Sjajna Kundry Martine Tomčić

CD opera: Richard Wagner, Parsifal, dir. Gustav Kuhn, col legno

• Zagrebačka, a i cjelokupna hrvatska medijska scena sklona je stvarati  zvijezde i pridavati im veće značenje nego što ga stvarno imaju a istodobno prešućivati druge. U tom kontekstu istinska je vrijednost nedavno objavljivanje žive snimke Wagnerova Parsifala iz godine 2007. s Tirolskog festivala u Erlu. Festival je osnovan 1998. godine i pod vodstvom Gustava Kuhna sve se više potvrđuje kao manifestacija koja umješno spaja tradiciju i suvremenost, u izboru repertoara i u načinu njegove prezentacije. Tako je iznimno uspjelim ocijenjen 2003. postavljen Wagnerov Prsten Nibelunga u cijelosti izveden godine 2005. u 24 sata. Prije nego prijeđemo na ocjenu snimke Parsifala valja iznijeti neke podatke.
  
  Od 1938. godine, otkada potječe prva objavljena snimka Wagnerova svečanog posvetnog prikaza, broj njegovih diskografskih izdanja jedva premašuje brojku dvadeset a daleko je od trideset. Najvećim dijelom su to žive snimke, i to najčešće s Bayreuthskih svečanih igara. U iznimno zahtjevnoj ulozi Kundry pojavljuje se jedva dvadesetak pjevačica, među njima i naša Dunja Vejzović na studijskoj snimci iz 1980. Tim je veći uspjeh pojava Martine Tomčić na najnovijoj snimci posljednjeg, prema mnogim mišljenjima i najljepšeg Wagnerova djela. Zapravo, teško je prisjetiti se kad se posljednji put na nekom diskografskom izdanju pojavilo ime hrvatskog izvođača. I to u glavnoj ulozi! I tako iznimno zahtjevnoj! No Martina Tomčić od 2003. redoviti je sudionik igara u Erlu. Dosad je četiri sezone bila Fricka u Wagnerovim Rajninu zlatu i Walküri, Klitemnestra u Straussovoj Elektri, Jokasta u koncertnoj izvedbi Oedipusa rexa Stravinskog, gostovala je s Wagnerovim djelima na opernom festivalu Santander u Španjolskoj a sljedeće godine će pjevati Treću damu u Mozartovoj Čarobnoj fruli. Jedna je od omiljenih pjevačica Gustava Kuhna pod čijim se vodstvom sve bolje razvija na opernom i koncertnom polju pa je 2007. u Bolzanu i Trentu pod njegovim ravnanjem uz Haydn orkestar pjevala u Mahlerovoj Pjesmi o zemlji. Tako se pod Kuhnovim mentorstvom (on je i redatelj predstava) razvija i njezina Kundry. Na snimci je zabilježen njezin nastup u ulozi u drugoj sezoni.
  
  Prema svojim posve posebnim i golemim zahtjevima Kundry ulazi u najteže ženske uloge operne literature. Teško je reći je li sopranska ili mezzosopranska, jer je pjevaju soprani i mezzosoprani. Izvjesno je da zahtijeva velik glasovni opseg, od altovskih dubina do sopranskih visina, a poželjna je mezzosopranska boja unutar koje pjevačica treba pronaći neobično veliku paletu raznolikih nijansi da bi izrazila svu mnogostrukost, višeslojnost i bogatstvo toga u svakom pogledu jedinstvenog lika u cjelokupnoj opernoj literaturi. Izvjesno je da mu može pristupiti samo pjevačica iznimne osobnosti i inteligencije koja će se uhvatiti u koštac s golemim pjevačkim zahtjevima uloge da bi, uspješno ih svladavši, mogla interpretativno izraziti osebujan svijet zavodnice–grešnice–pokajnice i pritom zadržati cjelovitost. Martina Tomčić upravo je takva umjetnica. Visokom inteligencijom i odličnim poznavanjem njemačkog jezika ušla je u bit lika, razumjela ga, usvojila i doživjela na sebi svojstven način. Svladala je pjevačke zahtjeve i suvereno krenula u vokalno-scensku interpretaciju. A ta vibrantnost, taj, kako ga kritika naziva, "mladenačko-svjež  temperament" (poznavajući umjetnicu možemo je zamisliti i na sceni) daje toj Kundry neobičan spoj mladosti i iskustva, zanosa i snage u drugome činu, smjernosti i kajanja u ostala dva. Ona gradi svoju kreaciju muzikalno, s uvijek prisutnom ravnotežom između duhovne nadgradnje i urođenog instinkta, neprestano obogaćuje i nadopunjuje. Njezin tamni mezzosopran bogat bojama s lakoćom prelazi sve pasaže, nema nikakvih problema ni u visinama ni u dubinama, ujednačen je u svim položajima. Ukratko, Kundry kakvu se može poželjeti!
  
  Premda smo počeli ovaj prikaz likom Kundry, jer pojava jednog hrvatskog izvođača na diskografskom izdanju, k tome u tako velikoj ulozi, posebno veseli i raduje, valjalo bi početi s njegovim dirigentom Gustavom Kuhnom, koji je duša tog projekta ne samo kao onaj tko njime dirigira, nego kao čovjek koji je osmislio festival u Erlu, okupio vrsne mlade snage s kojima radi i postiže cjelovitost koja danas, kad se sve manje-više radi na brzinu, postaje željeni, ali ne uvijek dostignuti cilj. Kuhnova koncepcija Parsifala izvire iz temeljnih postulata tradicije, ali je obojena svježinom izvorne umjetničke kreacije koja ne podliježe vremenu nego je izvanvremenska pa prema tome i svevremenska. Dovoljno je moderna i analitična ali dopušta emocije i stanovitu romantičnu notu što joj daje uzbudljivost. Izgrađena je u širokom neprekinutom luku (čemu, naravno, pridonosi živa snimka), razvija se i nikada ne pada, dinamika je bogata ali uvijek unutar slušnosti pa djeluje prirodno. Zvučnost je svih izvođačkih tijela zaobljena, što bi bilo teško postići da u orkestru nisu sve instrumentalne skupine dobro usklađene i da vokalni dio izvedbe nije prepušten pjevačkim silama svježih i moćnih glasova koji ne trebaju pribjegavati deklamaciji nego izraz postižu u zaokruženim pjevačkim frazama opetovano dokazujući kako se Wagnera može itekako lijepo pjevati, samo to treba znati i moći.
  
  Kuhn je pomno odabrao solistički ansambl.  Ponešto tamno obojenim svježim i moćnim tenorom Michael Baba dao je svoga Parsifala u prirodnom razvoju. Njegov reiner Tor (nevin lud) zadržava čistoću, predaje se zanosu ali stječe odlučnost da provede u djelo svoje poslanje. Jasna dikcija i posvemašnje shvaćanje teksta koje resi sve sudjelujuće posebno su važni u liku Gurnemanza, u vrlo dugom prizoru u prvome činu, u kojemu Manfred Hemm dominira mirnoćom u kojoj ima suzdržane snage i djelotvornosti. Herojski bariton Thomasa Gazhelija Amfortasu daje kršćansku postojanost, a herojski bariton Michaela Kupfera  Klingsoru moć, drskost i pohotu. Dubokim muškim glasovima pridružuje se lijep bas Michaela Doumasa u ulozi Titurela. Odlične su Cvjetne djevojke (Blumenmädchen) koje, kao i zbor (zborovođa Jacek Benn), većinom dolaze iz obližnje Accademie di Montegral, stjecišta mladih umjetnika različitih zanimanja koji se u miru i tišini samostana dell' Angelo iznad Lucce pripremaju za sudjelovanje na Tirolskom festivalu u Erlu.
  
  Kuhn je osnovao tu akademiju prije dvadeset godina upravo s tim ciljem, i ona mu je postala rasadnik za mlade snage festivala. Dječji zbor iz Wiltena  pokraj Innsbrucka (zborovođa Johannes Stecher) koji tradiciju vodi od sredine 13. stoljeća, pridonio je zvučnoj ljepoti i iskrenoj neposrednosti izvedbe. Festivalski orkestar, osnovan 1999., u kojem se skupljaju vrsni glazbenici s raznih strana svijeta dokazuje svoju visoku kvalitetu pojedinačno u dionicama (krasan zvuk gudača) i u cjelovitosti zajedničkog maksimalno usklađenog muziciranja. Tehnička razina snimke, obzirom na to da je riječ o živoj izvedbi, upravo iznenađuje visokom kvalitetom. Šumovi su minimalni i nimalo ne smetaju apsolutnoj prezentnosti glazbe. Postignuta napetost žive izvedbe ne da se usporediti s hladnoćom studija, a kad je riječ o tako u svakom pogledu visokokvalitetnom postignuću, ovaj trostruki CD s potrebnim uvodnim tekstovima i libretom na njemačkom i engleskom jeziku, može se toplo preporučiti ne samo ljubiteljima Wagnera nego svim ljubiteljima dobre glazbe u primjernoj izvedbi.

  © Marija Barbieri, KULISA.eu, 1. ožujka 2011.

Piše:

Marija
Barbieri