Sedamdesetih godina 19. stoljeća Verdi se osjećao usamljen u talijanskoj glazbenoj svakidašnjici. U potrazi za novim idejama i rukovodeći se novim estetskim stajalištima, publika i skladatelji okretali su se najprije prema francuskoj a zatim prema njemačkoj glazbi tražeći u njima nadahnuće. Nakon veličanstvenog Requiema, koji je skladao 1874. u počast slavnome talijanskom književniku Alessandru Manzoniju (1785-1873), Verdi nije namjeravao ništa skladati, posebice ne operu. Dva desetljeća bio je prvi u talijanskom glazbenom svijetu i oblikovao njegov ukus, a odjednom njegove su zamisli postale zastarjele, a vjerojatno se i sam tako osjećao, kad se povukao u stanovitu samoizolaciju.
Ali tako nije razmišljao mladi voditelj nakladničke kuće Ricordi, Giulio Ricordi (1840-1912). Vrlo pažljivo doveo ga je u bliži doticaj s Arrigom Boitom (1842-1912), vrlo darovitim i poznatim pjesnikom, kritičarom, libretistom i skladateljem. Bio je tridesetak godina mlađi od Verdija, ali je silno želio za velikog maestra napisati libreto. Nakon njihova susreta, lako je 1879. odabran siže – Shakespeareov Othello. Izbor Verdijeva obožavanog pisca, kojim se bavio cijeloga života, bio je dobar poticaj. Boito je vrlo brzo sročio libreto. Od otprilike 3500 Shakespeareovih stihova napisao je libreto od 800. U pristupu Shakespearevoj drami posve se pridržavao zapleta i svih temeljnih odrednica ali je tako zgusnuo radnju da se ne treba čuditi kad je govorio o svojemu Otellu. Kakogod ih promatrali, u dramskome slijedu i u stihu, Verdijeva opera i Boitov libreto kongenijalni su opusu velikog engleskog dramatičara. Boito je izbacio prvi čin Shakespeareove drame koji se odigrava u Veneciji, ali je u svojemu prvome činu zadržao nekoliko prizora iz Shakespeareovog prvog čina. Boitov se prvi čin odigrava na Cipru. Posljednji čin znatno je kratio i dodao remek-djelo za sebe – Jagov monolog u drugome činu.
Trebalo je proći još mnogo vremena dok se Verdi prihvatio skladanja. Bilo je to tek početkom 1884. Trebalo je najprije revidirati Simona Boccanegru za izvedbu u Scali, u čemu mu je Boito pomogao, i izvršiti neke zahvate u Don Carlosu. Verdi je bio svjestan da novo vrijeme traži promjene u talijanskoj operi. A kako je imao savršen instinkt za glazbenu dramaturgiju, znao je da se ne treba odreći niti svega iz tradicije. Osjećao je npr. da finale trećega čina traži tradicionalni veliki concertato, pa je i od Boita tražio neke izmjene. Razdoblja intenzivnog stvaralačkog rada prekidana su potpunom neaktivnošću i tek je u prosincu 1886. partitura bila gotova. Verdi je sam odabrao protagoniste i s njima dosta radio.
Praizvedba Otella 5. veljače 1887. u milanskoj Scali bila je jedinstven događaj u glazbenim krugovima Italije, a i u europskom glazbenom životu uopće. Cijeli je Milano živio za tu večer, ulice su vrvjele ljudima, pjevale su se Verdijeve melodije, skandiralo Živio Verdi! (Viva Verdi). Sat prije početka predstave tri tisuće mjesta u Scali popunjeno je gledateljima i svi su bili svjesni da prisustvuju povijesnom događaju. Gledalište je blistalo od novog električnog svjetla i ozarenog mnoštva radoznalaca i pravih poznavatelja umjetnosti.
Scena, kostimi, zbor i orkestar bili su prvorazredni. Među protagonistima, pravi junak večeri bio je francuski bariton Victor Maurel (1848-1923), prema pričanju očevidaca, briljantan Jago. Maurel će tumačiti Jaga na gotovo svim premijerama Otella koje su ubrzo slijedile po svjetskim opernim kućama, a kreirat će i Falstaffa na praizvedbi. Otella je pjevao Francesco Tamagno (1850-1905), koji će najveću slavu steći upravo kao tumač toga lika. Dirigirao je Franco Faccio (1840-1891). Verdi i njegov libretist ispraćeni su ovacijama kakve se ne pamte. Skladatelju su darovali srebrni album s potpisima građana Milana. Dvadeset puta pozivan je pred zastor, cijelo je gledalište bilo na nogama, oduševljenju nije bilo kraja.
Kad je Verdi izašao iz zgrade, ispregnuli su mu konje iz kočije te su ga u pravoj euforiji zamijenivši konje, vukli u kočiji do hotela. Klicanje publike oko hotela nije prestajalo ni kad je stigao u svoju sobu. Nakon toga, pao je u melankolično raspoloženje ispunjen mišlju da je „ispalio svoj posljednji metak“. Ali, kad ga je to raspoloženje prošlo, s osmijehom na licu rekao je: „Da sam trideset godina mlađi, počeo bih već sutra skladati novu operu, pod uvjetom da od Boita dobijem isti takav libreto.“
Taj su trijumf Verdi i Boito potpuno zaslužili. Boito je napisao briljantan libreto, zadržavši šekspirski duh i ljepotu stiha. Verdi je svojom glazbom dao novu dimenziju elizabetinskoj drami i vinuo se u najveće visine umjetničke glazbe. Sve je u Otellu prvorazredno, od sugestivnog prizora oluje na samome početku, preko sjajnog nastupa Otella, prekrasnog ljubavnog dueta, Jagova creda, dvaju dueta Otella i Jaga, Otellova monologa, skupnog prizora u trećemu činu do cijelog četvrtog s prizorom Desdemone, fenomenalnim kontrabasima do Otellove smrti.
Opera je brzo obišla svijet i postala jedna od najcjenjenijih u cjelokupnoj glazbenoj literaturi. Za parišku premijeru u Velikoj Operi 1894. Verdi je dodao balet u trećemu činu i izvršio neke manje zahvate u concertato finalu.
Verdi nije bio posve zadovoljan Tamagnovom interpretacijom, osim Esultate i Ora e per sempre addio, sante memorie. Nekoliko godina poslije praizvedbe napisao je da bi manje poznati Giovanni Battista De Negri (1850-1922), koji je pjevačku karijeru počeo u Zagrebu, bio daleko bolji izbor. Ali Tamagno je ušao u povijest i njegova se karijera poslije praizvedbe opere vrtoglavo razvijala. Veliki je tumač Otella u nekoliko pjevačkih naraštaja. U drugoj polovini 20. stoljeća to je bio Mario Del Monaco. Prije Marija Del Monaca bili su Giovanni Zenatello, Leo Slezak, Renato Zanellli, Giovanni Martinelli, Aureliano Pertile, Giacomo Lauri-Volpi i Ramon Vinay. Poslije Del Monaca najuspješniji su bili Carlos Guichandut, James McCracken, najveći među njima Jon Vickers, posljednji veliki Otello Placido Domingo te u najnovije vrijeme Johan Botha. U najužem krugu najvećih interpreta Otella u drugoj polovici 20. stoljeća je i hrvatski umjetnik, dugogodišnji veliki prvak Zagrebačke i Bečke državne opere Josip Gostič (1900-1963), koji je po veličanstvenosti kreacije apsolutno ravan nekim svjetski slavnijima, pa i bolji od njih. Gostič i Dragica Martinis, njegova Desdemona s nezaboravne premijere opere u HNK-u u Zagrebu 1950. pod ravnanjem Milana Sachsa (1884-1968), koji je operom ravnao i na njezinoj obnovi 1931, pjevali su iste uloge i u Bečkoj državnoj operi. Dragicu Martinis nalazimo i u glasovitoj živoj snimci Otella na Salzburškim svečanim igrama 1951. pod ravnanjem Wilhelma Furtwänglera.
Otello je i dirigentska opera. Od njegova prvog dirigenta Franca Faccia, poznatog i kao skladatelja, uzak je krug dirigenata koji su se usudili prihvatiti je počevši od već amblemskog Artura Toscaninija. Uz njega je operom ravnao Ettore Panizza, slijedili su Karl Böhm, Georg Szell, Fritz Busch, Alberto Erede, Tullio Serafin, Herbert von Karajan, Georg Solti, sir John Barbirolli, Carlos Kleiber, James Levine, Lorin Maazel.
Prva izvedba Otella u Hrvatskoj bila je već šest godina nakon praizvedbe, 1893. u Teatru Comunale u Rijeci. Prva hrvatska izvedba opere na hrvatskom jeziku u prijevodu Milke Pogačić održana je u Hrvatskom zemaljskom kazalištu u Zagrebu u novoj zgradi za vrijeme drugog djelovanja zagrebačke Opere, 10. listopada 1899. Dirigirao je Nikola Faller (1862-1938). Ernesto Cammarota (1861-1934) pjevao je Otella, Bogdan Vulaković Jaga, a Aida Alloro Desdemonu. Osim Gostiča koji je zlatnim slovima ušao u hrvatsku povijest, Otella su poslije Cammarote tumačili Stanislav Jastrzebski, Zdenko Knittl, Oton Masak te Mario Šimenc i Stojan Stojanov, protagonist posljednje zagrebačke premijere Otella 1976, pod ravnanjem Nikše Bareze u režiji Vlade Habuneka, u kojoj su sudjelovali Ljiljana Molnar-Talajić i Ferdinand Radovan. Najpoznatiji hrvatski tumač Jaga Tomislav Neralić pjevao ga je u Njemačkoj operi u Berlinu i gostovao u Bečkoj državnoj operi.
Prema zapisima Siniše Vukovića, Otella je u Splitu 1900. predstavila talijanska operna družina poduzetnika Stehlea pod vodstvom Lorenza Perigozzija. Na gostovanju 1936. izvela ga je Ljubljanska opera. Opera Narodnog kazališta u Splitu uvrstila je u repertoar Otella 16. siječnja 1955. Dirigirao je Silvije Bombardelli, režirao Stanko Gašparević. Otella je pjevao Ilija Žižak iznimno snažna dramskog glasa, Desdemonu Andrica Dumanić, Jaga nezaboravni Ante Marušić a Cassija Ante Jelaska. Te je godine, 21. srpnja, izveden na Peristilu u sklopu tadašnjih Splitskih ljetnih priredaba, kada su se Bombardelliju i Žišku pridružili Sonja Barbieri i Tomislav Neralić. Otello je 30. srpnja 1957. promijenio svoje ljetno boravište i izveden je u Galeriji Meštrović, također pod Bomardellijevim ravnanjem, a režiju je preuzeo Tomislav Kuljiš. Žižak je opet bio Otello a dvoje novih tumača bili su prelijepa Desdemona Vesna Milatić i tadašnji sjajni Jago zagrebačke Opere, Splićanin Frano Lovrić, koji je tu ulogu tumačio i na njezinim gostovanjima na Dubrovačkim ljetnim igrama. Ljeti 1985. vratio se na Peristil u novoj premijeri pod ravnanjem Vjekoslava Šuteja.
Najnovija premijera Otella na Trgu Republike, Botićevoj poljani ili kolokvijalno, Prokurativama 14. srpnja ostvarit će se u koprodukciji Opere HNK-a Split i Teatra Verdi iz Trsta. Dirigent je Nikša Bareza, redatelj Giulio Ciabatti, scenograf Pier Paolo Bisleri, kostimograf Chiara Barichello. Naslovnu ulogu pjeva prvak Boljšoj teatra Badri Maisuradze, Jago je dobro nam znani Paolo Rumetz, a Desdemona prvakinja splitske Opere Valentina Fijačko. U ostalim ulogama nastupaju Marko Cvetko kao Cassio, Žana Marendić Bučević kao Emilija te niz solista iz hrvatskih opernih kuća, uz zbor, orkestar i balet HNK-a Split i Dječji zbor Glazbene škole Josip Hatze..
© Marija Barbieri, KULISA.eu, 6. srpnja 2010.
