U bellinijevskom stilu

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Vincenzo Bellini, Norma, dir Antonello Allemandi, red. Philipp Himmelmann

• 
  Napokon smo dočekali Adelu Golac-Rilović u naslovnoj ulozi Norme! Zagrebačka operna prvakinja, zacijelo danas vodeći tumač Bellinija u Hrvatskoj, nakon Lise, Amine i Giuliette prihvatila se najtvrđeg oraha u tom repertoaru – prema svim mišljenjima, najteže sopranske uloge uopće (glasovita Lilli Lehmann je govorila da joj je teža od svih triju Brünnnhilda u Prstenu Nibelunga zajedno). I izašla je pobjednicom. Kraj opere dočekala je svježa, netaknuta glasa i time dokazala da je u tehničkom pogledu posve dorasla i zrela za tu ulogu. Tijekom cijele predstave sigurno je i suvereno vladala svojim zdravim, čvrstim i ujednačenim vokalom, znalački je rasporedila snage i sve više rasla što je predstava dalje odmicala.
  
  Glavne kvalitete u interpretaciji Norme Adele Golac-Rilović valja najprije tražiti u posebnom osjećaju za ne uvijek lako uhvatljiv stil Bellinijeve glazbe prema kojemu je oduvijek pokazivala osobit afinitet. Vidljivo je to u glasovnoj boji, točnije raznolikosti boja koje postiže, uvijek strogo u kontekstu specifične zaobljene Bellinijeve fraze dugih lukova, te u bogatstvu dinamičkih nijansi, od snažnog zaobljenog fortea do mekog, prozračnog, eteričnog piana, u crescendu i decrescendu prirodnog i logičnog razvoja.
  
  Tu pjevačku logiku Adela Golac-Rilović zadržava i u glumi pomno pazeći da njezina dramatika uvijek bude u skladu s ranoromantičnom autorovom glazbom, da izvire iz njezinog klasičnog okvira i nikada ne pređe u maniru kasnije nastalih djela a ipak dopre do slušatelja-gledatelja suvremena senzibiliteta. Postići dramatiku prvenstveno u vokalnom izrazu i nadograditi je scenskom igrom – to je ideja vodilja svih velikih umjetnika. Nažalost, u tome im prilično odmažu današnji moderni redatelji kad npr. za vrijeme pjevanja jedne od najtežih arija s vrlo osjetljivim zahtjevima traže od protagonistice da istodobno kolje svećenicu-žrtvu. Posve sigurno Adela Golac-Rilović bi i u Casta Divi ostvarila isti visok domet svih ostalih nebrojenih lijepih trenutaka, da nije stajala visoko na stepenicama i bila lišena nepotrebnih naturalističkih natruha.
  
  Adela Golac-Rilović nije dramsko-koloraturni sopran, i njezina je Norma više na tragu one Ljiljane Molnar-Talajić u kojoj je dominirala tonska ljepota nego Venete Janeve Iveljić u kojoj se tonska ljepota stapala sa snažnom dramatikom. Ali, ako se uopće danas i nađu pjevačice koje su u stanju pjevati Normu, sva je prilika da to neće biti dramski soprani koji su dominirali u prvoj polovici 20. stoljeća pa će i veličanstvena druidska svećenica prije pokazati svoju ljudsku ranjivost nego gotovo božansku dominaciju. Najbitnije je, ipak, donijeti transcedentalnu ljepotu te glazbe – a to je Adeli Golac-Rilović potpuno uspjelo.
  
  © Marija Barbieri, KULISA.eu, 15. veljače 2010.

Piše:

Marija
Barbieri