Povod za razgovor s intendanticom HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci, dirigenticom Nadom Matošević, nedavna je iznimno uspjela premijera opere Adriana Lecouvreur Francesca Cilee u Rijeci i koncert Nedjeljom u podne u Studiju Zvonimir Bajsić HRT-a uz prvi dan proljeća u organizaciji Glazbene proizvodnje HRT-a i 3. programa Hrvatskog radija u Zagrebu. Oboma je dirigirala Nada Matošević.
Nada Matošević rođena je 1971. u Rijeci. Nakon Srednje muzičke škole u Rijeci upisala je studij dirigiranja na Akademiji za glasbo u Ljubljani u klasi prof. Antona Nanuta kod kojega je 1993. diplomirala, a 1996. završila i postdiplomski studij. Nastupila je između ostalih sa Simfoničarima RTV Slovenije, s orkestrom Slovenske filharmonije, s komornim orkestrom Camerata Iabacensis, s Orkestrom mladih Alpe-Adria, s Orquesta Sinfonica del Estado de Mexico, Orchestra da Camera di Padova e del Veneto, Orchestra filarmonica di Udine, Orchestra Sinfonica Siciliana iz Palerma, Orquesta filarmonica de la UNAM (Orkestar državnog Sveučilišta Meksika), Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, Milano Classica, Makedonskom filharmonijom, Simfonijskim orkestrom HRT-a i dr.
Za interpretaciju Četvrte simfonije Petra Iljiča Čajkovskog sa Simfoničarima RTV Slovenije 1992. godine nagrađena je Univerzitetskom Prešernovom nagradom. Godine 1991. osnovala je Komorni orkestar PRO ARTE s kojim nastupa po Sloveniji, Austriji i Italiji (Milano, Torino, Trst, Imperia, Grado i drugdje). Nastupila je na mnogim međunarodnim festivalima: Mittelfest, Ljubljanski festival, Kogojevi dani, Slovenski dani, Vivat Gallus, Zajčevi dani, Riječke ljetne noći.
Godine 1997. ulazi u angažman u riječku Operu i počinje honorarno predavati na Područnom odjelu zagrebačke Muzičke akademije u Rijeci. Od 1998. djeluje kao stalni gost dirigent orkestra Filarmonica di Udine i postaje prvi put v.d. ravnateljice riječke Opere, a 2003. drugi put. Od 2005. umjetnička je voditeljica „Zajčevih dana“ u sklopu HNK-a Ivana pl. Zajca. Od 2001. suosnivačica je i umjetnička ravnateljica Riječke filharmonije. Od 31. ožujka 2007. intendantica je HNK-a Ivana pl. Zajca.
Dobitnica je godišnje Nagrade grada Rijeke za 2001. godinu. Iznimno važno gostovanje ostvarila je 2002. i 2004. kada je u Teatro filarmonico u Veroni dirigirala izvedbama Gala baleta s vrhunskim svjetskim solistima, te 2009. u Nacionalnoj operi u Ateni gdje je dirigirala baletom Vragolasta djevojka.
U prvome dijelu razgovora obratit ću Vam se kao umjetnici, a u drugome kao intendantici. Rođena ste Riječanka a odabrali ste studij na Akademiji za glasbo u Ljubljani. Jeste li zadovoljni tim odabirom?
Iznimno sam sretna svojim odabirom. Imala sam prekrasne uvjete, odličnog profesora Nanuta koji je studentima bio na raspolaganju. Već nam je na prvoj godini studija pružao puno prilika za rad s ansamblom, s akademskim orkestrom. Kasnije sam vrlo brzo osnovala i svoj komorni orkestar tako da sam od samog početka bila u doticaju s ansamblom i, naravno, učila kroz sve te pokuse.
Znači da ste već na početku svladali priličan repertoar.
Što se tiče komorne glazbe jako velik, a i priličan simfonijski repertoar, sve ono što smo radili u sklopu koncerata Akademije, a još kao studentica nastupala sam sa Simfoničarima RTV Slovenija i sa Slovenskom filharmonijom.
I tako ste s dobrom komornom i simfonijskom podlogom došli u Rijeku i u prvi plan postavili operu, iako, naravno, dirigirate i koncertima simfonijske i komorne glazbe.
Rijeka je prvenstveno operna kuća. Ali zahvaljujući simfonijskoj djelatnosti te radu s Riječkom filharmonijom operni je orkestar napredovao. Njegujemo i nastavit ćemo njegovati koncertni repertoar, jer mislim da nam to povećava kvalitetu. No, ipak, sada sam više zaokupljena operom što uključuje i rad s pjevačima, naravno, i sa zborom. Oba su mi vida moje glazbene djelatnosti jednako draga, ne bih mogla nikako reći da mi je nešto draže. Uostalom, uvijek kažem da mi je najdraže ono što u tom trenutku radim.
Znam da se mnogi neće sa mnom složiti, ali meni se čini da je teže biti operni dirigent ako ni zbog čega drugoga a ono zbog rada s brojčano većim ansamblom.
Ja bih možda rekla da je proces rada sasvim drukčiji, dugotrajniji i puno kompleksniji, drukčiji su zahtjevi. U simfonijskoj glazbi je dirigent više u prvom planu, u operi su to ipak prvenstveno scena i pjevači. Zna se često dogoditi da se u osvrtu na opernu predstavu dirigent i ne spomene, u prvom se planu ističe režija, a u dnevnim se novinama može naći i formulacija: dirigent je ravnao orkestrom, što je potpuno pogrešno.
Često se kaže da je dirigentski posao za muškarce a ne za žene, što također ne mora biti istina. Ipak, kako se osjeća mlada žena kad stane pred ansambl od oko stotinu i pedeset ljudi i očekuje da će je oni slušati i podvrgnuti se njezinim zahtjevima? Kakav je osjećaj doći pred ansambl?
U Rijeci gdje sam već dosta godina to je postalo međusobno poznavanje. Odnos je sasvim drukčiji, toliko se dobro poznajemo da oni znaju što mogu od mene očekivati a ja znam što mogu od njih očekivati i što mogu zahtijevati od ansambla. Iznenađenje i nepoznanica je rad u drugoj sredini, s drugim ansamblom. Onda je jako bitan prvi kontakt, prvo predstavljanje, pristup, nekakvo međusobno osluškivanje i prepoznavanje onoga što treba uslijediti u samome radu.
A kako je bilo kad ste prvi put stali pred veliki orkestar? Jeste li vjerovali da će Vas slušati?
Prvi put sam stala nakon dva mjeseca studija i nakon svega nekoliko lekcija s profesorom Nanutom, jer je baš tada bio na nekoj turneji. Kad se vratio, iznenada me pozvao pred orkestar Akademije. Na programu je bio Beethovenov Peti koncert za klavir i orkestar. Rekao mi je: “Sad izvoli. Uzmi palicu i dirigiraj!” Ja sam to oddirigirala od početka do kraja, nismo nigdje stali. Onda me je nekako protresao za ruke i rekao: “Sad moraš odlučiti, osjećaš li da to želiš raditi i možeš li ili ne možeš.” Odgovorila sam: “Da.” I to je bilo to.
Sad već imate dosta iskustva, u Rijeci i izvan nje, u zemlji i inozemstvu. Kako uspostavljate kontakt? Teško ili lako?
Pa uglavnom ne ide teško, doduše neke vas sredine brže prihvaćaju, neke sporije. Ovisi. Zanimljiv mi je bio prvi susret s meni jako dragim orkestrom s kojim sam poslije više puta surađivala – Komornim orkestrom iz Padove i Veneta, jednim od najboljih komornih orkestara u Italiji. Na pokusima su izgledali nekako ljuti i bili su strašno ozbiljni. Poslije sam čula da su o meni pričali sve najbolje. A ja sam cijelo vrijeme mislila da me baš ne vole! To mi je bilo pozitivno iskustvo. Čini mi se da je bolje ne osjećati se baš sasvim dobro a da o vama nakon koncerta pričaju jako dobro.
Izgledate vrlo blago. A govori se da ste na pokusima vrlo zahtjevni. Kažu da ste pravedni i strogi, da jako puno tražite. Da savršeno dobro znate što u svakom taktu od svakoga hoćete postići i ne prestajete dok se to ne ostvari.
Zapravo ne tražim puno, tražim ono što mislim da treba. S obzirom da se bavimo umjetnošću koja iziskuje ne stopostotnu nego dvjestopostotnu predanost, jednostavno tražim da oni koji sudjeluju u pripremanju jedne opere budu tome dvjesto posto predani i barem pokušaju u okviru svojih mogućnosti, a možda i iznad njih, napraviti maksimum.
To bi zapravo trebala biti ideja vodila u svakome radu, a pogotovo umjetničkom. Dobar dirigent može jako puno izvući iz pjevača a da on sam nije svjestan da to u sebi ima.
Pjevači često očekuju podršku, vođenje, i to im je jako potrebno, a mislim da je tu dirigent, naravno, uz korepetitora, prva osoba koja će im je pružiti. Dirigent je taj koji im mora pomoći u samouvjerenju i samopouzdanju. Naposljetku on treba i znati što je moguće postići od određene osobe.
Dakle umijeće mogućeg. U Rijeci ste oformili ansambl koji može vlastitim snagama iznijeti i dosta teške partiture. Primjerice Adrianu Lecouvreur, koja zacijelo i nije baš najjednostavnija.
Zaista nije. Susretali smo se u bliskoj prošlosti s teškim partiturama, npr. iznimno zahtjevnom Giocondom, još prije Falstaffom, uz tzv. standardni repertoar. Mislim da se osjeća sustavni rad, jer rezultati ne dolaze nikada preko noći nego se vide nakon nekog vremena. Moram reći da me osobito veseli da se nakon proslavljene, stare garde koja je iza sebe ostavila neizbrisiv trag, pripada joj primjerice Mirella Toić, stvara nova generacija mlađih pjevača koji hrabro i kvalitetno kroče naprijed.
Očito su i oni svjesni rezultata i očito im je drago da su nešto postigli.
Pa svima nam je drago. Kad smo nakon posljednje ovosezonske izvedbe Adriane Lecouvreur – a odigrali smo ih šest u bloku – sjedili zajedno za stolom, svi koji smo sudjelovali u stvaranju te predstave osjećali smo ponos i zadovoljstvo.
S punim pravom. Stvarno je to bila predstava koju se poželi više puta pogledati i koju se svugdje može pokazati. U vrednovanju predstave navodi se da je Ozren Prohić napravio tzv. normalnu režiju, što bi vjerojatno trebalo značiti da se pridržava teksta, da su razrađeni likovi i njihovi međusobni odnosi za razliku od tzv. moderne režije koja vrlo često ide protiv teksta i možda je više usredotočena na vanjsko a manje na same likove. Po mojemu mišljenju moderna bi režija trebala značiti moderno u izrazu a ne jednostavno, često i besmisleno obvezno prebacivanje radnje iz povijesnog u neko tobožnje naše i nama vremenski bliže doba. Kakvo je Vaše mišljenje o tome?
Mislim da je prvenstveno važno kako redatelj postavi odnose. I bez obzira što su u našoj Adriani kostimi bili stilizirani a scenografija relativno minimalistička ali opet s obilježjima vremena u kojemu se radnja događa, režija je bila vrlo moderna, likovi su bili živi i stvarni pa su uz tu prekrasnu poetičnu glazbu izazivali uzbuđenje i živost. Taj je osjećaj bio prisutan tijekom cijele predstave. Slažem se da nije moderno sve što izgleda moderno. Mislim da je Prohić – uz to što se predstava vrlo studiozno pripremala – uspio dobro objasniti odnose među likovima, odrediti ih, objasniti pjevačima koje su njihove emocije, razmišljanja, što im u određenom trenutku prolazi kroz glavu. Rekli bismo da je to bio uspješan recept za predstavu.
U Rijeci je razvijen osjećaj za talijansku glazbu. Radeći u Rijeci osjećate li da publika želi upravo nju?
Talijanski repertoar nam je definitivno glavna odrednica uz, naravno, hrvatska djela koja isto tako njegujemo, a u sklopu Zajčevih dana posljednjih godina zaista intenzivno. Nadam se da ćemo narednih godina napraviti poneki iskorak u slavensku i francusku opernu literaturu.
Ipak koliko god su talijanska djela okosnica riječkog opernog repertoara, vi jedini u Hrvatskoj sustavno njegujete hrvatski operni repertoar.
Jest, posljednjih se godina uistinu trudimo postaviti novo hrvatsko djelo, ne samo u koncertnom obliku kao što je to bio prije češće slučaj u sklopu Zajčevih dana nego i u scenskom. Ove kalendarske godine to nećemo moći učiniti zbog financijskih okolnosti, ali ćemo izvesti djela koja već imamo na repertoaru. Možemo složiti cijeli maraton hrvatskih djela, imamo što igrati.
Hoćete li obnoviti Zajčevu Ameliju?
Amelia je rashodovana kao predstava, ne postoji više scenografija.
Šteta! Kad smo na Hrvatskom radiju poslali operu u EBU, program Europske radijske unije, stizala su nam pisma slušatelja čak iz daleke Australije s upitima gdje mogu nabaviti snimku. Toliko im se opera svidjela.
To je prekrasna opera. Ako se uspoređuje po nekim brojevima, skoro kao Verdijev Trubadur. Vrlo je kvalitetno napisana i publika ju je jako lijepo prihvatila. Mislim da je Amelia zaslužila da se ponovno pozabavimo s njom. To ćemo i učiniti u narednim godinama.
Vrlo dobar potez bila je izvedba Sunčanice Borisa Papandopula. Dosta se o njoj govori i vrijedilo je izvesti je da se konačno čuje i vidi.
Slažem se. Jako cijenim što je Mo Nikša Bareza tu napravio. Nije pristao na kompromis, jer najlakše je uzeti partituru, skratiti je i učiniti je manje rizičnom za publiku. Možda bi publici opera bila prihvatljivija da je bila pola sata ili 45 minuta kraća. On je tom pothvatu pristupio pošteno umjetnički u želji da se opera čuje onako kako je napisana i mislim da je to i pošteno umjetnički bilo izvedeno. Mislim da smo dužni svojim glazbenim velikanima ali moramo voditi računa i o publici. Druga su vremena, ljudi žive u drugom tempu i možda im to nije bilo blisko.
Opera ima vrlo lijepih mjesta – uzmimo u obzir i da je to mladenačko Papandopulovo djelo, završio je sa skladanjem dok nije navršio trideset godina, iako je opera praizvedena sedam godina poslije, 1942. – ali kao da bi je trebalo ponešto skratiti, ne u smislu rezanja pojedinih odlomaka, nego nekako kao stisnuti, zgusnuti.
Pa, ove godine kad smo imali obnovu, uspjeli su to nekako sabiti i mislim da je to pridonijelo operi. Ali, ponavljam, mislim da se trebala onako izvesti kako smo je izveli kad smo je prvi put izveli.
Vjerojatno već imate na umu neki hrvatski naslov koji bi se izveo sljedeće godine.
Već neko vrijeme razmišljamo o Morani Jakova Gotovca. Svojevremeno je Mo Zoran Juranić izveo u koncertnom obliku Zajčev oratorij Prvi grijeh pa smo razmišljali da ga izvedemo i u scenskom obliku. Mislili smo i na operetu radi publike. Izbor je pao na Malu Floramye Ive Tijardovića. Imamo dvije zgodne i talentirane djevojke koje su još članice zbora, nastupale su i na praizvedbi opere Casanova u Istri Alfija Kabilja. Treba im još malo vremena i malo iskustva, jer su obje još vrlo mlade, ali mislim da bi u budućnosti mogle biti Mala Floramye.
Budući da ste poznati po tome da znate prepoznati kvalitetu i dajete šanse mladima, možemo se tome nadati. A sada nekoliko pitanja Vama kao intendantici. Mislim da ste drugi intendant koji je došao iz glazbenoga svijeta. Obično uvijek intendanti dolaze iz drame, ne mogu se sjetiti da je netko došao iz svijeta baleta. Da li Vam je to stvaralo neke poteškoće?
Najprije bih rekla da su prisutne velike predrasude kad iz svijeta glazbe netko postane intendant i prisutni su neopravdani strahovi kako će se taj intendant više posvetiti operi i baletu pa će te grane u kući imati prednost nad dramom. Mislim da sam u ove tri godine svoje intendanture dokazala da su sve tri grane jednako važne. Rekla bih da je Hrvatska drama doživjela procvat, pa i Talijanska drama. Na repertoaru imamo nekoliko predstava za koje se može reći da su hitovi i koje gostuju. Npr. autorski projekt redatelja Olivera Frljića Turbofolk gostuje ove godine u Beču, Berlinu i Budimpešti. Puno smo i značajnih nagrada dobili u posljednje tri godine i imali smo dosta različitih i važnih gostovanja. Mislim da predrasudama u ovom slučaju nema mjesta.
Znači ne smeta da se u istoj kazališnoj zgradi odvijaju te tri djelatnosti.
To je zaista danas samo ponegdje slučaj. Kod nas, u Zagrebu, Splitu, u Mariboru koji doduše ipak ima dvije dvorane. Mi imamo još na istoj pozornici i četvrtu granu – Talijansku dramu. Gledano čisto tehnički i organizacijski to nije lako, ali ima i svoje prednosti, jer često radimo predstave u kojima sudjeluju svi ansambli i to je onda zajednički projekt kuće. Te predstave znaju biti vrlo dinamične, zabavne, popularne. Međusobno pomaganje je prednost, to je radost druženja. A opet je otežavajuća okolnost da se predstave ne mogu igrati u onom broju u kojemu bi se možda trebale igrati, upravo zbog toga što se moraju stalno izmjenjivati sve četiri grane.
Je li to možda i razlog što izvodite predstave u bloku?
To nam u ovim teškim vremenima pojeftinjuje produkciju. Gosti, koje eventualno imamo, ne dolaze dva puta nego samo jedanput. I za tehniku je to rasterećenje, jer ne mora svaki dan mijenjati scenu. Imamo ograničen broj ljudi u tehnici i moramo paziti na taj organizacijski dio i svaki dan planirati do zadnje minute. Za tehniku je to svakako olakšavajuća okolnost.
Koliki je proračun kazališta?
Grad Rijeka nam financira osobne dohotke i materijalne troškove, tj. režije te dio programskih sredstava. Ostatak programskih sredstava dolazi iz Ministarstva kulture te Primorsko-goranske županije. Ove su nam godine zbog recesije proračunska sredstva za program smanjena, kad ih zbrojimo, to je oko 4,5 milijuna kuna. Imamo i vlastita sredstva od prodaje i sponzora.
Koliko imate naslova?
Između dvanaest i četrnaest premijernih naslova svake sezone, ove godine ih je dvanaest, prije dvije godine bilo ih je četrnaest. To vrijedi za sve četiri grane zajedno. Imamo još, naravno, i festival Riječke ljetne noći, koji je svojevrstan produžetak sezone.
A koliko imate predstava u sezoni?
Prošle i pretprošle godine imali smo blizu dvjesto pedeset, sve zajedno, uključujući predstave u zgradi i gostovanja.
Predstave uglavnom radite s vlastitim ansamblom.
Pokušavamo. Imamo određen kadar za koji nam je stalo da se razvija, a s druge strane tako radimo i zbog vrlo ograničavajućih financijskih mogućnosti. Predstavu realiziramo s ljudima iz kuće, uz poneke goste, što je dobrodošlo i za ansambl i za publiku.
Priča se da vam naslovnice programskih knjižica rade studenti Akademije likovnih umjetnosti.
Radi se zapravo o jednom projektu godišnje na kojem surađujemo s Akademijom. Ove godine to je bila Adriana Lecouvreur. Redatelj, u ovom slučaju Ozren Prohić, razgovarao je sa studentima i uputio ih u predstavu. Bio je to svojevrstan mali natječaj, na kraju kojeg smo izabrali plakat koji nam je najbolje odgovarao predstavi.
Jeste li osjetili da je biti žena na toj upravljačkoj funkciji plus ili minus?
Minus.
Zašto?
Pa zato što je naše društvo, na žalost, još uvijek takvo kakvo jest. Budimo iskreni. To je realnost.
Možda se susrećete s poteškoćama s kakvima se, mislite, ne biste susretali da ste muškarac. Meni se pak čini da žene imaju neke druge prednosti koje muškarcima često nedostaju ma koliko visoko inteligentni bili – neki elementaran osjećaj povezanosti sa stvarnošću.
To je istina, sigurno je da imamo i prednosti, intuiciju, nekakvo sedmo čulo, rekla bih nekakvu u sebi usađenu drukčiju vrstu odgovornosti, na kraju krajeva i prema novcu, što je jako važno. Pa neke stvari s takvim načinom rada mogu i bolje funkcionirati, ali generalno gledajući mislim da bi mi bilo dosta lakše da imam koju godinu više i da sam muškarac. Jednom prilikom kad sam imala neke probleme, gradonačelnik mi je rekao: “Stvar je vrlo jasna, godine su vam obrnuto proporcionalne uspješnosti.”
A možda je mlad čovjek u naponu u prednosti jer ima više entuzijazma, jaču volju, naposljetku i više snage da se uhvati u koštac s problemima.
To zasigurno jesu prednosti, može se dosta toga učiniti i u onom što se ne vidi prema vani. Mislim da se dosta toga u ovih posljednjih tri godine promijenilo u organizmu kazališta, uveli smo neke, nazovimo ih, pozitivne novine u načinu rada, u odnosu prema poslu. Vrlo sam zadovoljna kako su ljudi koji rade u kazalištu počeli kazalište ozbiljno shvaćati. A i naša okolina ga tako shvaća. Nije na odmet reći da se ansambl jako profesionalizirao, ne mislim samo na operni, nego i na dramski, baletni i tehnički. Mislim da je za suvremeno kazalište nužna maksimalna profesionalizacija.
I odgovornost. A publika?
Publika je najveće mjerilo svima nama. Publika nas uvijek nagradi kad je nešto dobro i kazni nas kad nešto nije dobro i kad joj nije po volji. Moram reći da smo vrlo zadovoljni jer smo prve sezone imali velik porast pretplatničke publike, trideset posto. Ali ono na čemu jako radimo, a to je bilo izraženo u prvome dijelu sezone, to je slobodna prodaja. Unatoč krizi. Imamo određene akcije, jednu do dvije predstave mjesečno izvodimo uz popularne cijene, i ako se tako nastavi, bit će dobro. Svi smo strašno opterećeni situacijom u kojoj je cijela država i to se reflektira na svim područjima, možda na prvome mjestu upravo u kazalištu, kad se radi o tome da iz kućnog budžeta treba izdvojiti novac za kazališnu kartu, ali zahvalna sam našoj publici da nas do sada nije iznevjerila.
A mlada publika?
Čini mi se da imamo dobar program za mlade. Kad sam došla na ovo mjesto, uveli smo program za najmlađe. Počeli smo s operom za djecu Pčelica Maja Brune Bjelinskog, lani smo imali za nešto stariji uzrast predstavu Hrvatske drame, treš bajku Jelene J-Zlo Tondini Ljepotica i zvijer po motivima bajke Jeanne Marie Le Prince de Beaumont i filmskog scenarija Jeana Cocteaua, a ove godine imamo multimedijalnu predstavu baš za djecu Gorana Lelasa, Somewhere City, u okviru programa Talijanske drame.To je neophodno za stvaranje nove buduće publike. Naravno, da nas posebno zanimaju studenti pa imamo studentsku pretplatu, a tu je i naša standardna, vrlo dobra suradnja sa srednjim i osnovnim školama.
Rekli ste da vam je porasla posjećenost za trideset posto. Koliko to konkretno znači? Koliko je to godišnje posjetitelja?
S Riječkim ljetnim noćima gotovo stotinu tisuća posjetitelja. A ako se govori baš o pretplatnicima, to je između četiri tisuće i četiri tisuće tristo pretplatnika na početku sezone. I, kako sam rekla, puno je slobodne prodaje tijekom sezone.
Koliko dnevno radite?
Obično sam u uredu od 9 do 16 sati, a navečer su probe, većinom od 18 do 21,30 sati. Ili je predstava. Uglavnom je moj radni dan cjelodnevni.
Znači, prisutni ste u kazalištu i imate, kako se kaže, sve konce u rukama, što se primjećuje u rezultatima. Uspjesi ne izostaju.
Koliko je to moguće kad imate tristotinjak zaposlenih u kazalištu i kad se paralelno pripremaju četiri predstave.
Koliko imate u Operi zaposlenih?
Nešto više od 120, od toga jedanaest solista.
I na kraju, opet jedno osobno pitanje. Imate li nekih posebnih afiniteta? Privlači li Vas nešto posebno? Što biste željeli dirigirati?
Teško mi je na to odgovoriti. Možda bi drugi mogli bolje odgovoriti na to pitanje, kako oni doživljavaju što mi bolje leži. Nastojim se maksimalno pripremiti za sve što radim. Naravno, ne prihvaćam ono što osjećam da mi nije blisko. Čini mi se da je sve ono što sam do sada radila bilo više ili manje tu blizu mene, blizu onoga što ja jesam. Imam puno želja, ali ne želim raditi ništa na silu. Dosad mi se uvijek događalo da je baš došlo ono što bih željela i onda sam se toga prihvaćala s velikim guštom i veseljem. Ali, otkad sam na poziciji intendanta, ne razmišljam više s osobnog stajališta, prvenstveno razmišljam što bi bilo dobro za sve nas.
Želite li nešto dodati?
Zapravo da. Koliko se god u ovim teškim vremenima provlači pitanje koliko je kazalište zapravo važno, dok ljudi jedva vežu kraj s krajem i bore se za egzistenciju, mogla bih izreći poruku da je kazalište izuzetno važno. Konkretno, naše kazalište nastoji živjeti s današnjim čovjekom i izlaziti mu u susret, pomagati mu i oplemenjivati ga u svakodnevnom životu.
Meni se čini da je kazalište napredovalo u kriznim situacijama, bilo je nekakav odušak. Mislim da je činjenica da u kazalištu možete gledati dobru predstavu nešto što može pomoći čovjeku da se lakše nosi sa svakodnevnim teškoćama. A Rijeka ima dugu kazališnu tradiciju i mislim da vam je obaveza očuvati je i njegovati.
Sigurno, to je naša obaveza i velika odgovornost. Prošlost nam je bila bogata, kad pogledamo koja su sve velika imena gostovala, gotovo nas spopadne strah. Trebamo biti svjesni samih sebe i što možemo te ići stalno naprijed.
© Marija Barbieri, KULISA.eu, 3. travnja 2010.
