I planu boj. Poltavski boj.
U ognju grada raspaljenog
Od živog zida odbijenog,
Nad palim svježi stavlja stroj
Bajunet. Kao oblak neki
Letjet će konjice družine
U sabalja i uzda zveki
Kroz borbu prodor s boka čine.
Čas pobjede je blizak sada.
Na juriš! Hura! Šved već pada!
O, slavni prizor, slavni čas!
Još nalet – bježi Šved od nas.
Sred pustog, golog stepskog kraja
To kralj i hetman jezde sad.
Obojica bježe. Kob ih spaja.
Tako je veliki ruski pjesnik Aleksandar Sergejevič Puškin (1799-1837) godine 1829. opjevao bitku kod Poltave, grada na rijeci Vorskloj u sjeveroistočnoj Ukrajini, koja se odigrala prema gregorijanskom kalendaru 27. lipnja, a prema julijanskom 8. srpnja 1709. godine. Boreći se protiv dvostruko jače ruske vojske cara Petra Velikog (1672-1725), deset tisuća Šveđana poginulo je a dvadeset tisuća se predalo. Bitka je označila pad švedske moći i jačanje ruske. Prema Puškinovoj poemi, Viktor Burenin napisao je libreto za operu Mazepa Petra Iljiča Čajkovskog (1843-1893). Dvadesetsedmogodišnji švedski kralj Karlo (1682-1718) i legendarni kozački ataman, ili hetman, Ivan Stepanovič Mazepa (1639-1709) pobjegli su u Tursku. Mazepa je malo zatim, 2. listopada, umro, a Karlo se nakon poduljeg života u turskoj prijestolnici vratio u Švedsku, poduzeo rat protiv Norvežana i smrtno ranjen umro 30. studenoga 1718. godine. To je povijest.
Mazepa je jedna od onih povijesnih ličnosti koje su stotinjak godina zaokupljale pozornost umjetnika. Ambiciozan i častohlepan, ogrezao u podmuklost i zlodjela, klevetnik i izdajica, ali hrabar i poduzetan, privlačio je maštu romantičara. Ratujući uz bok Petra Velikog, godine 1696. oteo je Turcima Azov. Njegova moć u Ukrajini bila je tolika da je zaželio od nje učiniti zasebno kraljevstvo, neovisno o Poljskoj i Rusiji. Da bi ostvario svoj cilj okrenuo se protiv Petra i postao saveznik švedskoga kralja Karla XII. Upravo je taj element borbe za nezavisnost zemlje bio privlačan u očima onih koji su o Mazepi ispredali legende.
Kao što se događa s kontroverznim ličnostima, mišljenja o Mazepi bitno se razlikuju promatra li ga se s ruskog ili ukrajinskog stajališta. Za Ruse je izdajnik, za Ukrajince heroj koji ih je htio osloboditi vlasti Petra Velikog. Za umjetnike postao je legenda.
Mazepa je 1659. stupio u službu poljskoga kralja Jana Kazimierza (Ivana Kazimira) Waze (1609-1672). Prema legendi bio je paž na dvoru jednog plemića i udvarao njegovoj supruzi. Kad je knez za to saznao, naredio je da ga golog svežu na leđa divljeg konja koji ga je trebao odvesti u snježnu divljinu da tamo umre. Ali, konj je uginuo, a Mazepu su spasili ukrajinski seljaci i proglasili ga svojim vođom. Bilo je to, navodno, 1663. godine. Slavni engleski lord Byron (1788-1824) u svojoj poemi Mazepa nastaloj deset godina prije Puškinove Poltave opisuje jahanje mladoga Mazepe na leđima neobuzdanog pastuha koji ga je nosio preko rijeka i ravnica diljem Ukrajine. A taj je motiv nadahnuo je i francuskog slikara, jednog od pionira romantičarskog pravca, Théodorea Géricaulta (1791-1824). Likovno su ga uobličili i Horace Vernet (1789-1863), Louis Boulanger (1806-1867) i Eugène Delacroix (1798-1863).
Čajkovski je Mazepu doživio na svoj način. U operi nema ni Petra I. niti Karla XII. I sama Poltavska bitka glazbeno je ostvarena samo u obliku simfonijske slike između drugoga i trećeg čina. Sve skladateljevo zanimanje usredotočeno je na dramu mlade Marije, povijesno Matrjone, i njezina oca, vrhovnog suca Ukrajine Vasilija Leontijeviča Kočubeja,(1640-1708) i, naravno, na Mazepin lik. Čajkovski razvija svoju omiljenu temu – borbu ljudskih osjećaja s okrutnim silama koje ometaju sreću. Zla sila u operi utjelovljena je u liku izdajice Mazepe. Njegove žrtve nisu samo idejni protivici – Kočubej, Iskra i Andrej, nego i nesretna Marija. Prema njoj se skladatelj odnosio s posebnom ljubavlju, ukrasio ju je svim onim što za njega predstavlja ideal žene. Bezgranično je nježna, vjerna prijateljica i ponosita djevojka. Čista, poetična Marija potpuna je suprotnost mračnom liku Mazepe.
Radnja opere događa se 1708. godine. Marija je zaljubljena u osjetno starijeg, gotovo sedamdesetogodišnjeg, hrabrog vojnog zapovjednika ukrajinskih kozaka, atamana Mazepu. Zanosi je njegova sijeda kosa, duboke bore, sjajne oči i zavodnički glas. U Mariju je zaljubljen mladi kozak Andrej. Mazepa će zaprositi Mariju što će ogorčiti njezina oca, ne samo zbog Mazepinih godina nego i zbog toga jer joj je kum: trebao bi je štititi i paziti a ne joj nuditi brak. Takav se potez tada smatrao incestuoznim. Mazepa traži od djevojke da bira: ili će otići s njim ili će ga zauvijek zaboraviti. Na opće iznenađenje Marija odlazi s njim.
Ta vrlo neobična ljubav, zanos mlade djevojke prema toliko starijem muškarcu privukla je Čajkovskog, i on je u drugome činu dao neke od najsnažnijih stranica svoje glazbe za kazalište. Kočubejeva žena Ljubov traži od muža da se osveti Mazepi, i on to namjerava učiniti. Dok su on i Mazepa bili prijatelji, Mazepa mu je povjerio tajni plan o ustanku Ukrajine protiv Rusije Petra Velikoga. S tim je ciljem ušao u tajne pregovore s kraljevima Švedske i Poljske kako bi osigurao njihovu vojnu pomoć. Kočubej će cara Petra obavijestiti o uroti, ali time se izvrgava opasnosti od osvete budući da Mazepa uživa puno Petrovo povjerenje. Petar doista nije povjerovao Kočubejevim optužbama, dapače, predao ga je Mazepi. Kočubej je u mukama priznao nedjela koja nije nikada učinio, a Mazepa ga je osudio na smrt, iako je bio svjestan da će očeva smrt biti težak udarac za Mariju koju strastveno voli i koja mu je pružila trenutke nezamislive sreće nove mladosti.
Mazepa otkriva Mariji velik plan o neovisnoj Ukrajini pod njegovom upravom i sučeljava je sa strašnim izborom: kad bi trebala nekoga žrtvovati, bi li žrtvovala njega ili oca. Zbunjena, Marija mu daje novu potvrdu svoje ljubavi i vjernosti. Majka je zaziva da od Mazepe ishodi pomilovanje za oca, ali sam Mazepa predvodi vojnike koji će nad Kočubejem provesti smrtnu kaznu. Ljubav staroga i nesmiljenog Mazepe prema mladoj i nježnoj Mariji slama se u sukobu s njezinim ludilom, a to joj istodobno vraća razum i daje snagu da ga odbije. Krajnje profinjena situacija dostiže vrhunac u završnoj Marijinoj uspavanki nad mrtvim Andrejom kojega je Mazepa smrtno ranio – jednom od najintenzivnijih odlomaka u cjelokupnom autorovu stvaralaštvu. Kao da je to katarza njemu najbližeg lika, a i njega samoga.
Marija se oslobađa more strašne ljubavi, a Čajkovski opsesije da sklada neko veličanstveno djelo što mu nije bilo u prirodi. A taj, možda najljepši prizor opere, taj nesvakidašnji umirući finale, Čajkovski je skladao tek nakon dosta mlako primljene praizvedbe opere u Boljšoj teatru u Moskvi 3. veljače 1884. Naslovnu ulogu pjevao je slavni ruski bariton Bogomir Bogomirovič Korsov (1845-1920), pravim imenom Gottfried Göring. Njemačkog podrijetla, poznat je i kao Gothfried Gothfridovič Korsov. Diplomirao je 1864. studij arhitekture u Petrogradu a zatim se posvetio učenju glazbe. Usavršavao se u Milanu kod Giovannija Corsija i po njemu je uzeo prezime Korsov. Debitirao je 1868. u Torinu a onda postao član Carskog kazališta u Petrogradu. Istodobno je nastupao i u Boljšoj teatru Moskvi, a od 1882. bio je njegov stalni član. Godine 1905. povukao se sa scene. Pjevao je Đavla na praizvedbi 1887. opere Čerevički (Papučice) Čajkovskog i Aleka Sergeja Rahmanjinova 1893. Bio je i prvi moskovski interpret Demona Antona Rubinštejna 1879., Borisa Godunova 1888.i Tomskog u Pikovoj dami 1891. godine.
Četiri dana nakon moskovske praizvedbe Mazepa je izveden u Marijinskom kazalištu u Petrogradu u nazočnosti cara Aleksandra Trećega (1845-1894) koji ga je primio s odobravanjem. Opisujući djelo glasoviti češki dirigent Eduard Napravnik (1839-1916), koji je odigrao veliku ulogu u ruskom glazbenom životu dugogodišnjim djelovanjem u ruskoj prijestolnici, rekao je da je ono mješavina neprijateljstva, izdaje, torture, provedbe smrtne kazne, ubojstva i ludila – slušatelj se nigdje ne može odmoriti.
U proljeće 1882. Čajkovski piše svojoj dobročiniteljici Nadeždi von Meck (1831-1894): „Prije godinu dana kad mi je Davidov poslao libreto Mazepe nastojao sam skladati nekoliko prizora, ali bez uspjeha. Zatim jednoga dana pročitah ponovno libreto, pa Puškinovu poemu. Neki su me stihovi zapalili i počeo sam pisati glazbu za prizor između Marije i Mazepe. Iako nisam osjećao onu istu duboku stvaralačku radost kao kad sam radio na Onjeginu, nastavio sam skladati, jer je ono što sam već bio napisao obećavalo da će biti uspjeh u svojemu žanru.“
Melankolik, podložan mračnim razmišljanjima, svjestan vlastite nemogućnosti da ostvari ljubav prema ženi, Čajkovski je u toj neobičnoj ljubavnoj priči krenuo upravo od snažnih izljeva ljubavi. Nesvakodnevna ljepota njegovih ljubavnih tema došla je do izražaja u duetu Marije i Mazepe u drugome činu, emotivno ključnom prizoru opere. Mazepa uvjerava Mariju u svoje žarke osjećaje prema njoj, dok istodobno sprema smrt njezinu ocu. Osobito uspjeli odlomak opere je Mazepina arija O Marijo na stihove Vasilija Kandaurova koju je naknadno uvrstio u operu.
Originalnost Mazepe Čajkovskog je u tome što se oštra, konfliktna osobna drama događa na širokom povijesnom panou, a glazbeno-dramaturška rješenja sadržavaju u sebi načela lirsko-psihološke i povijesne opere. U njoj se odražavaju veliki povijesni događaji iz života Rusije, koji se isprepleću sa sudbinama junaka opere.
O Mazepi su nastala mnoga umjetnička djela. Osim spomenutih navest ćemo još neka. Slavni francuski pjesnik i pisac, bard romantizma, Victor Hugo (1802-1885) njemu je 1829. posvetio jednu od svojih najljepših Orijentalnih poema, Mazepa. Prema Hugou Franz Liszt (1811-1886) sklada 1851. poznatu simfonijsku pjesmu Mazepa. Njemački dramatičar Rudolf von Gottschall (1823-1909.) napisao je tragediju Mazepa. Niz skladatelja skladalo je opere o Mazepi: Nijemac Ludwig Wilhelm Maurer (1789-1878) koji je kao violinist od 1806. djelovao u Rusiji, Talijan Carlo Pedrotti (1817-1893), Rus Petar Sokalski (1832-1887), Španjolac Felippe Pedrella (1841-1922), Belgijanac Léon Dubois (1859-1935) i pred sam kraj 19. stoljeća Poljak Adam Münchaymer i Francuskinja markiza di Grandval.
Prvi tonski zapis opere ostvario je 1953. ansambl Boljšoj teatra pod ravnanjem Vasilija Neboljšina. Drugi je nastao 1954. nakon izvedbe Mazepe na festivalu Maggio Musicale Fiorentino pod ravnanjem Jonela Perlee s velikim Ettoreom Bastianinijem u naslovnoj ulozi. Uz Borisa Hristova i Magdu Olivero, Ljubov je pjevala velika hrvatska umjetnica Marijana Radev. Treći je tonski zapis nastupa Beogradske opere pod ravnanjem Oskara Danona na Berlinskim svečanim tjednima 1969. godine. Uslijedilo je još nekoliko snimaka, pod ravnanjem Fuata Mansurova, Valerija Gergijeva itd. Opera postaje sve zanimljivija slušateljima na zapadu. Hrvatski operni ansambli nisu je izvodili ali ju je zagrebačka publika imala prilike vidjeti godine 1963. na gostovanju Državnog akademskog kazališta opere i baleta Taras Ševčenko iz Kijeva.
© Marija Barbieri, KULISA.eu, 1. svibnja 2010.
