Ansambl Opere Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci premijerno će izvesti operu Adriana Lecouvreur talijanskog skladatelja Francesca Cilee. Naslovna junakinja je velika francuska tragetkinja Adrienne Lecouvreur. Rođena je 5. travnja 1692. u Dameryju pokraj Epernaya u obitelji mjesnog šeširdžije Roberta Couvreura. Siromašni obrtnik nije mogao ni slutiti da će djevojčica steći slavu i bogatstvo i zadobiti ljubav kraljeva sina. Kad se obitelj preselila u Pariz, dvanaestogodišnja Adrienne već je po pariškim ulicama recitirala stihove iz tragedija Jeana Racinea (1639-1699) i Pierrea Corneillea (1606-1684). Bila je skromne naobrazbe ali velike nadarenosti. Kad je imala petnaest godina, otkrio ju je glumac imenom Legrand i preporučio kazalištu u Lilleu. „Dodaj prezimenu Le, to zvuči aristokratski“, rekao joj je. Legrand je vjerojatno bio i prvi čovjek u njezinu ne odveć sretnom emotivnom životu. U Lilleu i okolnim gradovima doživjela je prve velike kazališne uspjehe ali i prva velika životna razočaranja. Časnik, poslije i plemić, obećavali su joj brak ali je ostavljali nakon što bi rodila. Sama je podizala svoje dvije kćeri i u dnevnik zapisala: „Nemam više hrabrosti za ljubav.“
No glas o njezinim velikim uspjesima došao je i do slavne Comédie-Française; pozvali su je i ponudili da odabere ulogu kojom će prvi put nastupiti na najglasovitijoj francuskoj sceni. Predložila je tragediju Elektra Prospera Jolyota de Crebillona (1674-1762) i 14. svibnja 1717. ušla u povijest. Prvi nastup bio je pravi trijumf. Bučno gledalište sastavljeno od aristokracije i građanstva, koje je inače jedva pratilo predstave, zaustavilo je dah kad je Mademoiselle Le Couvreur stupila na scenu i progovorila. Odjevena u jednostavnu grčku odjeću, blago raspuštene kose, govorila je jednostavno i prirodno, bez patosa, ali s nevjerojatnim bogatstvom nijansi u glasu. U svijet napudranih perika i teških krinolina unijela je svježinu, postala je kraljica scene. Stekla je prilično bogatstvo. Iz prezrenog svijeta glumaca koje je crkva svrstavala u isti red sa skitnicama i lopovima i automatski ih ekskomunicirala, izdigla se zvijezda koja će zadobiti najprije ljubav a zatim doživotno prijateljstvo najslavnijeg uma onoga vremena, pjesnika i prozaista oštra duha, golema književnog i društvenog utjecaja, Françoisa Marie Aroueta, poznatijeg kao Voltairea (1694-1778). On će joj posvetiti i neka svoja djela, najčešće pjesme, a njihovo dopisivanje kao i razmjena pisama slavne glumice s drugim uglednim ličnostima vremena prikazuju je kao ženu bogate osjećajnosti, plemenitosti i briljantnog duha. Suvremenici su govorili da ima sve vrline osim vrline.
Imala je trideset godina i već je pet godina bila prvakinja Comédie-Française kad je u njezin život 1722. ušao Maurice de Saxe, Moritz, Graf von Sachsen, u operi Maurizio di Sassonia, "moj svijet, moja nada i moj bog", kako je izjavila na samrtnoj postelji.
Moritz je rođen 28. listopada 1696. kao izvanbračni sin saskog izbornog kneza Friedricha Augusta I. i poljskog kralja pod imenom August II. (1670-1733) te švedske grofice Marije Aurore von Königsmark (1662-1728). Prema nekim pričama, August je imao više od tri stotine izvanbračne djece, od kojih je priznao osam. Prvorođenomu Moritzu dao je plemićki naslov saskog grofa i odmah ga odredio za nasljednika. Kao dvanaestogodišnjaka poveo ga je na bojno polje. Iznimno ratnički nadaren, briljantan strateg, ovjenčan brojnim pobjedama na bojišnicama, ubrzo je postao jedan od vodećih francuskih maršala – Maurice de Saxe, Maréchal Général de France. Bio je jedan od najvećih ratnih zapovjednika u stoljeću koje ratovima nije oskudijevalo. Jak i snažan kao otac, odlučan i hrabar, zgodan i šarmantan, bio je ljubimac žena. Četiri godine mlađi od Adrienne, zaljubio se u veliku tragetkinju i bio joj četiri godine vjeran. Ona ga je zavoljela za cijeli život i pomagala mu u ostvarenju političkih planova, u čemu je bio znatno manje uspješan nego na bojnom polju i u ljubavi. Suparnica joj je bila kneginja De Bouillon. Priča se da ju je ona iz ljubomore otrovala – i taj je kraj uporabio Cilea u svojoj operi. No, njezina je smrt ipak bila drugačija. Dana 15. ožujka 1730. dok je igrala u Edipu Adrienne je problijedila, uhvatila se za grudi i onesvijestila. Odbila je svećenika da je ispovijedi i umrla 20. ožujka 1730. Na samrtnoj postelji uz nju su bili francuski maršal Maurice i jedan od najvećih umova svih vremena, Voltaire. Unatoč tome što je ostavila crkvi znatno bogatstvo, nije kao glumica smjela biti pokopana na groblju. Njezino je tijelo bačeno na osamljenu ledinu i preliveno živim vapnom. Ni Voltaire nije mogao spriječiti to obeščašćenje.
Tajna o Adrienneinoj smrti ostala je nerazjašnjena. Prema Voltaireu, umrla je od probavnih tegoba na koje se često tužila. Unatoč svim tada uobičajenim a današnjim okom gledano sramotnim postupcima, 37-godišnja Adrienne Lecouvreur ušla je u red francuskih besmrtnika. Ljubav njezina života, saski grof i francuski maršal nadživio ju je punih dvadeset godina. Umro je 20. studenoga 1750. godine.
*******
Sredinom 19. stoljeća počela su nastajati djela s temom ljubavi između slavne tragetkinje i ratnog heroja. Tako je 1849. nastala je drama u 5 činova Adrienne Lecouvreur Eugènea Scribea (1791-1861) i Ernesta Legouvea (1807-1903) prema kojoj je, skrativši je na četiri čina, libreto za operu napisao novinar i pisac Arturo Colautti, rođen 1851. u Zadru. Colautti je u Rijeci, Zadru i Splitu osnovao nekoliko novina i magazin za kulturu i književnost Rivista Dalmatica koje je obojio snažnim iredentizmom, što je ogorčilo Hrvate u Splitu pa je prebjegao je u Italiju. Umro je 1914. u Rimu.
Skladatelj Francesco Cilea rođen je 1866. u mjestu Palmi, pokraj Reggio Calabrije, na samome jugu Italije, kao sin uglednog ali osiromašenog odvjetnika. S četiri godine čuo je Normu, i glazba je odredila njegov život. S trinaest godina upisao se na Konzervatorij San Pietro a Maiella u Napulju. Cijeli Cilein život bit će vezan uz konzervatorij. Najprije će biti profesor harmonije i klavira u Napulju, djelovat će zatim u Firenzi i Palermu, gdje je postao ravnatelj Konzervatorija, i naposljetku će se vratiti na isti napuljski konzervatorij na kojemu je započeo kao učenik i na njemu ostati do 1935. godine. Godine 1938. postao je akademik.
Prva opera Gina donijela mu je pohvale za „toplinu duha i visoku skladateljsku inteligenciju“ ali i za bogatstvo i spontanost melodike i privukla je pozornost nakladnika Edoarda Sonzogna (1836-1920). Druga, Tilda doživjela je priličan uspjeh 1892. na praizvedbi u Firenzi. U treću, Arležanku (L' Arlesiana), prema istoimenoj drami Alphonsea Daudeta (1840-1897), unio je cijeloga sebe i ona mu je ostala najdražom do smrti. Praizvedena 1902. u Teatro Lirico u Milanu označila je velik uspjeh Enrica Carusa (1873-1921) koji je tri puta ponovio poznatu Federicovu tužaljku, biser tenorskog repertoara i, prema mnogim mišljenjima, najslavniji odlomak Cileine glazbe. Zahvaljujući sjajnom mladom tenoru, izvođači su imali dvadesetak poziva pred zastor. Sonzogno mu je ponudio dramu Adrienne Lecouvreur, na kojoj je Cilea počeo raditi 1900. Privukao ga je sadržaj iz 18. stoljeća i određena mješavina komedije i patosa. Ona je postala njegovo najizvođenije djelo, skladne elegancije protkane izljevima dubokih emocija. Kasnije nastala Gloria, praizvedena 1907. u milanskoj Scali, nije postigla uspjeh.
Premda pripada verističkom krugu, Cilea se dosta razlikuje od svojih skladateljskih kolega. Profinjeniji je u izrazu i nije sklon brutalnosti kakva se često susreće u verističkim operama. Cilea je umro 1950. u mjestu Varazze pokraj Savone, nedaleko Genove.
Adriana Lecouvreur praizvedena je u Teatro Lirico u Milanu 6. studenoga 1902. Opet je Caruso slavio slavlje u ulozi Maurizija. Adrianu je pjevala Angelica Pandolfini, a Michonneta Giuseppe de Luca (1876-1950). Dirigirao je Cleofonte Campanini (1860-1919). Opera je prvi put izvedena u londonskom Covent Gardenu, također pod Campaninijevim ravnanjem, s budućom ljubavnicom velikog Carusa, Rinom Giachetti u naslovnoj ulozi. U povijest ulazi i premijera opere u Metropolitanu s Carusom i tadašnjom velikom zvijezdom udanom za ruskog kneza, prelijepom Linom Cavallieri (1874-1944), koja je prema tadašnjim kritikama bila „lijepa za gledanje a loša za slušanje“. Možda je najpoznatija interpretatorica Adriane u povijesti bila skladateljeva ljubimica Magda Olivero (1910) koja se na njegov nagovor tom ulogom 1951. i vratila na scenu nakon što se 1941. udala i prekinula pjevačku karijeru. Plácido Domingo počeo je svjetsku karijeru kad je 1968. u Metropolitanu uskočio u ulogu Maurizija umjesto oboljelog Franca Corellija.
Hrvatska premijera Adriane Lecouvreur bila je u Hrvatskom državnom kazalištu u Zagrebu 31. listopada 1942. pod ravnanjem Jakova Gotovca u režiji Tita Strozzija, s Nadom Tončić u naslovnoj ulozi. Maurizija je pjevao Josip Gostič, kneza i kneginju De Bouillon Tomislav Neralić i Marijana Radev, a Michonnet je bio Milan Pichler. Poslije Drugoga svjetskog rata Adriana Lecouvreur izvedena je 27. ožujka 1957. u Narodnom kazalištu Ivan Zajc u Rijeci, pod ravnanjem Borisa Papandopula u režiji Tita Strozzija. Jana Puleva je pjevala Adrianu, Josip Šutej Maurizija, Franjo Godec i Nada Auer kneza i kneginju de Bouillon a Konrad Orožim Michonneta. Na reprizama su nastupali Nevenka Tomašić i Gino Bonelli. Opera je premijerno izvedena u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 29. rujna 1990. pod ravnanjem gosta Roberta Tolomellija, u režiji Ivice Krajača s Venetom Janevom Iveljić u naslovnoj ulozi. Krunoslav Cigoj je pjevao Maurizija, Marijan Jurišić i Zlatomira Nikolova kneza i kneginju De Bouillon a Bojan Šober Michonneta. Na reprizama su nastupili Nada Ruždjak i Stojan Stojanov.
Jedina hrvatska umjetnica koja je lik iz opere tumačila na svjetskim scenama bila je Biserka Cvejić. U novoj produkciji opere u Metropolitanu 1963. dijelila je ulogu kneginje De Bouillon s premijernom protagonisticom Irene Dalis. Adrianu i Maurizija pjevali su Renata Tebaldi i Franco Corelli. Jedna od pet predstava u kojima je sudjelovala, ona 9. veljače, radijski je prenošena.
© Marija Barbieri, KULISA.eu, 6. ožujka 2010.
