U Zagrebu gostuje Cecilia Bartoli, jedna od najvećih pjevačkih zvijezda današnjice, ovjenčana brojnim nagradama (četiri Grammyja, dva puta Classical Britt Award, Léonie Sonning Music Prize), sa šest milijuna prodanih ploča i velikom medijskom promidžbom. Fascinantne pjevačke tehnike i velika glasovnog opsega, upustila se u težak pothvat i na novome CD-u i DVD-u – s kojih će na zagrebačkom koncertu izvesti arije – pjeva repertoar velikih kastrata prošlosti. U pjevačko-tehničkom smislu najteže što se može zamisliti.
A tko su bili kastrati, nekadašnji virtuozi operne scene? Nesretni dječaci koji su, najčešće da bi izbavili obitelj iz siromaštva, u dobi između sedme i dvanaeste godine bili podvrgnuti bolnom i opasnom zahvatu, nerijetko i nestručnih osoba, da bi zadržali ljepotu dječačkog glasa. Samo se u Italiji godišnje tom zahvatu podvrgavalo oko četiri tisuće dječaka. Prema nekim istraživanjima od šezdeset do osamdeset posto ne bi preživjelo, prevladavali su oni kod kojih je posljedica zahvata bila sljepoća, gluhoća, paraliza ili društveni prezir, a nekolicina bi ostala živa i zdrava i najčešće se bavila pjevanjem. Među njima najbolji su postajali velike zvijezde i stjecali prilično bogatstvo. Basnoslovno ih se plaćalo, a u društvenom su smislu bili istodobno obožavani i prezirani. Sacrificium je bila prevelika žrtva za tako minimalnu mogućnost uspjeha. Ali, cilj je bio privlačan. Rezultat zahvata što se pjevanja tiče bio je da je larynx (grkljan) zadržavao dječačke dimenzije i nije trpio posljedice mutacije. Istodobno se prekomjerno povećavao dišni sustav. Kastrat je imao neobično dug dah i mogao je izvoditi cijelo mnoštvo virtuoznih ukrasa, s lakoćom šetati velikim glasovnim opsegom, izvesti i po trideset taktova na jednom dahu i note u trajanju od minute. Oduševljeni slušatelji vikali su „Živio nož!“ Službena crkva je javno osuđivala kastraciju i kažnjavala zbog toga, ali se obilato koristila njezinim proizvodima – kastriranim dječacima koji su svojim visokim glasovima dočaravali uzvišenost crkvenog pjeva. A kad je 1637. u Veneciji osnovano prvo operno kazalište, razvoj opere vapio je za pjevačima koji će glasovnom virtuoznošću davati sjaj izvedbi.
Poznati kastrati bili su Talijani. Uživali su veliku popularnost u svojoj zemlji, ali i diljem Europe. U zemljama s onu stranu Alpa nisu ih osobito cijenili; Francuska ih nikada nije prihvatila ali ih je Engleska obožavala. Prvi slavni kastrat bio je Loreto Vittori (1604-1670), rodom iz Spoleta, usto skladatelj, autor opera, kantata i arija. Djelovao je na dvoru Cosima II. Medicija (1590-1621), zaštitnika slavnog fizičara, matematičara, astronoma i filozofa Galilea Galileija (1564-1642). Poslije je pjevao u Papinoj kapeli u Rimu. Prema svemu sudeći, nije odlazio iz Italije. Giovanni Gualberto Magli (umro je 1625), prvi kastrat koji je pjevao važnu ulogu u operi, sudjelovao je 1607. na praizvedbi opere Orfej Claudija Monteverdija (1567-1643) u Mantovi.
Prvi kastrat čija je slava premašila talijansku i postala europska bio je Baldassare Ferri (1610-1680), sopranist iz Perugie, pa su ga prozvali Il Perugino. S petnaest je godina napustio Italiju i na kraljevskom dvoru u Varšavi proveo četrdeset godina, a zatim je deset godina bio u službi njemačkog cara Svetog rimskog carstva, Leopolda (1640-1705), koji je među svojim slikama držao njegov portret obrubljen natpisom „Baldassare Perugino, Re dei Musici“ (Baldassare Perugino, kralj glazbenika). Suvremenici su ga prozvali najvećim pjevačem stoljeća. Obasipali su ga kneževskim častima i plaćali mu nevjerojatno velike honorare.
Otprilike pola stoljeća kasnije došli su novi poznati kastrati. Giovanni Francesco Grossi (1653-1697) dobio je nadimak Siface nakon što je u Veneciji postigao velik uspjeh ulogom Sifacea u operi Scipion Afrički Francesca Cavallija (1602-1676). Bio je prvi kastrat kojega je 1687. čula Engleska. Henry Purcell (1659-1695) napisao je dražesnu skladbu za čembalo Sefauchi's Farewell (Sifacev oproštaj) u kojoj tuguje za njegovim povratkom u Italiju. Ubijen je 1697. na putu između Bologne i Ferrare. Francesco Pistocchi (1659-1726) iz Palerma bio je ne samo izvrstan altist nego i odličan pjevački pedagog. Osnovao je glasovitu Bolonjsku pjevačku školu. Neobično za pjevača kastrata, završio je život u samostanu.
Najslavniji učenik Bolonjske pjevačke škole bio je Antonio Bernacchi (1685-1756), prema novinama London Daily Journal „najbolji pjevač u Italiji“. Nije bio obdaren osobito lijepim glasom ali je savršeno pjevao pa su ga više cijenili poznavatelji glazbe nego široka publika. Nakon nastupanja u Bologni i Veneciji, 1716. je otišao u London i tamo se najprije proslavio kao Goffredo u obnovi opere Rinaldo Georga Friedricha Händela (1685-1759). Po povratku u Italiju posvetio se podučavanju. Njegov najpoznatiji đak bio je Francesco Bernardi (1686-1758), rođen u Sieni i poznat kao Senesino. Imao je glas velike ljepote, nepogrešivu intonaciju, sjajnu tehniku, profinjen stil i sposobnost dramatskog tretiranja recitativa. Iz Italije je otišao u Dresden, gdje ga je 1719. čuo Händel i poveo sa sobom u London. Osam je godina pjevao u Händelovoj opernoj družini i bio glavna atrakcija kazališta na Haymarketu. Poput većine kastrata bio je tašt, mušičav, neobuzdan i arogantan. Händel je s njim bio na sto muka ali je za njega skladao nekoliko uloga, dok se nisu posvađali. Bio je toliko slavan da se čak austrijska carica Marija Terezija (1717-1780) smatrala počašćenom što je s njim pjevala u duetu.
Najslavnije kastrate najčešće je podučavao slavni napuljski skladatelj, utemeljitelj Napuljske pjevačke škole, Nicola Porpora (1686-1768), najveći učitelj pjevanja svoga doba, autor pedesetak opera s briljantno tretiranim vokalnim dionicama, obrazovan ne samo u glazbi nego i u latinskoj i talijanskoj književnosti, pjesnik koji je govorio francuski, njemački i engleski, profesor na konzervatoriju. Ali nisu samo kastrati bili njegovi učenici, bile su to i velike primadone, ali i skladatelj Joseph Haydn (1732-1809) te pjesnik i libretist Pietro Matastasio (1750-1819). Porpora nije bio kastrat. Kao učitelj pjevanja stekao je slavu svojim listom papira – il foglio di Porpora – na kojemu je zabilježio nekoliko vokaliza. Jednom svladane, omogućile bi savršeno vladanje glasom. Porporina škola ujedinila je veličanstvenost u izrazu Pistocchijeve škole i virtuoznost Bernacchijeve. Cecilia Bartoli izvest će na koncertu nekoliko njegovih arija različitog karaktera.
Najslavniji Porporini đaci bili su Caffarelli i Farinelli. Gaetano Majorano (1710-1783) imao je već dvanaest godina kad je nad njim izvršen zahvat. Prozvao se Caffarelli. Porpora je za njega napisao svoj čuveni list i punih pet godina dopuštao mu je samo da to pjeva. Onda ga je poslao u svijet s riječima „Ništa više ne trebaš učiti. Ti si najveći pjevač Europe.“ Poslije trijumfa u Italiji Caffarelli je 1738. otišao u London i pjevao uglavnom u Händelovim operama. Händel je za njega napisao Xerxesa. U Londonu nije mogao djelovati u Farinellijevoj sjeni pa se vratio u Italiju, a poslije je otišao u Francusku gdje je priređivao koncerte da razveseli prijestolonasljednikovu suprugu u posljednjim mjesecima trudnoće. Zatim je otišao u Lisabon i preživio čuveni potres 1755. Pjevao je u svim velikim europskim kazalištima. U Italiji je kupio vojvodstvo i prozvao se vojvodom di Santo Durato, što mu je i sam Papa priznao. Prema mišljenju stručnjaka, Caffarelli je jedan od najvećih umjetnika svih vremena. Bio je prava renesansna figura iznimno burna života. Primao je basnoslovne honorare i uspjeh ga je pratio tijekom cijele šest desetljeća duge karijere. Bio je tašt i beskrajno arogantan, ali to je bio njegov način borbe protiv položaja kastrata u društvu. Divilo im se i uznosilo ih se u nebesa, ali u društvu se s njima postupalo kao sa slugama. Priča se da je moćni kardinal naredio Caffarelliju da pjeva, njemu se nije dalo ali ga je morao poslušati. Kardinal ga je bogato nagradio, ali i dao izbičevati zbog neposluha.
Gaetano Guadagni (1728-1792) razlikovao se od većine kastrata već i po muževnoj pojavi. Ušao je u povijest kao prvi interpret Orfeja Christopha Willibalda Glucka (1714-1787) na bečkoj praizvedbi opere 1762. godine. Razmjerno se kasno počeo baviti pjevanjem pa nije bio takav virtuoz kao većina kastrata, ali je bio izvrstan scenski umjetnik i velik interpret. Stvorio je Gluckov stil pjevanja pa mu je osigurano visoko mjesto u povijesti glazbe.
Vincenzo Dal Prato (1756-1828) pjevao je Idamantea na praizvedbi opere La clemenza di Tito (Titovo milosrđe), koja se u nas izvodila kao Titus, Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756-1791).
„Jedan je Bog i jedan je Farinelli!“ „Najveći pjevač svih vremena“ Carlo Broschi (1705-1782), glasoviti Farinelli, nije bio podvrgnut zahvatu iz siromaštva. Rođen u napuljskoj pjevačkoj obitelji, u djetinjstvu se ozlijedio pri padu s konja i ta je operacija morala biti izvršena. Najprije je učio s ocem Salvatoreom a zatim s bratom, skladateljem Riccardom Broschijem (1698-1756), čiju će ariju Cecilia Bartoli izvesti na koncertu. Bernacchi ga je 1727. pozvao da se javno natječu u vještini pjevanja. Pobijedio je Bernacchi, ali je naslutio golem Farinellijev potencijal i pristao ga podučavati. Poslije toga, Farinelli je mogao pobijediti sve protivnike u briljantnosti i bravuroznosti izvedbe. Zatim je počeo posvećivati više pozornosti izrazu i patosu. Kad je 1734. došao u London, izazvao je takvu senzaciju da su žene padale u nesvijest. Postao je zvijezda Porporine družine koja je bila suparnica Händelovoj, a to je za Händela bila gotovo propast. Nakon uspjeha u Londonu krenuo je u Francusku i pjevao na dvoru Luja XV (1710-1774) koji mu je darovao svoj portret optočen dijamantima.
A onda je došao u Španjolsku i život mu se stubokom promijenio. Melankoliji sklon kralj Filip V (1683-1746) njime se toliko oduševio da je Farinelli četvrt stoljeća bio prominentna ličnost španjolskog dvora i dobio najveće španjolsko odličje Viteza od Calatrave. Nije više javno nastupao. Deset je godina svake noći kralju pjevao četiri iste pjesme. I za njegova nasljednika Ferdinanda VI (1713-1759) imao je znatnu političku moć pa ga je nagovorio da u Madridu osnuje Talijansku operu. Kad je na prijestolje stupio Karlo III (1716-1788), Farinelli je napustio Španjolsku i vratio se u Bolognu. Bio je bogat, slavan, visoko obrazovan i oko njega su se okupljale najslavnije ličnosti vremena. Imao je kolekciju slika Murilla (1618-1682) i Velasqueza (1599-1660). Trajno prijateljstvo vezivalo ga je uz pjesnika Metastasija.
S Farinellijem je kastratsko pjevanje dostiglo vrhunac. U njemu je sadržana klica postupnog pada. Gasparo Pacchierotti (1740-1821) počeo je karijeru sa šesnaest godina, 1778. došao je u London i zaradio golem imetak. Nakon duge i briljantne karijere povukao se u Padovu i 1792. prestao nastupati. Poznat je po sudjelovanju na otvorenju milanske Scale 1778. u operi L' Europa riconosciuta (Prepoznata Europa) Antonija Salierija (1750-1825) i na otvorenju venecijanskog Teatra La Fenice, što je bila njegova oproštajna predstava. Pjevao je još samo jedanput, godine 1796. u čast Napoleonu (1769-1821). Divilo se ne samo njegovu glasu opsega od tri oktave i tehničkoj perfekciji, nego i prirodnom načinu pjevanja – što je rijedak kompliment za kastrata – te osjećaju za stil i muzikalnosti.
Naravno, bilo je još mnogo kastrata koji su postigli slavu i uspjeh. Luigi Marchesi (1754-1829), predstavnik Milanske škole koja je upotrebljavala prsni registar, imao je snažan visoki ton nazvan „la bomba di Marchesi“. Njegova samovolja užasavala je uprave kazališta. U kasnijim godinama zahtijevao je da se prvi put pojavi na sceni na podignutom podiju te da na glavi ima kacigu s perjem dugim barem jedan metar. Za Girolama Crescentinija (1762-1846), koji je toliko oduševio Napoleona da ga je odlikovao visokim odličjem i poveo sa sobom u Pariz, slavni njemački filozof Artur Schopenhauer (1788-1860) napisao je: „Njegov natprirodno lijep glas ne može se usporediti ni s jednim ženskim glasom: nema punijeg ni ljepšeg tona.“ Nastupao je često u operi I Capuleti e i Montecchi Vincenza Bellinija (1801-1835) i Semiramidi Gioachina Rossinija (1792-1868).
Posljednji veliki kastrat bio je Giovanni Battista Velluti (1780-1861) za kojega je Rossini skladao operu Aureliano in Palmira, praizvedenu 1813. u Scali. Poput drugih velikih kastrata, i Velluti je bio odličan glazbenik a ne samo pjevač i s dosta je ukusa izvodio Rossinijeve ukrase. Kad je u Londonu nastupio u operi Il crociato in Egitto (Križar u Egiptu) Giacoma Meyerbeera (1791-1846), istodobno je fascinirao i šokirao. Slušatelji su se počeli odvikavati od kastratskog pjevanja i „prodornom nebeskom cviljenju eunuha“ dolazio je kraj. U razdoblju romantike nije više bilo mjesta pukoj ispraznoj virtuoznosti, ali Rossini je žalio za njihovim pjevačkim umijećem i umijećem podučavanja.
Kastrate se slušalo u Vatikanu i u drugim katoličkim crkvama do početka dvadesetoga stoljeća, pa je tako zabilježena i snimka posljednjeg poznatog kastrata Alessandra Moreschija (1858-1922), sopranista Sikstinske kapele. Ali on nije dosezao vrsnoću svojih prethodnika.
S Vellutijem je došao kraj jednoj sjajnoj eri pjevačke virtuoznosti, koju će nam dočarati Cecilia Bartoli izborom arija iz opera autora, uz navedene, Leonarda Vincija (1690-1730), Leonarda Lea (1694-1744), Francesca Araie (1709-1761), Carla Heinricha Grauna (1704-1759) i Antonija Caldare (1670-1736) koje su interpretirali kastrati.
© Marija Barbieri, KULISA.eu, 20. ožujka 2010.
