Glazbeno umiveno

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Giuseppe Verdi, Rigoletto, dir. Mihail Sinkevič, red. Krešimir Dolenčić

• 
  Na radost mnogih kojima je najdraža ili jedna od najdražih opera, Rigoletto je ponovno na repertoaru HNK-a, i ma koliko nesavršena izvedba bila, trebao bi u njemu trajno ostati. Tako očito misli i publika koja je ispunila gledalište. Neka se pronađe dirigent s više osjećaja za Verdija, i ovo remek-djelo glazbene umjetnosti nastavit će oduševljavati i zagrebačko općinstvo svojim cjelokupnim savršenstvom. Opera se izvodi u režiji Krešimira Dolenčića, a kojoj je već bilo riječi. Scenski, dakle, nije bilo novina, ali velikim dijelom nova bila je glazbena realizacija na čelu s dirigentom Mihailom Sinkevičem. Sinkevič je bez dvojbe dobar dirigent i predstava je bila muzički lijepo izrađena. Orkestar je bio vrlo dobar. Djelovao je zaobljeno kao cjelina, lijepa zvuka, s lijepim solima, profinjeno, uhu ugodno. Ali Sinkevič nema osjećaja za Verdija i to je bilo stalno razvidno.
  
  Predstava nije tekla nego se vukla, što je velik nedostatak u izvedbi Verdija, vrhunskog dramatičara. Sinkevičeva su tempa prilično jednolična, nema npr. razlike između recitativa i arije Vojvode (Ella mi fu rapita i Parmi veder le lagrime). Cijeli veličanstven prizor Rigoletta u drugome činu nema gradacije, La donna è mobile je bila rijetko spora, zbor Zitti, zitti (zborovođa Ivan Josip Skender) niti je bio u raznolikoj dinamici, počevši od piana, niti je bio ritmički čvrst, što ovu zborsku minijaturu i čini ne samo izvanredno funkcionalnom u samome tkivu opere nego rijetko uspjelim primjerom dramskog bogatstva u minutu i pol trajanja. U Sinkevičevom dirigiranju nedostajalo je i legata, pa su pjevači često nizali tonove umjesto da ih povežu u belkantističku frazu. Međutim, sve to nije moglo toliko naškoditi da ne bismo mogli uživati u pjevačkim dostignućima (naravno, i u svirci orkestra) a ona su bila i više nego dobra. Nije bilo slabe točke, od protagonista do nositelja najmanje uloge. Bila je to parada lijepih, svježih, zvonkih glasova. I, naravno, veličanstvene Verdijeve glazbe.
  
  Za Rigoletta mlad, 37-godišnji Nikola Mijailović, pokazao se kao pjevač i umjetnik velikog potencijala koji će se razvijati u daljnjem radu s vrsnim korepetitorom i dirigentom, a još više s redateljem. Mijailović ima ujednačen glas, za Verdija neophodnog velikog opsega, s lakim i sigurnim visinama, možda ne baš izrazite baritonske boje, ali snažan i prodoran. Trenutno malo previše inzistira na diminuendima, dovodeći ih ponekad do nečujnosti. Dobar verdijanski dirigent to bi lako popravio i od ovog inteligentnog pjevača izvukao prirodniji legato u čvršćem, zaobljenijem luku. Njegov dramski izraz je još zatomljen, ali pjevačka osnova je toliko dobra da će se na njoj razraditi i razviti. Uglavnom, dobar pjevač kojega ćemo rado opet slušati.
  
  Ivana Lazar pjeva Gildu suverenom pjevačkom tehnikom i kristalno čistim, nebeskim sopranom koji počinje dobivati i snažnije dramske akcente. Vrhunski muzikalna, sigurna je i u dramskoj kreaciji. I njezina će se Gilda još razvijati. Carlos Cosías, iako baš nema vokalnu stilsku eleganciju kakvu primjerice poznajemo sa snimaka Berta Matešića (da spomenemo jednog našeg umjetnika), osvaja posvemašnjom glasovnom sigurnošću, upravo pjevačkom blistavošću, što je neophodno za lik Vojvode. I scenski je uvjerljiv, prpošan i samouvjeren. Luciano Batinić ponovio je svojeg raspjevanog verdijanskog Sparafucilea, a pravo otkriće bio je izvrstan Marko Mimica u dramsko-baritonskoj ulozi Monteronea, davši naslutiti kako mu budućnost leži upravo u tome fahu. Uostalom, i naš posljednji pravi dramski bariton, Duško Kukovec, počeo je karijeru kao bas (Raimondo, Ramfis). Jelena Kordić bila je glasom i stasom zavodljiva Maddalena. Kristina Anđelka Đopar ponovno je skrenula pozornost na svoj lijep glasovni materijal. I svi ostali, uz veterana Željka Grofelnika, do mladih snaga Marka Cvetka, Roberta Palića, Maje Mejovšek Haluza i Martine Klarić opetovano su dokazali kako je udio svakoga itekako važan u cjelokupnom visokom dometu izvedbe opere.
  
  U gledalištu je bio Ivan Repušić koji je upravo u Hannoveru dirigirao Rigolettom. Nismo se mogli oteti dojmu da bi on vodio predstavu Verdiju primjerenije.
  
  © Marija Barbieri, KULISA.eu, 18. lipnja 2010.

Piše:

Marija
Barbieri