Lokalna strast i glazbena ležernost

HNK Split: Ivo Tijardović, Kraljica lopte, opereta iz sportskog života u 3 čina, dir. Davor Kelić, red. Kristina Grubiša

• 

  U drugom poluvremenu obljetničarske godine posvećene splitskom glazbenom geniju Tijardovića i Gotovca koincidirala je i stota obljetnica premijere jedinstvenoga glazbeno-scenskog igrokaza, nazvanog „operetom iz sportskog života u 3 čina“ – Kraljicom lopte.

  Okolnosti u kojima nastaje ovo tematski i idejno zaista posebno glazbeno-scensko djelo traži ozbiljan dokumentarno-igrani film, a tragovi u rukopisnoj partituri svjedoče o uzavrelom stvaralačkom geniju mladog Tijardovića koji u tridesetprvoj godini života iznosi na svjetlo pozornice dva naslova od kojih nešto stariji postaje dio splitske kulturne kolektivne memorije i jedan od zaglavnih doprinosa meštra Tijardovića domaćoj glazbi (opereta Mala Floramye, uprizorena 14. siječnja 1926.), a drugim – Kraljica lopte, časti „najluđi klub na svitu“ Hajduk za njegov petnaesti rođendan premijerom na Starom placu, 21. kolovoza 1926. Zanimljiva crtica, kao kuriozum osvrta, jest da je prva izvedba Male Floramye u Zagrebu bila 27. lipnja 1929., a dirigirao ju je drugi obljetničar – Jakov Gotovac.

  

  Disponirajte datume i razmak između njih pa pokušajte razumjeti koliko je volje, želje, žara i ljubavi bilo u Tijardoviću da se odvaži na ovakav pothvat s razmakom od sedam i pol mjeseci. Dakako, gusto vino nadahnuća rijedi se i hlapi u svakom stvaralačkom izgaranju koje ne jenjava zbog pritiska trenutka i išće Kairosov čuperak onkraj sudbinskoga bljeska. Meštar je izdržao, agregirao je što su mu vrijeme, mladost, talent i motiv ljubavi za Klub i Grad dali, i podario nam ljubavno-sportski dramolet Kraljica lopte.

  Iako se, pregledno glazbeno-historijski, Kraljica lopte pridružuje u trolist Akvarelu i Floramye, ona od tog dvojca ipak odudara u brojnim određenima i rješenjima koja su više nego neusporediva. Očito su glazbeni jezik, model oblikovanja melodija, harmonijsko-stilistička rješenja i ambijentalno-povijesni okvir ove tri operete nešto posve drugačije od Dioklecijana, ali ipak Kraljica lopte nije djelo snage, vitalnosti niti invencije na razini Floramye i Akvarela. Znakovitije ću reći: ona to i ne treba biti, ona i nije tako mišljena i s tom ambicijom pisana, a podastire se (ovim ili onim – svakako lošim motivima nadahnuto) kao dio stanovitoga operetnog trolista. Za potpisnika ovih redaka, ona je list na drugom stablu; onom glazbenopovijesnom, ambijentalnom, mediteranskom, na stablu commedie dell' arte, na stablu mladih, zaigranih kazalištaraca koji će u traumatičnom vremenu okrijepiti talentom i svježinom sve pore i puči dijaloga i songova ove operete.

  

  Neću reći „slobodnija“, radije „ležernija“ forma ovoga scenskog predloška dopušta dobrom glumcu i pjevaču dribling do gola publike u par rečenica i fraza, a to je sjajna splitska ekipa učinila na radost svih prisutnih. Prije osvrta na izvođače, upućujem na još dvije činjenice: Kraljica lopte ima glazbenu draperiju ojačanu (s razlogom!) puhačkim linijama, glazbene ideje su uglavnom čiste, jednostavne, u harmonijskom razlaganju koje je očekivano i koje pripada autoru, stilu i ciljanoj publici. Radnja je čvrsta i plošna, dvije ljubavi: prema kubu i ženi prepleću se, dijalozi su iskričavi, replike su u području zanimljive i moguće improvizacije, arije su suštinski songovi koji (kako kod kojeg lika) traže vokalnu spremu i aparat, a na trenutke uopće nisu bezazleni i lako izvedivi. Humor je u luku od naivno-dječjeg preko situacijskog do vodviljskog, a govorene dijelove često ne prati i u njih nas ne uvodi nikakva glazbena podloga. Integracija djela za jasno praćenje jest u eksternom elementu: u (locus vivendi)  namrijetim simbolima, činjenicama, jeziku i lokalizmima koji omogućavaju (jer su kompas i alat istovremeno) slobodno i precizno tumačenje svega što se na sceni i oko nje događa čak i onda kad nam sami materijal u glazbi i na pozornici u tome uopće ne pomaže.

  Na tragu toga nazivam djelo više igrokazom, glazbenom komedijom s elementima varijetea nego operetom; drugim riječima – mogu zamisliti Kraljicu lopte u bilo kojem hrvatskom teatru na sceni, ali ne mogu zamisliti ni jednu drugu publiku koja bi guštala u svakom detalju i kojoj se ne bi pojavio barem koji upitnik nad glavom do izlaznih vrata teatra. Tu vidim snagu ovog djela: u mreži komunikacije s publikom, publikom baš tom i takvom bez obzira na mnoštvo anakronizama od doba premijere. Izvan Dalmacije ova je predstava incident, ludilo južine i slana tramuntana u nekoj izvanvremenskoj izmaglici. To su sve divni motivi da Kraljica lopte obigra Lijepu Našu kad i gdje god, ali daleko je to miljama od potrebe veličanja same glazbene građe i smještanja u kontekste koji joj ne pripadaju. Nije to usluga ni djelu ni autoru!

  

  Pohvalit ću, jer scripta manent, kolegu i prijatelja, uglednoga glazbenika Tonćija Ćićerića koji, aljkavošću uređivača, nije u katalogu knjižice a obavio je, uz pomoć kolega Pehala i Grubića, tromjesečni staž redakcije, priređivanja i usustavljenja čitave partiture Kraljice lopte, odvojio sve orkestarske štime, vokalne partiture i dirigentsku partituru. Rekapitulirao  ju je i doveo u red  za izvođenje. Dobro, valjda će za sto godina izaći neki AI katalog koji urednije misli.

  Izvođački ansambl je bio sjajan! Enfant terrible predstave je nedvojbeno glumac Pere Eranović koji u ulozi „splitskog Čeha i obrnuto“ – Matjeja Prohaske plijeni pažnju od prve do zadnje sekunde predstave visprenošću, pjesmom, dijalozima. Svaka gesta, reakcija i suradnja ne daju prostora ni za što drugo nego za iskrene čestitke na doprinosu predstavi! Uz njega je svaki drugi lik na sceni bio dopunjen energijom i ponesen u Eranovićev nezaustavljivi kovitlac emocija. Ljubavni par: Mila (Neda Pejković) i nogometna zvijezda Slavko (Roko Radovan) su dvoje mladih solista koji kontinuirano umjetnički  rastu na kazališnim daskama. Glumom sugestivni a glasom impresivni, pokazali su nam koliko guštaju na sceni i kako iskreno predanje u ulogu nema dob ni opterećenja.

  
  

  Osobito me dojmila spontanost kojom su brisali granice pozornice; gotovo smo ih mogli zamisliti u bilo kojem dalmatinskom dvoru kako muziciraju i guštaju. Dvije iskusne pjevačice kojima su uloge sjele kao ključ u bravu jesu Dragica (Barbara Sumić) i Marženka Prohaska (Bjanka Ivas). Bile su osvježenje u glumi i pjesmi, savršeno kostimirane i prava vatra svojim scenskim partnerima; gotovo su od teatra napravile dalmatinski Broadway!

  Ozbiljna dama, Countess Alice Milford (Branka Pleština Stanić) počastila nas je izvanrednim vokalnim prinosom, ugodnih i promišljenih visina, čiste artikulacije i dramatske snage. Srce zabave bili su Tonko, Kiki i Fifi (Filip Luka Gospić, Stipe Radoja i Bojan Brajčić). Spontani i spremni na sve kako bi razveselili publiku, dali su nezaboravan šarm ukupnoj izvedbi. Dva trenera (Felipe Čudina Begović i Joško Tranfić) su lijepo zaokružili vokalne točke, a dva glumačka doajena Filip Radoš i Tonči Banov (Profesor Niko i Profesor Stanko) bili su na razini svog ugleda i glumačke vještine. Noa Nakir, Matija Škiljo i Ivan Jakus zatvaraju solistički cast predstave.

  

  Ni pola dojma ne bismo imali bez izvrsnih i sjajno pripremljenih plesača i plesačica Baletnog studija HNK-Split. Ispunili su scenu i dali sav potreban decorum izvedbi. Zbor i orkestar su se baš potrudili da sve na sceni pršti od energije. Suverena ruka mladog, ali iskusnog dirigenta Davora Kelića je neka nova snaga i rakurs kreacije koji ćemo s radošću upoznavati u sezonama koje dolaze. Čestitam od srca! Autorski tim ću u nastavku samo navesti jer ne nalazim propusta u njihovom doprinosu predstavi. Sagradili su pravi mozaik radnje, slike i tona na čast Tijardoviću i na radost Splitu i Hajduku.

  © Jure Šaban-Stanić, OPERA.hr, 12. veljače 2026.

  Redateljica: Kristina Grubiša
  Scenograf: Kristijan Popović
  Kostimografkinja : Ana Roko
  Koreografkinja i asistentica redateljice: Raffaella de Luca
  Dramaturg, adaptacija libreta: Patrik Gregurec
  Dizajner svjetla: Marin Šatović
  Oblikovatelj zvuka: Damir Punda
  Zborovođa: Maro Rica

Piše:

Jure
Šaban-Stanić