Humperdinckova amblematska opera za nove generacije

HNK Ivana pl. Zajca Rijeka, HNK Varaždin: Engelbert Humperdnick, Ivica i Marica, dir. Valentin Egel, red. Friederike Blum

• 

  HNK Ivana pl. Zajca opernu sezonu nastavlja vrlo popularnim i komunikativnim naslovom – Ivica i Marica njemačkog skladatelja Engelberta Humperdnicka (1854–1921). Djelo je praizvedeno dan uoči Badnjaka 1893. u Weimaru, a libreto je spjevala skladateljeva sestra Adelheid Wette prema narodnoj bajci koju su zapisala braća Jacob i Wilhelm Grimm, čije je prezime postalo sinonim za bajke u razgovornom jeziku. Humperdinck spada među posljednje predstavnike njemačkog romantizma, koji je upravo ovom operom ostavio trajni pečat u povijesti glazbe. Osim Ivice i Marice, povremeno se na repertoaru nađe i njegova opera Köingskinder koju je u Blu-ray izdanju objavila diskografska kuća DECCA s Jonasom Kaufmannom u naslovnoj ulozi (produkcija Opere u Zürichu). Prije nego se posvetio skladanju, Humperdnick je studirao arhitekturu u Kölnu. Međutim, primijećen je njegov veliki glazbeni talent pa je arhitektonski fakultet zamijenio glazbenom akademijom. Nakon prvih napisanih skladbi 1880. godine odlazi u Napulj, gdje ga primjećuje njegov stariji kolega, titan germanske glazbe bez premca – Richard Wagner. Wagner je snažno utjecao na Humperdincka, kojega to nije spriječilo u stvaranju osobnoga glazbenog izraza što potvrđuje njegov iskonski talent.

  Odmah nakon praizvedbe kojom je ravnao Richard Strauss, opera je postala svjetski hit. Razlog instant-uspjeha sadržan je u nekoliko faktora: riječ je o poznatoj bajci, libreto odlično odgovara na zahtjeve narodne priče, a tu je dakako i sjajna Humperdinckova glazba koja kombinira simfonizam s motivima narodnih i sakralnih napjeva. Prisutan je i Wagnerov utjecaj (e.g. preludij II. činu) kao i natruhe talijanskog verizma (arije Gertrud – majke glavnih protagonista i Vještice koja se pojavljuje samo u posljednjem, trećem činu). Popularnosti ove opere svjedoči i činjenica kako je na Božić 1931. godine odabrana za izravni radijski prijenos iz Metropolitan opere u New Yorku, što je trasiralo put radijskim prijenosima čija popularnost nije minula do današnjih dana, te i dalje privlače slušatelje diljem svijeta.

  

  Riječka produkcija nastala je u režiji Friederike Blum, pod dirigentskim vodstvom Valentina Egela u koprodukciji s HNK-om u Varaždinu u okviru projekta K-HNK. Opera je izvedena na odličnom hrvatskom prijevodu Hrvoja Banaja, što je logičan potez kako bi produkcija doprinijela popularizaciji opere kod najmlađih slušatelja – budućih ljubitelja opere, a Ivica i Marica je opera kao stvorena za to. Naslovne uloge tumačile su Michaela Selinger (Ivica) i Anamarija Knego (Marica). Selinger se odlično snašla u hosenrolli podarivši nam vrckavu scensku igru i pjevački angažman prepun moćnih bravura uz sigurno oblikovanje fraze lišene baroknog manirizma koji zna mučiti pjevače koji nastupaju u tom repertoaru. Nacionalna prvakinja Zajca Anamarija Knego ostvarila je doista vrhunsku kreaciju primjerenu kontekstu, obilježenu toplim zapjevom vješto zaobljenog luka. Produkt je to puno vježbe i predanosti pozivu. Roditelje Ivice i Marice tumačili su bariton Robert Kolar i sopranistica Sofija Cingula. Kolar je odlično portretirao brbljavog ali dobrodušnog alkoholičara koji prekori majku koja je djecu nemarno otjerala u šumu. Njegov baršunasti bariton emitira lijep zvuk, odiše stabilnošću i iskustvom, što rezultira postojanom interpretacijom. Kolar je nedavno nastupio na koncertnoj izvedbi Nabucca, međutim taj nastup (ipak, Nabucco je amblematska uloga baritonskog repertoara) nije rezultirao zanemarivanjem uloge pater familiasa nestašnoj djeci i poradi toga Kolaru također treba odati priznanje. Sofija Cingula, iako na momente tonski nedorečena, kvalitetno je zaokružila cjelinu. Karla Mazzarolli utjelovila je Rosuljak te svojim božanski lijepim glasom ostvarila još jednu odličnu kreaciju. Mazzarolli iz nastupa u nastup ljestvicu kvalitete postavlja sve više i više. Morana Pleše Petruševski ostvarila je zapažen nastup u ulozi Pjesuljka.

  U stanci su svi iščekivali pojavu vještice u, ispostavit će se, briljantnoj interpretaciji Marka Fortunata. Lijepo oblikovan tenor koji ne gubi na kvaliteti odlično je odgovorio na izazove dinamički precizno oblikovane dionice Vještice. U scenskom smislu prepustio je duhovitoj i vrlo okretnoj (pre)karikiranoj interpretaciji (to nije nužno loše jer doprinosi atraktivnosti na koju je publika odlično reagirala). Fortunato je dobio veliki pljesak na otvorenoj sceni i voljeli bismo ga uskoro opet gledati u nekoj ulozi buffo karaktera.

  Dirigent Valentin Egel ponovo je demonstrirao svoju kulturološki uvjetovanu sklonost germanskom repertoaru. Glazbu, koju će neki kolokvijalno nazvati – mali Wagner, interpretirao je doista kvalitetno i slojevito. Dosljedno je proveo lajtmotive koji se pojavljuju u cijeloj partituri i dopustio je da Humperdnickov skladateljski rukopis dođe do punog izražaja. In concreto, nije dopustio da prevlada poveznica s Wagnerom i to posebno u preludiju drugom činu, koji predstavlja posebno sklizak teren. Što se tiče orkestralnih sekcija zadivila nas je punina tona limenih puhača, kao i jedan kratki violinski solo – koncertna majstorica bila je Vivijana Rogina. Humperdnickova orkestracija inducira doista posebnu atmosferu u izvedbenom prostoru, čega je Egel itekako svjestan, pa je to uspješno oživotvorio. Ravnatelj opere Zajca ostvario je cjelovitu interpretaciju jasno oblikovanih zamisli, koja uz pokoju ukupno gledajući zanemarivu nepreciznost nije gubila na kvaliteti tijekom cijele prosinačke večeri u riječkom teatru. Osim na Wagnera i manjoj mjeri Brahmsa, u glazbi Ivice i Marice čuli smo i natruhe soundtrackova iz Disneyeve radionice snova.

  Posebne pohvale treba izreći dječjem zboru Torreta, koji je ostvario doista izvrstan nastup. Maleni pjevači bili su na razini svojih starijih i iskusnijih kolega, za što zasluge idu voditeljici Suzani Matušan Avgustini i vokalnim mentoricama Ivi Peračković i Ani Jakšić. Odličan nastup ostvarili su i članice i članovi Kreativno-edukativnog centra Glazbeni vrtuljak.

  

  Režija Friederike Blum nosi određenu dozu vizualne atraktivnosti i jasnoće odnosa među likovima u dramaturškom smislu. Otac i majka Ivice i Marice jasno su opisani, a odličan posao Blum je odradila i s Michaelom Selinger i Anamarijom Knego, potaknuvši ih da se scenski razigraju, što je odlično funkcioniralo od prve scene do naklona na kraju predstave. Nešto je problematičnija atmosfera šume u drugom i trećem činu jer su stabla predstavljale vreće na sajlama koje se spuštaju. Tako prikazana šuma ostavlja dojam jeftinog scenskog rješenja (scenografiju potpisuje Anna Schöttl). Treći čin i kako smo prethodno konstatirali previše karikirana vještica naišli su na dobar prijem kod publike jer je uz nešto obligatornog dima cijela scena djelovala dinamično i zabavno. Ako se ograničimo na reakciju publike (najiskrenijeg arbitra) onda možemo konstatirati da je režija uspjela, a pojačana karikaturalnost kao i naglašena dinamika scenskog zbivanja nužna je i radi približavanja predstave mlađim generacijama.

  Kada se podvuče crta, možemo reći kako Friederike Blum ima smisla za slojevitost scenske situacije (e.g. igra sa sjenom za priču Oca o vještici u prvom činu), međutim potrebno je nešto bolje kanalizirati režijske zamisli jer ovakav koncept djeluje pomalo nabacano. Ostali redateljičini suradnici odradili su pristojan posao na liniji inicijalne zamisli, pa je tako Katharina Duda dramaturške topose spretno ukalupila, kostimi Katarine Ravlić većinom su funkcionalni (to podrazumijeva i određeno hiperboliziranje u skladu s bajkom) i nenametljivi (o kostimu Vještice dalo bi se raspravljati, ali ako ga sagledamo s komičnog aspekta može proći), a svjetlo Dalibora Fugošića u potpunosti je dočaralo atmosferu sva tri čina.

  

  Ivica i Marica amblematska je opera čije se izvedbe pohode u vrijeme Božića, primarno u zemljama na njemačkom govornom području. Neovisno o radosnoj auri koju opera nosi, postoji i jedna tragična dimenzija. Naime, prvu generaciju koja je odrasla uz ovu operu sudbina je (kao i glavnog junaka Hansa Castorpa nakon sedam godina boravka u sanatoriju iz romana Čarobna gora Thomasa Manna) odvela u Prvi svjetski rat. Nadamo se da unatoč nestabilnoj geopolitičkoj situaciji nove generacije koje će stasati uz Ivicu i Maricu neće zateći sudbina globalnog sukoba, ako ništa onda zbog civilizacijskog napretka i udruživanja s tendencijom očuvanja mira, primarno na europskom tlu.

  © Luka Nalis, OPERA.hr, 18. prosinca 2025.

Piše:

Luka
Nalis