U lirskijem ozračju

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Petar Iljič Čajkovski, Mazepa, dir. Mihail Sinkevič, red. Ozren Prohić (druga pjevačka podjela)

• 
  Druga podjela uloga na posljednjoj izvedbi Mazepe pokazala je lijep potencijal zagrebačke Opere. U cjelini gledano glasovi su više lirskog karaktera nego oni na premijeri, a i orkestar je smanjio preveliku premijernu zvučnost pa je izvedba protekla u mekšem ugođaju. Naravno, možemo se upitati je li to dobro za to djelo koje je pretežito herojskog karaktera, ali osobno mi se svidjelo. U tom smislu, Siniša Hapač u naslovnoj ulozi nema dramsko-glasovni potencijal njezinog, gotovo bismo mogli reći, idealnog premijernog interpreta Vladimira Vanejeva (a gdje uopće još naći sličan glas) ali ima toliko drugih kvaliteta kojima je to nadoknadio. Izgleda lijepo, doduše ne kao sedamdesetogodišnjak, pa se moglo zamisliti kako se Marija u njega zaljubila. Pjeva s mnogo mekoće u glasu, lijepim zaobljenim frazama, u bogatoj dinamici, dotjerano muzički i u izgovoru ruskog jezika. Tako koncipiran Mazepa teško da bi mogao staviti na muke oca svoje voljene i osuditi ga na smrt, ali takav Mazepa daje duetu s Marijom u drugome činu iskrenost i toplinu, lijepe emotivne lirske trenutke. A u posljednjem je činu jasno vidljiva njegova teška borba između odluke da je odvede sa sobom ili je ostavi da bi spasio samoga sebe. Mazepa je vjerojatno dosad najbolja, u svakome smislu najdorađenija i najkompletnija uloga Siniše Hapača.
  
  Lirskija je bila i Adela Golac Rilović u odnosu na premijernu Tamaru Franetović Felbinger, ne toliko u količini tona koliko u mekšoj boji glasa i lirskijem poimanju uloge. Imala je više nijansi u pjevanju kao i u vokalnom i scenskom izrazu, a vrhunac je postigla u završnom prizoru uspavanke poludjele Marije kad je eterični piano doista sugerirao odlazak nesretnog stvorenja pomućena uma u neke daleke, više, neuhvatljive sfere.
  
  Lirskija je bila i Nelli Manuilenko kao Ljubov u odnosu na Zlatomiru Nikolovu, ali samo u količini tona a nikako ne u samom dramskom izrazu. Raspolažući sjajnim glasovnim potencijalom u cijelom velikom opsegu, sve je postigla ne gubeći ljepotu tona, pa smo se upitali zašto se povukla sa scene kad može još mnogo toga dati. I kao što se Adela Golac Rilović vizualno i emotivno izvrsno slagala sa Sinišom Hapačem u prizorima Marije i Mazepe, tako su Nelli Manuilenko i ona bile uvjerljive kao mati i kći.
  
  Luciano Batinić u ulozi Kočubeja po glasovnom je volumenu i izrazu savršeno dramski a u pjevanju je prosipao dostojanstvenu ljepotu fraza širokih lukova. Bio je u svakom smislu veličanstven. Luis Chapa kao Andrej djelovao je lirskije nego na premijeri, jer se nije rasipao glasom nego lijepo muzicirao (kao uostalom i u četvrtom činu Adriane Lecouvreur u Rijeci). A Marko Cvetko u maloj ulozi Pijanog kozaka bio je lirskiji, jer je njegov ton u odnosu na mnogo dojmljivijeg, odličnog Stjepana Franetovića bitno manji. Ozren Bilušić bio je oštriji i zločestiji pa samim tim Orliku primjereniji od premijernog Ivice Trubića. Postavio nas je pred pitanje: ne krije li se u njemu toliko traženi dramski bariton.
  
  Dobro i temeljito nastudirana predstava pod ravnanjem autoritativnog Mihaila Sinkeviča imala je odličan glazbeni protok. Iako priviknuta na režijske zahvate Ozrena Prohića, koji su apsolutno koherentni u ideji, ne mogu ne ponoviti kako se nikako ne slažem s koncepcijom lika Andreja, jer ne vidim da bi imala uporište u tekstu ili glazbi, a šteta je ida dvije motorne pile smanjuju cjelokupan dojam inače u svakom pogledu izvrsno zamišljene i realizirane treće slike drugoga čina, odnosno bilo bi bolje da Marija pjeva uspavanku umirućem Andreju.
  
  Mazepa je dobra predstava zagrebačke Opere. Poželimo joj dug opstanak u repertoaru.
  
  © Marija Barbieri, KULISA.eu, 22. svibnja 2010.
  
  pročitajte kritiku premijerne podjele

Piše:

Marija
Barbieri