Repertoarni potez koji prepoznaje duh vremena i bilo publike

HNK Split, HNK Osijek: Ivan pl. Zajc, Nikola Šubić Zrinjski, dir. Mihail Sinkevich / Maro Rica, red. Lea Anastazija Fleger

• 

  U studenom 2025. godine u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu premijerno je izvedena opera Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca. Predstava je nastala u sklopu programa K-HNK, u koprodukciji s Hrvatskim narodnim kazalištem u Osijeku, gdje je doživjela svoju premijeru sredinom listopada. Kako autor ovoga teksta nije nazočio splitskoj premijeri, osvrt se odnosi na izvedbu od 26. studenoga, u kojoj je nastupila djelomično izmijenjena pjevačka postava.

  Od praizvedbe do danas Nikola Šubić Zrinjski zauzima istaknuto mjesto u hrvatskoj opernoj literaturi. Riječ je o djelu koje se odlikuje jasno profiliranom dramaturgijom, prepoznatljivim melodijskim idiomom i pažljivo promišljenom glazbenom arhitektonikom, zbog čega i dalje predstavlja vrijedan i zahtjevan izazov za izvođače te pouzdanu mjeru umjetničkih dometa opernih ansambala naših nacionalnih kazališnih kuća.

  Ipak, uvrštavanje Zajčeve opere na repertoar HNK Split koncem prošle godine može se promatrati i izvan strogo umjetničkoga okvira. Riječ je o naslovu čija simbolička snaga ima izrazit odjek u aktualnom društvenom trenutku, osobito u sredini u kojoj kazalište odavno nadilazi isključivo umjetničku funkciju i sudjeluje u širem društvenom dijalogu. Pred sam (očekivani) čin razrješenja intendanta Vicka Bilandžića, moguće kao svojevrsna poruka novoj, desnoj gradskoj vlasti, ali i u ozračju pojačane osjetljivosti na nacionalne i povijesne teme, takav se izbor doima kao promućuran repertoarni potez – onaj koji prepoznaje duh vremena i bilo publike kojoj se obraća. Odaziv gledatelja to je i potvrdio: teatar je bio ispunjen do posljednjega mjesta.

  

  Sama izvedba pokazala je zašto se Zrinjski i dalje s pravom smatra jednim od temeljnih stupova hrvatskoga opernog repertoara. Djelo snažnoga povijesnoga i simboličkoga naboja traži interpretativnu disciplinu i čvrstu simbiozu glazbenih i scenskih elemenata kako bi u potpunosti ostvarilo svoj emocionalni potencijal. Upravo su takvi trenuci – premda s promjenjivim intenzitetom, obilježili ovu izvedbu.

  Početak večeri donio je svojevrsno uhodavanje u predstavu, uz pomalo suzdržan i oprezan nastup svih aktera. U prvom se činu osjetila potreba za većom ravnotežom između orkestra i pjevača, pri čemu je orkestralna zvučna slika povremeno bila snažnija nego što bi situacija na sceni zahtijevala. Basu Mati Akrapu, koji je tumačio Sulejmana Veličanstvenog – pjevaču ugodne, tople boje glasa, stabilna i nosiva srednjega registra, takva je situacija najmanje išla na ruku, otežavši mu ostvarenje pune izražajnosti, osobito u dubinama i visinama.

  Kako je večer odmicala, izvedba je postupno dobivala na sigurnosti i protočnosti. Već u drugoj slici, a potom i u nastavku izvedbe, osobito se istaknuo mladi tenor Roko Radovan (Lovro Juranić) slobodom pjeva, zvonkošću i briljantnošću visina te promišljenim upravljanjem dinamikom. Takva muzikalna inteligencija i osjećaj za mjeru, združeni s uvjerljivom scenskom prisutnošću, pokazali su se jednom od najčvršćih točaka večeri. Sopranistica Neda Pejković utjelovila je nježnu, ali odanu i hrabru Jelenu. Uvjerljiva u scenskom nastupu, muzikalno je frazirala, a buduće će nastupe, vjerujemo, dodatno vokalno-tehnički dotjerati, ponajprije tražeći oslonac zvuku dublje u tijelu. Naslovnu je ulogu tumačio bariton Marko Lasić, koji se hrabro prihvatio te iznimno zahtjevne zadaće. Već je u prvom činu pokazao svoje pjevačke i glumačke adute, ali i one elemente umjetničkoga izraza koje će trebati usavršavati. Interpretirao je scenski odvažno i glazbeno pouzdano. Njegov vokalni izraz, koji je možda tek pokojem znalcu umanjio cjeloviti doživljaj Zrinjskoga, povremeno je bio opterećen različitim tehničkim problemima, a sve u dobroj namjeri i želji da publici ponudi punokrvnoga junaka. Evu, Nikolinu suprugu, tumačila je sopranistica Antonija Teskera. Njezin pomalo oštar vokal ponekoga može zasmetati, no ne može joj se osporiti potpuna uronjenost u lik te izniman osjećaj za scenski prostor i partnere na sceni; već poslovično osvaja svojim predanjem umjetnosti koju interpretira.

  

  Orkestar se, pod čvrstim i energičnim vodstvom mladoga maestra Mara Rice, nakon nešto nesigurnijega početka sve više konsolidirao te je u nastavku pokazao preciznost i energičnost koje su pružale stabilan oslonac zbivanjima na sceni.

  Drugi čin u cjelini donio je vidljiv pomak prema većoj uigranosti. Uvertira je oblikovana muzikalno i koherentno, a balet je korektno i s vidljivim angažmanom ispunio svoju scensku funkciju. Solističke interpretacije bile su raznolike, s lijepim frazama i izražajnim trenucima, uz povremenu tehničku napetost koja se, međutim, doimala više kao prolazna nesavršenost nego kao ozbiljniji nedostatak.

  Dojmljivih umjetničkih trenutaka nije nedostajalo ni u trećem činu. Među njima valja izdvojiti potresan tropjev Sulejmana, Levija (Vlatko Belas) i Mehmeda Sokolovića (Stjepan Franetović), scenski upečatljiv nastup baleta u šestoj slici te orkestralni uvod u sedmu sliku, oblikovan s iznimnim osjećajem za melodijsku liniju i atmosferu. U istoj je slici ženski zbor, kao što to i inače čini, pjevao nadahnuto i fino nijansiranom dinamikom, pritom ostvarivši i izrazito sugestivan scenski nastup. Premda se pred kraj predstave osjetio tehnički zamor ansambla, on nije bitnije narušio ukupnu dramaturšku liniju izvedbe.

  

  Redateljski je pristup, u potpisu Lee Anastazije Fleger, ostao u službi djela, oslanjajući se na čitka i razmjerno suzdržana rješenja bez nametanja dodatnih interpretativnih slojeva, a scenografija Ive Knezovića i kostimografija Tee Bašić Erceg korektno su i skladno pratile scensku radnju, pružajući stabilan i pregledan vizualni okvir izvedbe.

  U konačnici, splitski Nikola Šubić Zrinjski ostavio je dojam predstave vrijedne pažnje s nizom uspjelih glazbenih ostvarenja. Manje neravnoteže i tehničke nesigurnosti nisu uspjele zasjeniti ono ključno: osjećaj zajedništva ansambla i svijest o težini i značenju djela. Odabir naslova u ovom se trenutku pokazao promišljenim i opravdanim, a izvedba, uz daljnje uigravanje, ima potencijal dosegnuti još višu razinu izražajne i glazbene zaokruženosti.

  

  © Marijo Krnić, OPERA.hr, 2. veljače 2026.

Piše:

Marijo
Krnić