom snagom pokoravao se svakom umjetničkom poticaju. Njezina je Aida istodobno lirska i dramatska, koncertantna i kazališna. Ona je savršena.“ Druge bečke novine Weltpresse nazvale su njezin glas akustičkim čudom.
Godina 1951. donijela je svjetski glazbeni događaj – premijeru Otella na Salzburškim svečanim igrama pod ravnanjem Wilhelma Furtwänglera, koji je zabilježen na CD-u. Dragica Martinis pjevala je svoju nezaboravnu Desdemonu uz tada najpoznatijeg svjetskog Otella, čileanskoga tenora Ramona Vinaya. Kritika je pisala: „U jednostavnosti i ljupkosti pojave, u milozvučnosti njezina bogato nadarenoga soprana ona je anđeoski lik s anđeoskim glasom. Njezin posljednji prizor u bračnoj ložnici, njezina molitva, njezino umiranje, uistinu su veliki trenuci Svečanih igara.“ Tako su mislili svi koji su je gledali i slušali a sam poslovično strog Furtwängler nije mogao zatomiti suze dok je dirigirao te prizore. Nakon predstave uzbuđen donio joj je u garderobu buket cvijeća.
Transcedentalna ljepota glasa Dragice Martinis došla je do punog izražaja i na njezinoj prvoj premijeri u Bečkoj državnoj operi u siječnju 1952. Pjevala je Leonoru u Verdijevoj operi Moć sudbine pod ravnanjem još jednog velikog dirigenta s kojim je surađivala, Karla Böhma. Njegov sin Karl-Heinz, budući tumač lika cara Franje Josipa u popularnim filmovima o carici Elizabeti zvanoj Sissi, stajao je iza scene i pobožno upijao svaki njezin ton. U listopadu 1953. pjevala je Ameliju na premijeri Krabuljnog plesa, i opet na obnovi opere u siječnju 1956. pod ravnanjem Berislava Klobučara, s Josipom Gostičem. Troje hrvatskih umjetnika na bečkoj opernoj premijeri – neponovljiv zvjezdani trenutak hrvatskog opernog umijeća! U veljači 1956. bila je Puccinijeva Manon Lescaut na premijeri opere u režiji jednog od najpoznatijih redatelja tog vremena Günthera Rennerta. U Bečkoj državnoj operi ostvarila je četrnaest uloga, sve su bile glavne, i 275 nastupa. Najčešće je pjevala Mimì, Toscu, kojom se 6. siječnja 1961. oprostila od bečke publike, Turandot, Aidu, Ameliju u Krabuljnom plesu, Cio-Cio-San, Manon Lescaut i Leonoru u operi Moć sudbine.
Kada su nastupi inozemnih pjevača u Italiji bili prava rijetkost Dragica Martinis pjevala je 1952. i 1953. u milanskoj Scali, naravno s najpoznatijim svjetskim pjevačima i pod ravnanjem najvećih dirigenata. Nastupila je na trima premijerama: Mefistofelea Arriga Boita pod ravnanjem Victora de Sabate uz dragu prijateljicu, jednu od najvećih pjevačica vremena, Renatu Tebaldi, Verdijeva Don Carla s tada vodećim basom i mezzosopranom, Nicolom Rossi Lemenijem i Ebe Stignani te Mozartova Don Giovannija pod Karajanovim ravnanjem s Elisabeth Schwarzkopf. Nastupala je u Caracallinim termama u Rimu, u napuljskom Teatru San Carlo pod ravnanjem Tullija Serafina pjevala je Desdemonu s Mariom Del Monacom.
Pjevala je u Berlinu, Hamburgu, Münchenu, u Španjolskoj i Italiji, u Chicagu, Los Angelesu, Rio de Janeiru, San Franciscu gdje je kritika njezin glas opisala kao suho zlato. Svojemu talijanskom repertoaru dodala je ulogu iz njemačkoga – Sieglindu u Walküri Richarda Wagnera. Pjevala je u Verdijevu Requiemu, a u Beču gdje su je smatrali velikom primadonom naše opere, priređivala je koncerte vokalne lirike s popijevkama svjetskih klasika te forme ali i hrvatskih autora Blagoja Berse i Jakova Gotovca. Kritičari ni ovdje nisu štedjeli superlative pišući kako je jedna pjesma bila ljepša od druge i ističući kako jedinstvenim instinktom i šarmom uspijeva svakoj pjesmi dati adekvatan izraz.
Kada su samo rijetki izabrani pjevači snimali recitale opernih arija Dragica Martinis snimila je dva za veliku gramofonsku tvrtku EMI, a kompilacija tih odlomaka objavljena je na CD-u Preiserrecords. Za zasluge u promicanju hrvatske umjetnosti u svijetu dobila je Orden Danice hrvatske s likom Marka Marulića.
Dragica Martinis, u svijetu radi lakšeg izgovora poznata kao Carla Martinis, bila je jedna od najvećih zvijezda operne reprodukcije pedesetih godina prošloga stoljeća. Njezina je slava prelazila europske granice, jednako poznata bila je i u Sjevernoj i Južnoj Americi. Veliki novinski naslovi najavljivali su njezina gostovanja. Bila je protagonistica premijernih izvedaba, pjevala je isključivo glavne i naslovne uloge, nastupala je s najslavnijim pjevačima vremena, dirigirali su joj najveći dirigenti. Carla Martinis arrives – Hollywood goes wild! (Carla Martinis stiže - Hollywood je poludio) veliki je novinski naslov na prvoj stranici posebnog izdanja novina Hollywood Star Gazette iz Los Angelesa. Našoj umjetnici u garderobu su dolazile čestitati holivudske zvijezde kao što je bila Ava Gardner. Novine San Francisco News najavljivale su njezin nastup u operi Moć sudbine također velikim naslovom "La Forza del Destino" brings new stars: Carla Martinis scores as Donna Leonora ("Moć sudbine" donosi nove zvijezde: Carla Martinis pjeva Donnu Leonoru).
A onda je 1957. tragičan događaj u obitelji – smrt djeteta – prekinuo tu sjajnu karijeru. Gubitak je bio previše snažan i Dragica Martinis nije mogla više pjevati, nije imala više snage da jedinstvenom ljepotom svojega vokalnog umijeća prenosi slušateljima punoću svojeg intimnog proživljavanja. Smrću sina umrlo je i ono nešto što razlikuje pjevače. Nije ostala bez glasa, na silu je imala još nekoliko nastupa godišnje da bi zaokružila svoj desetogodišnji bečki angažman i povukla se. Rekla je: „Voljeli su me zato što sam u svoje likove unosila osjećaj. Nisam bila Dragica Martinis nego lik koji tumačim. A to više nisam mogla.“
Srećom, prilično brojni tonski zapisi sjajne vokalne ljepote iz kojih struji snažna vibrantna životnost svjedoče o iznimnosti umjetnice koja je osvajala ne samo pjevačkim i scenskim kvalitetama nego i posebnom neponovljivom ljudskom toplinom. Da, takvih više nema!
© Marija Barbieri, KULISA.eu, 11. kolovoza 2010.
