Dvije kraljevski moćne operne umjetnice

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu, Kazalište Marina Držića u Dubrovniku: Gaetano Donizetti, Maria Stuart, dir. Matija Fortuna, red. Marin Blažević

• 

  Iako bez opernog i baletnog ansambla, Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu kontinuirano predstavlja operne i baletne naslove. Mogućnosti su otvorene za vrijeme intendanture Jasne Jakovljević, koja je posebnu brigu posvetila uređenju orkestralnog prostora ispod pozornice, a nastavljaju se otkako je za intendanticu imenovana Senka Bulić, čije su zasluge za uspostavljanje suradnje s drugim kazalištima u Hrvatskoj osobito vrijedne. Tako su u travnju 2025. godine održane izvedbe sjajnog novog baleta Snježna kraljica Davora Bobića u suradnji s HNK u Splitu, a u prosincu iste godine u koprodukciji s HNK Ivana pl. Zajca u sklopu K-HNK izvedbe glazbeno-scenske operne bajke Ivica i Marica Engelberta Humperdincka. Nije trebalo dugo čekati da pozornicu HNK u Varaždinu, a tako i njegovu orkestralnu jamu, napuče glazbeni umjetnici za razliku od stalnih odličnih dramskih interpreta.

  Najavljena kao prva izvedba u Hrvatskoj, predstavljena je – sada u koprodukciji s KMD Dubrovnik, opera Gaetana Donizettija (1797–1848) naslova Maria Stuart. Dakako, zanimanje varaždinske publike, koja povijesno rado uživa u glazbenim događanjima, bilo je pojačano upravo zbog činjenice da je riječ o nepoznatoj talijanskoj operi, kao i zbog činjenice da su glavne uloge bile povjerene Varaždinkama – već dobro poznatim opernim umjetnicama Diani Haller i Anamariji Knego. Jedinstvenost i rijetka prigoda za susret s opernim naslovom inače omiljenoga talijanskog vjesnika romantičnog belcanta Gaetana Donizettija potakla je na dolazak u Varaždin i zagrebačke ljubitelje opernog umijeća. Sve u svemu, na premijeri 15. siječnja sva su mjesta u gledalištu bila popunjena, a intendantica Senka Bulić s očitim je zadovoljstvom u foajeu kazališta dočekivala tako brojne posjetitelje.

  Izvornim naslovom opera Maria Stuarda, koju se predstavlja i pod naslovom Maria Stuart, po svojem je sadržaju tragična opera, tragedia lirica, koju je Gaetano Donizetti skladao na libreto Giuseppea Bardarija, koji se pak temelji na prijevodu Andree Maffeia drame Friedricha Schillera objavljene 1800. godine pod naslovom Maria Stuart. Praizvedba opere bila je 30. prosinca 1835. godine u La Scali u Milanu.

  

  Zanimanje za razdoblje vladavine dinastije Tudor u engleskoj povijesti bilo je u vrijeme Donizettijeva života vrlo veliko, a i on je skladao druge opere koje se bave likovima iz vremena Henrika VIII (1491–1547), izuzetno dominantnog i moćnog kralja poznatog zbog njegovih šest brakova. Na početku su bili Henrikovi napori da njegov brak s prvom suprugom Katarinom Aragonskom bude poništen, ali tome se protivio papa Klement VII. Nastupila je poznata Engleska reformacija, odvajanje od Vatikana i utemeljenje Engleske/Anglikanske crkve, proglašenje kralja poglavarom Engleske crkve i zatvaranje samostana. Henrik VIII. bio je isključen, ekskomuniciran iz Katoličke crkve, a isti odnosi između Vatikana i Anglikanske crkve traju i danas.

  Na ovom mjestu, onako usputno, navodim važan povijesni susret kralja Velike Britanije Charlesa i pape Lava XIV. u Vatikanu 25. listopada 2025. godine. Bio je to nakon 500 godina prvi susret poglavara Anglikanske i Katoličke crkve, svakako vrlo simboličan i za kršćanski ekumenizam važan. Engleski kralj i američki papa mogli su razgovarati na zajedničkom jeziku! Ali, vratimo se Donizettiju i HNK u Varaždinu.

  Kako je u prvoj polovici 19. stoljeća Italija još bila razdvojena zemlja, fascinacija engleskom kraljevskom poviješću bila je vrlo rasprostranjena. Kazališnu publiku, pa i skladatelje, privlačile su priče o Engleskoj za vrijeme vladavine dinastije Tudor zacijelo zbog dramatičnosti odnosa među kraljevskim likovima, ali i zbog okrutnosti koja je bila stalna pratilja njihovih sukoba. Treba se vratiti u vrijeme bez medija(!), vrijeme kada su opere bile skladane na tekućoj vrpci, bile praizvođene, ali i brzo zaboravljane, jer se trajno tražilo nova uzbuđenja. A politički uvjetovani konflikti, ljubavne tragedije, rivalstva, velika moć sposobna za ubijanje, sve je to itekako golicalo maštu.

  

  Skladatelj izuzetne melodijske mašte, jedno od najomiljenijih opernih imena svojega vremena, autor više od 70 opernih naslova, talijanski genij belcanta, u čemu je bio majstor kao i Gioachino Rossini i Vincenzo Bellini, Gaetano Donizzeti tri je naslova posvetio događajima iz života kraljice Elizabete I., drugog djeteta Henrika VIII. i njegove druge supruge Anne Boleyn. To su opere Anna Bolena (1830.), Maria Stuarda (1834.) i Roberto Devereux (1837.).

  Međutim, nakon velikog uspjeha opere Anna Bolena, situacija s operom Maria Stuarda/Maria Stuart bila je mnogo kompleksnija, problematičnija i tek je nakon brojnih peripetija došlo do praizvedbe preuređenog sadržaja. Riječ je o rivalitetu između dviju kraljica, engleske vladarice i glavarice protestantske, anglikanske crkve Elizabete I. i njezine rođakinje, kraljice Škotske Marije Stuart. No priča kako ju je ispisao Friedrich Schiller (1759–1805), svakako jedan od najvećih i najpopularnijih njemačkih književnika ranog romantizma, ne odgovara u potpunosti stvarnosti. Ali, to nije nimalo bila smetnja za privlačnost njegove tragedije. Naprotiv, sukob, ljubomorom izazvana mržnja, pa onda i potpisivanje smrtne presude, sve su to scenski itekako snažni začini za stvaranje zapleta. To da se dvije kraljice suparnice u stvarnosti nikada nisu susrele, umjetničkoj mašti ionako nije bilo važno!

  Temelj sadržaja je činjenica da je 1587. godine Maria Stuarda (Mary Stewart), škotska kraljica, bila više godina u uzništvu svoje rođakinje Elizabete, kraljice Engleske. Roberto, vojvoda od Leicestera, u kojega je Elizabeta tajno zaljubljena, želi pomoći Mariji, kojoj izjavljuje ljubav i nudi brak. Savjetuje Mariju da se pomirljivo ponaša prema Elizabeti. Ali pri susretu se dvije kraljice sukobljavaju, što uzrokuje Elizabetin bijes i ona potpisuje smrtnu presudu za Mariju koja ju je javno uvrijedila. Elizabetina okrutnost uzrokovana ljubomorom ide do mjere da od Roberta traži njegovu nazočnost pri smaknuću protivnice.

  

  Za postavljanje opere Maria Stuart na pozornicu HNK u Varaždinu, pa i prvi put u Hrvatskoj, ipak je najvažnije da se raspolagalo s dvije odlične pjevačice moćnih glasova, s dvije u punom smislu riječi pjevačke dive, sposobne ispjevati sve glasolomne kolorature iz Donizettijeve partiture. U naslovnoj ulozi Marie Stuart Diana Haller, prvakinja opere u Stuttgartu, Kammersängerin, dakle nositeljica naslova koji potvrđuje njezin visoki status u njemačkom opernom svijetu, te Anamarija Knego kao kraljica Elizabeta, nacionalna prvakinja i solistica HNK u Rijeci, dobile su, možda i same potakle, postavljanje ovog opernog dragulja na pozornicu. Činjenica da je riječ o kazalištu koje nema veliku opernu jamu u koju bi bilo moguće smjestiti izvorno traženi orkestralni sastav,  nema niti soliste, protagoniste za druge uloge predviđene sadržajem, a nema niti operni zbor, sve je to dakako zapreka za istinski vjerodostojnu realizaciju opere kakva je Maria Stuart.

  Dakle, okupljena brojna publika mogla se prvenstveno diviti i uživati u pjevanju Diane Haller, njezinom besprijekorno pokretnom, moćnom glasu, kao i Anamarije Knego, u svim bravurama vokalne umjetnosti, a onda i u glumi iskusnih opernih umjetnica. To da su ostali likovi bili po dvoje smješteni sa svake strane scene i u crnim odijelima tek koncertantno izvodili svoje dionice, bilo je nažalost nedovoljno uvjerljivo, nedovoljno operno, pa i nedovoljno razumljivo. Josip Švagelj kao Roberto (Leicester), Jakov Kalajžić kao Giorgio Talbot, Jurica Jurasić Kapun kao Lord Guglielmo i Vinka Siladi kao Anna Kennedy, uglavnom su mladi pjevači, više ili manje srođeni s opernim ulogama, ali u ovakvom redateljskom rješenju naprosto nisu imali šansu ni za što više osim da budu korektni.

  

  Dirigirajući izvedbom, Matija Fortuna pokazao je razvijeni osjećaj za operno vođenje. Time se prvenstveno misli na davanje vremena glavnim solisticama za ostvarivanje dionica u skladu s njihovim poimanjem dinamike i trajanja pojedinih linija, a u tome su Diana Haller i Anamarija Knego dovoljno iskusne. Kako je i sudjelovanje Zbora Kapela Paulina Warasdin, kojega vodi Zdenko Kuščer, ispunilo dani zadatak, zaključak je da je glazbena strana cijelog projekta ispunjena i ostvarena uspješno i s mnogo uloženog angažmana. Ono pak što smo gledali u odnosu na režiju, scenografiju i kostimografiju postavlja više pitanja negoli što zadovoljava određene uvjete uravnoteženosti i scenske dosljednosti. Glomazni kostimi kako ih je zamislila Sandra Dekanić predstavljali su mnoge zapreke pjevačicama u kretanju; objekti na pozornici, velika ogledala, pokazivali su određenu nemaštovitost, a sve što stoji kao zadaci redatelja, dramaturga i oblikovatelja svjetla Marina Blaževića ispunjeno je očito unutar nekih ograničavajućih  parametara. Osim ako je ograničenja redatelj postavio sam sebi, to jest, takvim u stvari minimalističkim rješenjima prikazao svoje razumijevanje opere Maria Stuart. No, dovoljno su tragike, odlične mimike, dramske prisutnosti tijelima i glasovima, dakle pjevačkog i glumačkog umijeća pokazale dvije moćne kraljice svojim glasovima. A to je u ovoj prigodi bilo ono najbolje i najvažnije.

  

  © Zdenka Weber, OPERA.hr, 5. veljače 2026.

  Dirigent: Matija Fortuna
  Redatelj, dramaturg , oblikovatelj svjetla: Marin Blažević
  Kostimografkinja i scenografkinja: Sandra Dekanić
  Korepetitor: David Vuković
  Asistentica kostimografkinje: Žarka Krpan
  Inspicijent: Miro Pačalat
  Premijera: 15. siječnja 2026.

  Uloge:

  Maria Stuart: Diana Haller
  Elisabeta I.: Anamarija Knego
  Roberto (Leicester): Josip Švagelj
  Giorgio Talbot: Jakov Kalajžić
  Lord Guglielmo Cecil: Jurica Jurasić Kapun
  Anna Kennedy: Vinka Siladi

Piše:

Zdenka
Weber