Živjela žrtva!

DVD: Sacrificium. Umjetnost kastrata, Cecilia Bartoli, Il Giardino Armonico, dir. Giovanni Atnonini, Decca

• Broj poklonika Cecilije Bartoli koji je nakon izvanrednog nastupa u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog kupio njezin najnoviji album Sacrificium zacijelo nije mali i bez dvojbe će i dalje rasti, pri čemu je jedina dilema za koji se medij prezentacije opredijeliti. Zagrebački nastup talijanske dive koja između ostalog plijeni i posvemašnjom otkačenošću zasigurno je doveo u iskušenje i čisto glazbene sladokusce da već nabavljeni, studiozno opremljeni dvostruki kompaktni disk nadopune proširenom multimedijalnošću DVD-a. Jer premda donosi tek izbor snimki sa CD-a, fenomen kulture kastrata ovo izdanje potkrepljuje i na vizualnom polju autentičnim lokacijama baroknoga dvorca Caserta kraj Napulja te ništa manje raskošnim kostimima Agostina Cavalcaa koje je Bartoli na radost publike odjenula i u Zagrebu.
  
  Kada na kutiji DVD-a pročitamo da se radi o „kinematografskoj viziji“ francuskog televizijskog redatelja (najčešće koncertnih snimki) Oliviera Simmoneta možemo pomisliti da izdanje pretendira na filmičnost u smislu filmskih izražajnih sredstava i naracije. Međutim, u povezivanju izbora arija (najviše ih je iz pera Nicolòa Porpore) sa CD-a nije na djelu neka naročita pripovjedna nit, nego tek kostimografska preobrazba Cecilije Bartoli u sve ekstravagantnije barokno ruho. Oblikovanje filmskog pisma, međutim, izbjegava zamke koncertne snimke, tj. snimanje glazbenika solista frontalno, kao da je pred publikom, i unatoč tome što je velika većina arija snimljena na tipičnom baroknom scenskom lokalitetu dvorskoga kazališta Palače Caserta, Ceciliu Bartoli najčešće gledamo sa strane i iz profila, primjerice kao da je promatramo iza kulisa, ili pak kamera zauzima mjesto među orkestralnim glazbenicima, pri čemu se pjevačica – što je pomalo neobično – umjesto prema imaginarnoj publici okreće prema samom orkestru.
  
  Oneobičavajući tretman očito proizlazi iz određene distance prožete fascinacijom koju stvaraoci filma nastoje zadržati prema kontroverznom fenomenu kastrata. Na samom početku filma, kada se uz orkestralnu predigru Il Giardino Armonicho nepoznata figura uspinje uza stube i približava se opernoj pozornici na koju će stupiti, redatelj nastoji fingirati tajanstvenost ne pokazujući lice Cecilije Bartoli te odlažući efekt iznenađenja virtuoznim „ženskim glasom u muškom tijelu“ (kako sama pjevačica definira kastrirane pjevače) sve do trenutka kada će on prvi put zazvučati u Porporinoj ariji Come nave in mezzo all'onde. Rodna ambivalentnost kastrata, koje je i Cecilia Bartoli svjesna te ju je još i više naglašavala u vizualnom oblikovanju CD-a, naglašena je i spomenutom gradacijom u kostimografiji od jednoznačno muškog do ekstravagantnog ukrašavanja modnim detaljima zlatne i crvene boje, pri čemu muški kostimografski temelj crnih hlača i čizama ipak nikada ne dolazi u pitanje.
  
  Prvenstveno etičko pitanje o tome opravdava li estetički cilj nečovječno sredstvo kastriranja više tisuća talijanskih dječaka godišnje osjeća se prvenstveno u dragocjenom intervjuu s pjevačicom koji je, dakako, kao specijalni dodatak uključen u izdanje. Sam se film, međutim, zadržava u okvirima blagog ambigviteta i tajanstvenosti, bez zauzimanja jasnijih stavova, nadahnjujući se epohom ponajprije u likovnosti. Kameru tako osim spomenutih začudnih kutova snimanja obilježava i snažno oslanjanje na barokni chiaro-scuro, pri čemu se često u sveopćoj zatamnjenosti rasvjete ističe jarko bijela košulja Cecilije Bartoli ili neki diskretni izvor svjetla. To je najnaglašenije u također Porporinoj ariji Usignolo sventurato, kada Bartoli razmiče zastor u mračnoj prostoriji, otkrivajući nad prozorom ptičji kavez kojem upućuje svoju ariju poredbe o prevladavanju boli pjesmom, a u svijesti gledatelja javljaju se asocijacije na brojna remek-djela baroknoga slikarstva.
  
  O glazbenom aspektu interpretacije u ovoj recenziji ne treba puno govoriti budući da su se čitatelji o njemu mogli informirati u kritikama koncertnog nastupa Cecilije Bartoli koji je posvjedočio da, unatoč tome što se radi o pjevačici kojoj je diskografska djelatnost primarna, njezini koncertni nastupi ni po čemu ne zaostaju za snimkama, štoviše, svjedoče o razini perfekcionizma kojim pristupa svemu što radi. U odnosu na zagrebački koncert možemo uočiti jedino nešto veću slobodu u (baroknoj) gestikulaciji koju omogućuje sinkronizacija audio-materijala na video-snimku, što je omogućilo da u doslovce vratolomnoj, iskričavoj ariji Francesca Araie Cadrò, ma qual si mira gotovo skoči na pozornicu ili u Porporinoj ariji gnjeva In braccio a mille furie vrteći crni plašt s crvenom postavom dotrči među kružno poredane glazbenike Il Giardino Armonicho pri čemu se dinamičnost arije naglašava kružnom vožnjom kamere. Upravo je potonja arija primjer onoga čemu se na DVD-u posvetila posebna pozornost, a to je aspekt interakcije između pjevačice i vrsnih svirača u Il Giardino Armonicho pod ravnanjem Giovannija Atnoninija. Čak i u suradnji s tako dominantnom ličnošću kao što je Cecilia Bartoli talijanski glazbenici uspijevaju uvjerljivo dokazati zašto su vodeći među ansamblima specijaliziranima za izvedbu rane glazbe.
  
  DVD zaključuje izvedba Händelova evergreena Ombra mai fu u mediteranski spokojnom drvoredu veličanstvenih vrtova Palače u Caserti. Nakon što je otpjevala zadnje tonove arije Farinellijeva brata Riccarda Broschija, Cecilija Bartoli je, kao i na zagrebačkom koncertu, još za zvučanja završnog ritornella bacila dekorativnu perjanicu svoga kostima u zrak. Pritom se scena dvorskoga kazališta rastvorila otkrivajući pastoralnu scenografiju u koju je pjevačica ušetala fingirajući kontinuitet sa završnim brojem snimljenim u vrtu. Rijetko tko zna da je najpoznatija Händelova arija napisana za kastrata Caffarellija te da otvara inače komičnu operu Kserkso u kojemu će naslovni lik tiranina biti ismijan gotovo jednakim intenzitetom kao Chaplinov Veliki diktator. U interpretaciji Cecilije Bartoli ova glazbena laudacija upućena platani i umirujućem hladu koji njezina sjena pruža postaje, putem toposa jedinstva s prirodom, simbol čežnje za unutarnjim mirom kastriranih pjevača, koji su tolikom žrtvom i odricanjem stekli zvjezdani status. Time ovaj korektni i impresivni DVD koji dotad ipak ničim nije nadmašio dvostruki CD biva zaokružen na dostojno upečatljivi način.
  
  © Ivan Ćurković, KULISA.eu, 23. travnja 2010.

Piše:

Ivan
Ćurković