Raskošan povratak ranom Verdiju

HNK Ivana pl. Zajca Rijeka: Giuseppe Verdi, Ivana Orleanska (Giovanna d´Arco), dir. Sebastiano Rolli / Karlo Hubak, red. Emma Dante

• 

  HNK Ivana pl. Zajca posljednjih nas je godina naviknuo na raritetne naslove opernog repertoara, pa je tako ovom prilikom red došao na ranu operu Giuseppea Verdija Ivana Orleanska (Giovanna d' Arco). Predstava je ostvarena u koprodukciji s Teatrom Regio di Parma. Režija je povjerena nagrađivanoj talijanskoj redateljici Emmi Dante (posljednja u nizu nagrada je Zlatni lav za životno djelo Venecijanskog bijenala), a za dirigentskim pultom našao se maestro Sebastiano Rolli. Ivana Orleanska je opera u četiri čina za koju je libreto spjevao Temistocle Solera (autor libreta za Nabucco) prema drami Die Jungfrau von Orléans (Djevica Orleanska) Friedricha Schillera.

  Nakon izuzetnog uspjeha Nabucca 1842. i Lombardijaca (I Lombardi) 1843. Verdi je imao želju svoje opere ponuditi i drugim poznatim opernim kućama Apenina (Teatro San Carlo, La Fenice, etc.). Međutim, Ivana Orleanska trebala je Verdija vratiti u Scalu – opernu kuću koja je inducirala uzlaznu putanju njegove karijere. Nekoliko mjeseci uoči praizvedbe (9. prosinca 1844., a djelo je praizvedeno 15. veljače 1845.) Verdijev učenik i tajnik Emanuele Muzzio u pismu Antoniu Barezziju konstatirao je kako će Ivana Orleanska biti „glazbeno i filozofski najpotpunija Verdijeva opera do sada“. Nekoliko dana kasnije, ponovo u pismu Barezziju, Muzzio tvrdi kako će to biti „sjajna opera koja će oduševiti milansku publiku“. Feedback je bio nešto drugačiji, pa je na praizvedbi Ivana Orleanska doživjela relativni neuspjeh, iako je Verdi bio zadovoljan Solerinim libretom koji, prema njegovu mišljenju, kvalitetno ocrtava nadnaravne aspekte radnje, a upravo su oni dio premijerne publike ostavili u čudu. Najsporniji je Zbor demona iz prologa/prvog čina opisan kao „uhu ugodan valcerić folklornog prizvuka“. Za predmetni broj Verdi je bio nadahnut operom Robert đavo (Robert le diable) Giacoma Meyerbeera. Neovisno o tome, Zbor demona percipiran je kao primjer nacionalno-populističke vulgarnosti karakteristične za ranog Verdija. Ivana Orleanska obrađena je i u knjizi Le opere „brutte“ di Giuseppe Verdi, utemeljene na predavanjima koja je talijanski muzikolog i glazbeni kritičar Massimo Mila održao na Sveučilištu u Torinu tijekom akademske godine 1963/'64. Iako tema Verdijevih ružnih opera zaslužuje muzikološku raspravu, Milin kruti teleološki pristup prema kojem su rane opere Giuseppa Verdija „groblje postupaka koje je Verdi kasnije nadrastao zahvaljujući izrazitoj samokritici“ danas više nije relevantan, posebno s obzirom na status kako Verdija, tako i njegovih djela.

  

  Ivana Orleanska ne izvodi se često, ipak povremeno se pojavljuje na repertoaru opernih kuća. Posljednja u svjetskim razmjerima relevantna produkcija dogodila se na otvorenju sezone, 7. prosinca 2015. godine u milanskoj Scali. Predstavu je režirao redateljski dvojac Moshe Leiser i Patrice Caurier, dirigirao je Riccardo Chailly (kojemu je to bila prva premijera na početku njegova ravnateljevanja Scalom, prošle 2025. dirigirao je svoje posljednje otvorenje sezone kao glazbeni ravnatelj, na repertoaru je bila Šostakovičeva Lady Macbeth Mcenskog okruga). Naslovnu ulogu pjevala je Anna Netrebko, dok je francuskog kralja Karla VII. tumačio Francesco Meli. Kritika ih je okitila lovorikama.

  U naslovnoj ulozi na premijeri u Zajcu nastupila je nacionalna prvakinja Anamarija Knego. Kako smo i prethodno pisali, riječ je o pjevačici koja je posljednjih godina tumačila velike uloge s kojima sada već ima prilične prakse. Dovoljno je spomenuti Donizettijevu Annu Bolenu. Osim toga, Knego posjeduje i priličnu disciplinu, pa za svaku novu ulogu ulaže priličan trud i to valja cijeniti. U pjevačkom smislu Knego je lijepo oblikovala frazu od početka do kraja, a bolje je funkcionirala u polaganijem tempu i srednjem registru. Rani Verdi nosi zatvorenu formu, duge kantilenske linije i zatvorenu formu arija i dueta. Iako se Knego nadasve dobro pripremila, prethodno opisana forma je prema kraju predstave sve više uzimala danak pa se, analogno tome, osjetio glasovni zamor. U scenskom aspektu Anamarija Knego je odlično oblikovala Ivaninu nevinost i idealističku naivnost prema kojoj se strogo mora čuvati emocionalnog angažmana. Netko može reći da je u njenoj interpretaciji falilo herojskog zanosa, ali to je stvar ukusa jer će netko više preferirati lirski pristup, dominantan u scenskom karakteru riječke pjevačice. Ulogu Karla VII. tumačio je Bože Jurić Pešić. Tenor je to potentna glasa koji se također potrudio što bolje savladati ulogu koja se nalazi na granici između belcanto i helden tenora. U tome je djelomično uspio jer su pojedina mjesta (osobito u cabaletti) ostala tonski nedorečena, čak i u brojevima gdje je bio podržan zborom (e.g. Pondo é letal, martirio il serto) ili kolegama i zborom. Unatoč povremenom tonskom deficitu, ne može se reći da Pešić nije shvatio Verdijevu glazbenu zamisao. U scenskom smislu bio je pomalo suzdržan. Očito mu je sav fokus bio usmjeren na vokalni dio.

  

  Bariton Robert Kolar opetovano je pokazao sebi svojstvenu vokalnu postojanost koja ne podliježe silaznoj putanji. Tumačeći Jakova (Giacoma), zabrinutog ali pakosnog Ivanina oca, lijepo je ocrtavao baritonsku frazu s odličnom kontrolom daha. Uloga je to koja nosi tamnu, patetičnu auru u kojoj se Kolar vokalno i scenski odlično snašao. Jakov je, uvjetno rečeno, preteča Rigoletta. Sergej Kiselev tumačio je Delila, Luka Ortar Talbota. Obojica su ostvarili zapažene interpretacije. U predstavi je sudjelovalo i dvoje statista: Tino Trkulja i Ernest Belošević.

  Riječki operni zbor imao je značajnu ulogu (svojstveno je to ranim Verdijevim operama, gdje zbor predstavlja narod ali i vojnu silu, pa je pjev u marš tonu neizostavan) i tom je bremenu donekle adekvatno odgovorio. Zborovođa Matteo Salvemini trudio se ujednačiti sekcije, a ključni Zbor demona i kontekstualno razraditi, tj. pokušati proniknuti u sadržajnu slojevitost na koju se režija naslanja. Unatoč početnim inovativnim nejasnoćama i cijelo vrijeme prisutnom tonskom deficitu, zbor je prema kraju bio sve bolji, pa možemo utvrditi da je zadaća uspješno odrađena.

  

  Riječki simfonijski orkestar, predvođen maestrom Sebastianom Rollijem, pokazao je pretežito korektnu svirku koja je iznjedrila puni kolorit Verdijeve glazbe. Odlične nastupe zabilježili su limeni puhači, a balans između pjevača i orkestra bio je primjereno postavljen. Rolli je išao na ruku pjevačima, davao im je precizne znakove, a tempa su bila nešto opreznija, što je donekle umrtvilo dramatski nabijene segmente. Ako nastavimo sa seciranjem orkestralnog djela izvedbe, možemo konstatirati kako je dirigent opravdano istaknuo ulogu limenih puhača, ali i da je pomalo odrađivao predstavu kao još jednu gažu koju treba privesti kraju. Kako bilo da bilo, Rolliju se ne može osporiti istančan osjećaj za talijanski repertoar (to mu je u krvi). Prema njegovoj biografiji iz programske knjižice, studirao je komornu glazbu na konzervatorijima u Parmi i Milanu, što je i razvidno iz njegovog pristupa orkestru. Naime, tijekom izvedbe preferira razradu zvuka pojedinih orkestralnih sekcija.

  Redateljici Emmi Dante (režiju je obnovio i na riječku scenu postavio njen asistent Federico Galigardi) ne može se osporiti kazališno iskustvo i precizno rezanje prizora. Predstava je s druge strane vizualno atraktivna (scenografkinja Carmine Maringola), što može pobuditi simpatije kod određenog djela publike. Odiše cvijećem i ne spada u kategoriju radikalnog regietheatra koji obično stvara odbojnost kod auditorija. Ono što je problem jest motivska prenatrpanost u kojoj niti jedan motiv, kao ni konceptualni ključ predstave, nije razrađen od početka do kraja. Dante je režiju izgradila oko demonskog motiva, međutim natrpala ju je raznim scenskim situacijama i rekvizitima da se sve svelo na iščekivanje koliko će sljedeći prizor biti vizualno atraktivniji od onog prethodnog. Isto tako, problem predstave je kontekst Ivane Orleanske kao povijesne ličnosti čvrsto vezane uz Katoličku crkvu. Riječ je o katoličkoj svetici, što Dante nije zaboravila, ali je scenografija osim Djevice Marije sa svjetlećim ranama po tijelu nalikovala na pogansko okruženje primjerenije uprizorenju Bellinijeve Norme a ne Ivane Orleanske. Motiv križa također je bio sveprisutan, a u nekoliko ga je navrata, optočenog cvijećem, po pozornici nosila žena obučena isto kao glavna protagonistica. Simbolizira li ta totemska intervencija njenu patnju ili Isusa Krista kao simbol kršćanstva, stvar je interpretacije.

  

  Redateljica se obilno poslužila plesnom umjetnošću. Scenom su u nekoliko navrata prodefilirali plesači, također cvijećem nakićeni, a u pojedinim prizorima oko naslovne junakinje bile su plesačice koje su horor-plesom kontekstualizirale demonsku prijetnju oko koje se sve vrti. Opisana intervencija (koreografkinja: Manuela Lo Sicco), izuzev jednog prizora, doista je dobro funkcionirala. Plesači su bili odlični, pa ćemo ih i nabrojati: Davide Riboldi, Daniele Savarino, Angelica Dipace, Francesca Laviosa, Marta Franceschelli, Rita Russo, Simona Sciarabba i Benjamin Cockwell. Kostimografija Vanesse Sannino djelomično je pogođena, međutim problem je što nije do kraja pratila inicijalno klasično zamišljenu predstavu. Poradi toga, kostimi zbora u posljednjem dijelu izgledali su kao rashodovani popluni za krevet, dok je s opravama solista sve u svemu bilo više sreće. Luigi Biondi oblikovao je svjetlo koje je naglašavalo sve elemente oko kojih je redateljica isplela priču. Svjetlo je dalo poseban čar posljednjoj slici predstave, u kojoj legendarna heroina leži na križu prekrivenom cvijećem.

  Na premijeri je bilo tehničkih problema s titlovima koji su se malo pojavljivali a malo ne. Poradi toga nismo mogli u potpunosti doživjeti prijevod Bernarda Koludrovića. Nadamo se da će to na reprizama biti ispravljeno. Isto tako, u programskoj knjižici nalaze se tekstovi preneseni iz iste publikacije iz Parme koji su pomalo nespretno prevedeni i o tome bi isto valjalo povesti računa. Međutim, treba pohvaliti što je nova uprava uvela bogatije kazališne programe koji uključuju kompletan libreto u hrvatskom prijevodu. Prva pojava Ivane Orleanske na pozornici Zajca nije samo vrijedan glazbeni nego i kulturološki događaj u riječkom ambijentu, kako je to ispravno primijetila intendantica Dubravka Vrgoč u svom tekstu o predstavi. Na tom tragu pozdravljamo suradnju s kazalištem u Parmi i nadamo se novim biserima talijanskog repertoara izvan okvira željeznog repertoara. ¨

  

  © Luka Nalis, OPERA.hr, 2. veljače 2026.

Piše:

Luka
Nalis