Norma je Norma

Norma u povodu premijere u HNK u Splitu

• Veliki uspjeh Mjesečarke (La Sonnambula) na praizvedbi 6. ožujka 1831. u Teatru Carcano u Milanu s Giudittom Pastom (1797-1865) u naslovnoj ulozi pribavio je Vincenzu Belliniju (1801-1835) narudžbu Scale za novu operu. Rezultat je bila Norma. Najbolji libretist onoga doba, pjesnik Felice Romani (1788-1865) koji je napisao uspio libreto Mjesečarke, ponovno je Bellinija opskrbio vrlo funkcionalnim libretom temeljenim na drami Norma ili Čedomorstvo suvremenog francuskog pjesnika i dramatičara Alexandrea Soumeta (1788-1845), u kojoj je iste godine u Parizu glasovita francuska tragetkinja Mademoiselle George (1787-1867) postigla velik uspjeh. Radnja opere događa se u Galiji u stotoj godine poslije Krista, u vrijeme kada druidi, svećenički stalež Kelta, pripremaju ustanak protiv zavojevača Rimljana. Velika druidska svećenica Norma prekršila je svećenički zavjet čistoće, zaljubila se u rimskog prokonzula u Galiji, Pollionea i s njim ima dvoje djece. No on se zagledao u mlađu svećenicu Adalgisu i spreman je napustiti Normu i s Adalgisom otići u Rim. Na kraju će Norma optužiti samu sebe za grijeh koji je počinila, Pollione će se pokajati, i oboje će zajedno otići u smrt. Slavni njemački filozof Arthur Schopenhauer (1788-1860) izjavio je da libretu Norme nema premca po dramskoj obradi tragične teme.
  
  S Normom je Bellini dostignuo vrhunac svoga razvoja i stvorio djelo velike lirske i dramatske ljepote. Glazba opere izražava melodijom – i to takvom kakvu nitko nije napisao ni prije ni poslije njega – dramsku radnju epskih razmjera koja neprestano raste do finala. Proslavljenoj nastupnoj ariji Norme, cavatini Casta Diva, možda najljepšoj koju je Bellini napisao, divili su se, i danas se dive, ne samo slušatelji nego i veliki skladatelji, uključujući Richarda Wagnera (1813-1883) koji je izjavio da se od Bellinija može naučiti što je melodija. Tu istodobno lirsku i nekako tajnovitu, iznimno bogatu i raznoliku ariju Bellini je pisao s mnogo truda. Skladao je i odbacio osam njezinih verzija. Pasta, koja je isprva mislila da neće moći otpjevati devetu verziju, transponirala je ariju ton niže, u F-dur, i u tom je tonalitetu cavatina objavljena. Maria Callas (1923-1977) bila je prva nakon švedskog slavuja Jenny Lind (1820-1887) koja je ariju pjevala u izvornom tonalitetu G-dura.
  
  Norma plijeni i klasičnom mirnoćom ispod koje vibriraju najsnažnije strasti. Mnogi su joj upućivali primjedbe zbog siromaštva orkestracije nazivajući Bellinijev orkestar velikom gitarom. Bellini je toga bio svjestan, ali nije htio preorkestrirati djelo. Ne zbog toga što to ne bi znao i mogao, nego jer je bio uvjeren da bi kompleksnija orkestracija razorila dramatsko djelovanje njegove glazbe. To je uočio i Georges Bizet (1838-1875) kad su mu naručili da reorkestrira operu. Izjavio je tada da je jedina ispravna i prikladna orkestracija za Normu Bellinijeva. Njegovo je mišljenje dijelio i strogi profesor, a tada već ravnatelj pariškog Konzervatorija, skladatelj Luigi Cherubini (1760-1842). Giuseppe Verdi (1813-1901) pisao je o uvjerljivosti i snazi Norme, a autor možda najljepše francuske velike opere Židovka, Jacques Halevy (1799-1862) jednostavno je rekao: „Dao bih svu svoju glazbu za Castu Divu.“
  
  „Fiasco, fiasco, solenne fiasco“ (Fijasko, fijasko, veličanstven fijasko), pisao je Bellini prijatelju Florimu nakon praizvedbe Norme u milanskoj Scali 26. prosinca 1831. Podjela uloga bila je sjajna: jedna od najvećih opernih umjetnica svih vremena magnetske glasovne snage i vrhunskog dramskog umijeća, Giuditta Pasta bila je Norma. Također jedna od najvećih pjevačica 19. stoljeća, Giulia Grisi (1811-1869), pjevala je Adalgisu, a prvi herojski tenor ranog belkanta, Domenico Donzelli (1790-1873), bio je Pollione. Manje poznati Vincenzo Negrini pjevao je Orovesa. Scenska rješenja je priredio poznati scenograf, arhitekt i slikar, Alessandro Sanquirico (1777-1849), koji je sudjelovao u brojnim unutrašnjim uređenjima Scale. A ipak, Norma je doživjela pravi fijasko!
  
  No razlog tome nije bilo samo djelo – ističe Leslie Orrey, autor monografije o Belliniju, objavljene 1969. – nego prilično neprijateljski raspoloženo slušateljstvo i naglašena nervoza pjevača koji su vjerojatno bili izmoreni napornim pokusima te su pjevali daleko ispod svojih mogućnosti. Pasta je često bila intonativno nesigurna, Grisi je djelovala hladno. Je li neprimjerenost izvedbe izazvala neprijateljstvo publike ili je bilo obrnuto, nikad nećemo točno saznati. No, nakon negodovanja na prvoj predstavi, na drugoj i trećoj milansko je općinstvo pokazalo više naklonosti prema djelu, a na četvrtoj je opera postigla velik uspjeh. O tome svjedoči i Gaetano Donizetti (1797-1848) koji je bio nazočan svima četirima predstavama. Nakon što je izrazio udivljenje operom, u pismu prijatelju naveo je da je neizmjerno mnoštvo koje je ispunilo prostrano gledalište na četvrtoj predstavi s golemim oduševljenjem pljeskalo nakon svakog odlomka. Bellini je svojemu libretistu Romaniju napisao sljedeće: „Naša Norma iznijela je odlučnu pobjedu. Oduševila je publiku. Želio sam da budeš kraj mene da tu radost podijelim s tobom, dobri moj savjetniče i suradniče. Jer me jedino ti shvaćaš i moja slava ne može biti odvojena od tvoje. Brojni su bili aplauzi. Da si ti bio ovdje i tebe bi zvali, toliko se poezija svidjela; tvrde da je tragična i uzvišena.“
  
  A onda je Norma krenula na svjetske operne scene, naravno, kad i ako se našla pjevačica koja je mogla udovoljiti golemim zahtjevima naslovne uloge koja se smatra najtežom u sopranskom repertoaru. Pasta i Donzelli pjevali su je 1833. u kazalištu na Heymarketu u Londonu. U Covent Gardenu je izvedena 1841. s engleskom sopranisticom iz slavne glumačke obitelji, Adelaide Kemble (1815-1879) u naslovnoj ulozi. U Sjedinjenim Državama prvi je put izvedena u New Orleansu 1836, u New Yorku je izvedena 1841. na engleskom a zatim 1843. na talijanskom jeziku. Prva izvedba opere u Metropolitanu bila je 27. veljače 1890. s glasovitom wagnerijankom Lilli Lehmann (1848-1929) u naslovnoj ulozi. U 19. stoljeću velike interpretkinje Norme bile su još Giulia Grisi, koja se u ulogu upustila nakon Adalgise, čime Bellini nije bio oduševljen, zatim, prema nekim mišljenjima, najveća operna diva 19. stoljeća uopće, Španjolka Maria Malibran (1808-1836). U koštac s tom ulogom nad ulogama uhvatile su se i Njemica Henriette Sontag (1806-1854), koja je prva pjevala sopransku dionicu u Devetoj simfoniji i Missi solemnis Ludwiga van Beethovena (1770-1827) te Šveđanka Jenny Lind, neuzvraćena ljubav slavnog autora dječjih bajki, Hansa Christiana Andersena (1805-1875), kojemu je bila nadahnuće u trima od njih, među njima za Slavuja, što joj je i donijelo nadimak švedski slavuj. Slijedila je njemačka sopranistica mađarskog podrijetla, djelatnošću vezana prvenstveno uz London, koju se smatra najvećim dramskim sopranom druge polovice 19. stoljeća, poznata i po svojoj velikoj pretilosti, Thérèse Tietjens (1831-1877). Vrijedi zabilježiti da je poznata Norma bila i hrvatska pjevačica Matilda Mallinger (1847-1920), interpretkinja Eve na praizvedbi Wagnerovih Majstora pjevača. Debitirala je 1866. u Münchenu upravo u toj ulozi. Dvadeseto je stoljeće doživjelo nekoliko velikih Normi.
  
  Šibenčanka Ester Mazzoleni (1883-1982), unuka tenora s uglednom međunarodnom karijerom, Franje, Francesca ili Franza Mazzolenija (1830-?), najvećeg dioničara Šibenskog kazališta po kojemu je ono 1872. dobilo ime. Debitirala je 1906. u Rimu kao Leonora u Trubaduru, dvije godine poslije već je pjevala u Scali, a kao 27-godišnjakinja uvrstila je 1910. Normu u svoj repertoar. Bila je 1913. prva Aida na otvorenju opernih spektakala u Areni u Veroni. Slijedile su Talijanka Iva Pacetti (1898-1981), u Parizu rođena Talijanka s francuskom naobrazbom, odlična studentica slavnog francusko-švicarskog pijanista Alfreda Cortota (1877-1962), Gina Cigna (1900-2001), rusko-židovska sopranistica rođena u Poljskoj, Rosa Raisa (1893-1963) i Talijanka Claudia Muzio (1889-1936). Američka sopranistica, dijete napuljskih doseljenika, jedna od najvećih pjevačkih umjetnica u posljednjih stotinu godina, Rose Ponselle (1897-1981) bila je prava senzacija u Metropolitanu godine 1927., kad se Norma nakon 35 godina vratila u repertoar Meta. Još jedna velika Norma 20. stoljeća bila je naša Zinka Kunc Milanov (1906-1989). Opisujući njezinu Normu francuski muzički kritičar André Tubeuf jednostavno je rekao: „Velika, klasična, lijepa, vladarica, prava Milanov.“ Zinka je bila četvrta interpretkinja toga lika u Metu nakon Lilli Lehmann, Rose Ponselle i Gine Cigne. Prvi ju je put pjevala 29. prosinca 1943, a posljednji, šesnaesti, 15 travnja 1954. Nakon Rose Ponselle koja ju je pjevala 29 puta i Joan Sutherland 27, tu je ulogu najviše puta pjevala u povijesti Metropolitana. Nakon nje u Met je došla najveća i neponovljiva, pojam Norme, glasovita Grkinja Maria Callas.
  
  Za nas je zanimljiv interpret Pollionea Franjo Stazić (1824-1911), Vukosav na praizvedbi prve hrvatske nacionalne opere Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog (1819-1854). Kao prvak bečke Dvorske opere pod imenom Franz Steger pjevao je Pollionea 1855., a kao Francesco Steger pjevao ga je u milanskoj Scali 1866. i 1867. godine.
  
  Norma je u Hrvatsku došla vrlo brzo, naravno u izvedbi talijanskih i njemačkih opernih družina. Ni godinu dana nakon praizvedbe, 13. studenoga 1832., izvedena je u Rijeci u starom Adamićevom Teatro civico, Teatro della cittá di Fiume. Izvela ju je družina Angele Zocchi koja ja pjevala naslovnu ulogu. U Rijeci se izvodila u nekoliko navrata. Dana 13. kolovoza 1835. Norma je izvedena u stalnom njemačkom kazalištu u Zagrebu. Njemačko kazalište u Osijeku izvelo ju je u sezoni 1872./1873. I tamo se izvodila nekoliko sezona.
  
  Prva izvedba Norme u hrvatskoj nacionalnoj Operi bila je u starom kazalištu na Markovu trgu 2. prosinca 1876. pod ravnanjem Ivana pl. Zajca. Izvedena je u prijevodu Dr. Dimitrije Demetera (1811-1872). Naslovnu je ulogu pjevala Irma Ferenci pl. Vranović, o kojoj ništa pobliže ne znamo osim da je stupila u angažman 1875. i otpjevala nekoliko velikih uloga. Zajčeva uzdanica, „zvono najljepšeg organa, što je ikada Zagrebom zaorio“, Matilda Lesić (1845-1909) bila je Adalgisa, njegov oslonac, dobro školovani slovenski tenor Fran Gerbić (1840-1917) pjevao je Pollionea, a češki bas Josip Kratochvil Orovesa. U novoj zgradi HNK-a u Zagrebu Norma je prvi put izvedena 21. listopada 1939. u sjajnoj podjeli uloga. Zinka Kunc, tada već diva Metropolitana Zinka Milanov, bila je Norma, Josip Gostič u neprestanom usponu blistave karijere pjevao je Pollionea. Iznimna glazbeno-scenska umjetnica Ančica Mitrović bila je Adalgisa, a sjajni bas Aleksandar Griff Oroveso. Dirigirao je Krešimir Baranović, režirao Tito Strozzi.
  
  Poslije Drugoga svjetskog rata Norma je prvi put izvedena u Narodnom kazalištu u Splitu 25. svibnja 1958. pod ravnanjem Silvija Bombardellija u režiji Tomislava Kuljiša sa Zlatom Čulić u naslovnoj ulozi. Toni Jelaska pjevao je Pollionea, Vesna Milatić Adalgisu a Duško Kukovec Orovesa. Istoga je ljeta izvedena na Peristilu u sklopu Splitskih ljetnih priredaba, današnjeg Splitskog ljeta. Djelomično se uklopila u ambijent ali nije srasla s njim kao što je to bio slučaj s Aidom i Nabuccom. Kako je riječ o paradnoj belkantističkoj operi nisu nedostajale protagonistice-gošće među kojima se isticala američka sopranistica svjetskog ugleda, Lucille Udovich (1930-1999), koja je sredinom dvadesetoga stoljeća ostvarila veliku karijeru, najviše u Italiji, a kao Turandot partnerica je Franca Corellija na nedavno objavljenom DVD-u. U kasnijim izvedbama opere atraktivna Adalgisa bila je Bianca Bortoluzzi, sestra poznatijeg baletnog umjetnika Paola Bortoluzzija (1938-1993), koja je također nastupala u uglednim europskim kazalištima. Pollionea je pjevao i omiljeni splitski tenor Attilio Planinšek.
  
  Trebalo je čekati četrdeset godina da se Norma vrati u Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu. Bilo se to 4. listopada 1980. prigodom proslave 25-godišnjice umjetničkog rada Ljiljane Molnar-Talajić. Velika umjetnica pjevala je Normu u Bečkoj državnoj operi i bečki je tisak bio pun hvale za tu njezinu kreaciju. Zagreb ju je oduševljeno dočekao. Sa zanimanjem se očekivala i Dunja Vejzović o čijim se inozemnim uspjesima u Wagnerovim djelima govorilo. I dogodila se glazbeno i scenski velika, neponovljiva predstava koje se i danas sjećamo s radošću i sjetom. Miro Belamarić je dirigirao s istančanim osjećajem za rani talijanski belkanto, Vlado Habunek je redateljski ostvario izvedbu čistih linija koja je izvanredno korespondirala s klasičnom čistoćom te prelijepe ranoromantične glazbe. U skladu su bila scenografska i kostimografska rješenja Dinke Jeričević i Ike Škomrlj. Cjelokupnom uspjehu pridonijeli su sjajni Viktor Bušljeta kao Pollione i Ivan Stefanov kao Oroveso. Norma je i repertoarno značila pomak. Utrla je put Nabuccu i Macbethu i ranom talijanskom belkantu uopće.
  
  Kad se nakon kraće stanke 1984. vratila u repertoar, opet je imala blistavu protagonisticu – Venetu Janevu Iveljić. Pollionea je pjevao Krunoslav Cigoj, Orovesa Franjo Petrušanec. Bila je to realizacija europskih dometa, što je potvrđeno već na 9. jugoslavenskom opernom bijenalu u Ljubljani kad je proglašena najboljom predstavom u cijelosti a njezini realizatori dobili pet od osam dodijeljenih zlatnih plaketa. A u listopadu 1984. došla su i europska priznanja. Veneta Janeva Iveljić i Dunja Vejzović na čelu zagrebačkog opernog ansambla pronosile su slavu te vrhunske, nezaboravne realizacije zagrebačke Opere od Berlina do Salzburga. Kad su i na koncertima pjevale duet Norme i Adalgise bila je to demonstracija najčišćeg belkanta nakon koje su se prolamali aplauzi. U Salzburgu je došla i nova Adalgisa, Zlatomira Nikolova, i slijedio je Luxembourg. Normu su pjevale i Mila Kirinčić-Degan, Anastazija Dimitrova i Radmila Bakočević, Adalgisu Majda Radić i Merita Juniku, Pollionea Stojan Stojanov i Bruno Sebastian, a Orovesa Ivan Sancin i Neven Belamarić.
  
  Premijera Norme u Narodnom kazalištu Ivan Zajc u Rijeci 27. travnja 1990. bila je njezina osma realizacija u tom gradu. Izvedena je pod ravnanjem Vladimira Benića u režiji Mladena Sabljića s Venetom Janevom Iveljić u naslovnoj ulozi. Adalgisa je bila Anđelka Rušin, Pollione Viktor Bušljeta a Oroveso Dinko Lupi. U daljim predstavama Normu je pjevala još jedna velika umjetnica Mirella Toić. Scenograf Dorijan Sokolić izradio je pompoznu scenografiju, takvi su bili i kostimi njegove supruge Ružice Nenadović Sokolić, i predstava je djelovala veličanstveno. I tu je, premda na drukčiji način, postignut sklad svih komponenti. Početkom srpnja 1990. riječki operni ansambl gostovao je s Normom u sklopu Opernog ljeta (Operno poletje) na Križankama u Ljubljani, a dva tjedna kasnije izveo ju je na ljetnoj pozornici u parku Ville Manin u mjestu Passariano nedaleko Udina u sklopu 18. ljetnog festivala. Opera je obnovljena 1996. pod ravnanjem Lorisa Voltolinija.
  
  I tako smo u jednom desetljeću imali tri velike hrvatske interpretkinje krunskog opernog lika! A Norma je Norma.
  
  © Marija Barbieri, KULISA.hr, 23. ožujka 2019.

Piše:

Marija
Barbieri