Operetna nostalgija i nova energija osječkog HNK-a
HNK u Osijeku: Emmerich Kálmán, Grofica Marica, dir. Krešimir Batinić, red. Damir Lončar
-
.png)
U petak, 15. svibnja 2026. održana je posljednja ovosezonska glazbena premijera u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku. Nakon 28 godina, osječka publika ponovno je dobila novu produkciju jedne od svojih najizvođenijih i najomiljenijih opereta – Groficu Maricu skladatelja Emmericha Kálmána. Posebno je zanimljiv povijesni kontinuitet: prva izvedba ove operete u Osijeku zabilježena je gotovo na isti datum prije 101 godinu (16. svibnja 1925.), svega petnaestak mjeseci nakon bečke praizvedbe. Time se potvrđuje duboka povezanost Osijeka sa srednjoeuropskim kulturnim krugom Beča i Budimpešte, ali i dugotrajna prisutnost operete kao ključnog žanra osječke glazbeno-scenske tradicije.
Groficu Maricu mnogi smatraju jednim od najzrelijih Kálmánovih ostvarenja. Djelo pritom valja promatrati i u širem povijesnom kontekstu: raspad Austro-Ugarske Monarhije, nestanak plemstva i Europa između nostalgije i modernizma. U tom svjetlu ova opereta nadilazi okvir lagane ljubavne priče i postaje svojevrsni glazbeni oproštaj od svijeta aristokratske Europe.
Osječka publika u novoj produkciji imala je priliku doživjeti cjelovečernju paletu operetnih raspoloženja. Gledalište je bilo ispunjeno do posljednjeg mjesta, a reakcije publike bile su podjednako usmjerene na glazbene, vokalne i glumačke elemente izvedbe. Pod ravnanjem Krešimira Batinića orkestar je zvučao ujednačeno i stilski kontrolirano, uz povremeni dojam blage dominacije nad govornim dijelovima pjevača i glumaca, no bez narušavanja cjelokupne glazbene strukture. Posebnu zvučnu i simboličku dimenziju donio je cimbal u izvedbi Michaela Kurine, koji u kontekstu djela priziva povijesni zvuk mađarskoga plemstva i evocira izgubljeni svijet Monarhije.
.png)
Režiju potpisuje Damir Lončar, koji dosljedno gradi jasnu naraciju, disciplinu glumačkog izraza i vizualnu preglednost scene. Režijski izazov ove operete leži u preciznom balansiranju komičnog i emotivnog sloja. Lončar uspijeva zadržati lakoću i prpošnost izvedbe, bez gubitka njezine emocionalne pozadine. Tome snažno pridonosi i raskošna scenografija i kostimografija Nevena Mihića, koja ne funkcionira samo kao dekor, nego kao vizualni nositelj društvene i emocionalne hijerarhije likova. Koreografiju potpisuje Dejan Jakovljević, koji uspješno spaja bečki salonski ples, mađarski folklorni impuls i međuratnu estetiku 1920-ih. Baletni ansambl pritom pokazuje visoku razinu preciznosti, energije i stilske prilagodljivosti, te ostavlja nadu za ponovnim stalnim ustrojstvom u osječkom kazalištu.
U opereti izvođač nije samo pjevač ili glumac, nego cjelovit scenski umjetnik koji mora objediniti vokalnu, glumačku i plesnu komponentu. Upravo se u toj kompleksnosti posebno istaknuo Robert Adamček u ulozi baruna Zsupána Kolomana. Njegova izvedba nosi snažan pečat; lik je oblikovan kao gotovo centralna komična os predstave, a publika je na njegove pojave reagirala otvorenim smijehom. Vokalno je bio siguran, s urednim fraziranjem i kontroliranom dikcijom, no najjači dojam ostavlja upravo u glumačkom segmentu, gdje u potpunosti sjeda u ulogu.
.png)
Uz njega se posebno istaknula Andrea Paić Ružić kao Liza. Njezin lirski zvonak i čist glas nosi izvedbu s lakoćom, dok glumački ravnopravno parira Adamčeku, osobito u zajedničkim scenama. Njihova scenska interakcija djeluje sasvim prirodno, bez vidljive glumačke distance.
Mia Domaćina Topalušić kao grofica Marica i Igor Krišto kao Tassilo donose emocionalnu kontrapunkturu predstavi. Njihovi likovi nose veću psihološku dubinu i aristokratsku unutarnju napetost, nasuprot komičnoj liniji ostalih likova, što su oboje scenski vrlo uvjerljivo artikulirali. Glumački su stabilni i dosljedni, a vokalno se posebno ističe Krišto, čije su arije obilježene snagom izraza i širokim rasponom glasa. Kod Mije Domaćina Topalušić vokalna izvedba također je vrlo snažna i dojmljiva. Glas je nosiv, zvonak i kristalno čist te kroz cijelu operetu dosljedno održava tehničku kontrolu. U govornim dijelovima povremeno se osjetila manja nerazumljivost, no s obzirom na to da je ovo njezina prva operetna uloga, riječ je o segmentu koji će se s iskustvom sigurno dodatno oblikovati.
Blaž Galojlić kao Dragomir Populescu donosi izraženu komičnu energiju, precizno usklađujući govor tijela s ritmom operetne igre. Njegova scenska prisutnost jasno komunicira s publikom i doprinosi lakšem, razigranom tonu predstave. Uloga kneginje Božene Cuddenstein i njena lakaja Wurzingera, u interpretaciji Petre Blašković i Dominika Karaule, funkcionira kao učinkoviti komični segment, uz dobru međusobnu scensku komunikaciju i prirodnu glumačku razigranost.
Zbor, pod vodstvom Slobodana Cvetinčanina, ostavlja dojam intonacijske sigurnosti i dobro oblikovane dinamike. Njihovi ulasci na scenu bili su precizni, a zvuk homogeno usklađen s orkestrom i scenskim tijekom.
Opereta Grofica Marica u ovoj produkciji izvedena je na visokoj profesionalnoj razini, kao cjelovito kazališno djelo u kojem se uspješno isprepliću glazba, drama i scenski pokret. HNK u Osijeku ovom je premijerom dobio repertoarnu vrijednost koja ima potencijal dugotrajnijega scenskog života.
.png)
Ostaje otvoreno pitanje što danas u Osijeku znači ponovno vraćanje Kálmánove operete: je li riječ tek o repertoarnom kontinuitetu ili i o simboličkom podsjećanju na povijesne kulturne slojeve iz kojih je ova vrsta kazališta izrasla.
© Anica Miličević, OPERA.hr, 20. svibnja 2026.
Autorski tim:
E. Kálmán: Grofica Marica
Premijera: 15. svibnja 2026.
Dirigent: Krešimir Batinić
Redatelj: Damir Lončar
Koreograf: Dejan Jakovljević
Scenograf i kostimograf: Neven Mihić
Oblikovatelj svjetla: Tomislav Kobia
Koncertni majstor: Attila Berentes
Baletni majstor: Vuk Ognjenović
Zborovođa: Slobodan Cvetinčanin
Korepetitori: Damir Šenk i Igor Valeri
Inspicijentica: Irena Budak
Šaptačica: Ivana Klaić
Mentor pjevanja: Slobodan CvetinčaninUloge:
Grofica Marica: Mia Domaćina Topalušić (15., 19. i 20. 5.) / Ivana Medić (16. i 18. 5.)
Tassilo Endrödy-Wittemburg: Igor Krišto (15., 18. i 20. 5.) / Matic Zakonjšek (16. i 19. 5.)
Lisa, Tassilova sestra: Andrea Paić Ružić (15., 18. i 19. 5.) / Jana Pogrmilović Jelečki(16. i 20. 5.) / (Katarina Šarić, studijska)
Barun Zsupán Koloman: Robert Adamček (15., 18. i 20. 5.) / Domagoj Pintarić (16. i 19. 5.)
Manja, Ciganka: Gordana Kalmar (16. i 19. 5.) / Ema Bel (15., 18. i 20. 5.) / (Lana Čeko, studijska)
Dragomir Populescu: Blaž Galojlić
Čeko, sluga: Vjekoslav Janković
Kneginja Božena Cuddenstein: Petra B. Blašković
Wurzinger, Boženin lakaj: Dominik Karaula
Karl Stefan Liebenberg, Tassilov prijatelj: Matko Duvnjak