Dostojanstveno zatvaranje opernog programa uz vrhunskog Scarpiu

71. Splitsko ljeto, 14. srpnja – 14. kolovoza 2025.: Giacomo Puccini, Tosca, dir. Mihail Sinkevič, red. Goran Golovko, Peristil

• 

  Glavnina organizacijskih, financijskih, promidžbenih i inih snaga vrijedne ekipe ovogodišnjeg Splitskog ljeta primarno su (što se tiče ambicioznih vokalno-scenskih uprizorenja) naklonjene Dioklecijanu, koji se, istini za volju, pokazao galerijom sposobnih pjevača ograničenih hermetičnom partiturom i manjkavim libretom i koji, kao artistička summa, ipak ne diše s publikom, hic et ubique. Ne bih ovdje uvažio ni test vremena, trajanja, kako vam drago, jer za tako složenu produkciju vaga će uvijek pretezati na uloženo; preveć financijskog tereta za adaptaciju i estetsku rektifikaciju slušnih mehanizama domaće publike. Napomena za dušebrižnike „odgoja publike“: to traje, ne ide naglo, na silu niti preko koljena, a potrebno je i dvosmjerno prihvaćanje koncepta odgoja kao složenog mehanizma preobrazbe/dopune ukusa, percepcije, znanja, i sl.

  Opera, to iznimno složeno glazbeno-scensko kretanje na humusu dramatski koherentnog i poetski propulzivnog libreta u umjetnikovoj (mislim na sve sudionike operne majeutike koja je ostvaruje na sceni, ne pretežući pjevački, općenito glazbenički dio, u odnosu na redateljski, scenografski, kostimografski i sl.) kreativnoj manipulaciji iznenada, u trenutku, građu opere izdiže iznad svakodnevne refleksije emocija, oštreći osjetila publike i oblikujući je (operu) u formu putovanja duhovnim i, specifično, vokalnim arhipelagom snažnih protagonista. Drugim riječima, nudeći sintezu drame, glazbe i decoruma na sceni, u vremenu dok jest, a još snažnije kao prisjećanje s otklonom, opera potiče slušatelja (koji je prigrli) na analizu i, reći ću – opreznu disoluciju emocija i sabranog iskustva do „tvrde podloge“ svijesti i savjesti svega odslušanog i viđenog. Ističem ovaj djelić metasfere artikulacije doživljaja post festum žive izvedbe kao kontrapunkt svakoj kritici koju napišem; koja (kritika) može počivati na čvrstim muzikološkim, glazbeno-historijskim, stilskim i udžbeničkim postavkama i vrijednosnim aporijama, ali operni naslov neće spasiti od potonuća i prevladavajućeg dojma publike, o kojem sam maločas progovorio. Naime, nijedan operni autor nikad nije dobio Nobelovu nagradu za operu, a E. O. Lawrence, veliki američki fizičar jest, 1939., za ciklotron-akcelerator električki nabijenih čestica koje nakon toga imaju široki spektar primjene: od fizike do medicine. Nije li i opera ciklotron? Sve „čestice“ (svaki umjetnik) akcelerira sve potencijale kroz  vrhunsku glazbu i poeziju libreta generirajući neponovljiv doživljaj, vrijednost i izvedbu nekad veću i od njega(nje) samoga(e).

  Na ove retke naslonit ću mirne duše Puccinijevu Toscu, istinsku glazbenu dramu s elementima naturalizma koja, prema melodramatskom Sardouovom predlošku, nepogrešivo prati trojstvo vremena mjesta i radnje. Illica i Giacosa prilagodili su radnju i likove opernom formatu sažimajući tri čina na jedva 24 sata stvarne radnje: prije podne, navečer i zora 16. na 17. lipnja 1800. godine. Radnja opere je priča o posljedici poraza austrijske vojske u Piemontu od Napoleona, u bitci za Marengo, 14. lipnja 1800., a radnja se Tosce, kako sam naveo, zbiva dva dana kasnije kad vijest o tome stiže u Rim. Opera je praizvedena u Teatro Costanza u Rimu, današnjoj Rimskoj operi, 14. siječnja 1900. Tosca je skriveni zaljev i nešto drugačija opera od standardnoga maestrovog stila; ona nastaje uokvirena dvama veličanstvenim naslovima: La Boheme (1896.) i Madama Butterfly (1904.) i najbolje ocrtava stilski horizont toga glazbenoga genija: prepuštanje radnji, poetici i težini trenutka, prevratu drame, snažnim emocijama, istraživanju granica karaktera likova i finalu u tragediji.

  Tosca je ljubavni, religijski i politički trokut glavne uloge – soprana Tosce, tenora Marija Cavaradossija i mračnog, sadizmu i nasilju sklonog baruna Vitellija Scarpije – baritona. Na tri uloge u stalnim relacijama do svake pojedinačne nasilne smrti Puccini je navezao kratku, punu prevrata, vehementnu radnju koja je pravi glazbeni triler: ima tu pobožnosti, klerikalizma, umjetnosti, ljubavi, ljubomore, seksa i sadizma, a s druge strane kontrapunkt neslućene lirike u dvije bezvremene arije: Vissi d'arte (Tosca) i meditativnoj E lucevan le stelle (Cavaradossi), te Cavaradossijevom suptilnom ariozu u završnom duetu O dolci mani. Vaga između prokomponirane glazbene drame koju Scarpia dohranjuje kad bi stvari mogle zalutati u liriku i istinski lirski trenuci dvije naslovne arije traže naklon do vječnosti za estetiku velikog meštra.

  Red je Peristil na Splitskom ljetu počastiti barem jednim kanonskim naslovom poput Tosce. Doduše, istim je otvoreno Ljeto 2023., ali neka – nakon maratona Dioklecijana, željezna opera koja davno zamišljeni programski kompas usmjerava pravim koordinatama. U odmaku dvije sezone ekipa za ovogodišnju Toscu je drugačija. Tko i što je isto: redatelj Goran Golovko je znalački i mudro iskoristio prostor trga da radnja ne pati te da gustoća drame ne doživi rasap ni u jednom trenutku. Poštovao je dinamizam glazbe, karaktere likova i nježno se naslonio na arhitekturu prostora i opere. Scenografija Marina Gozzea, kostimi Mladena Radovnikovića i oglavlja Ankice Matijaš izvrsno su nas vratili u realnost onodobnog trenutka. Svi su izgledali usklađeno; mali prigovor ide kostimima za ženski dio zbora koji je u liturgijskom pluvijalu u nekim čudnim mitrama, što ne priliči spolu ni službi. Zborovođa Maro Rica je temeljito i muzikalno pripremio zbor; Te Deum kao središnji zborski broj i Va, Tosca! – arija Scarpije potpomognuta zborom, djelovali su sigurno i vokalno čvrsto.

  

  Domaća ekipa u sporednim ulogama potrudila se i dala primjeren obol; čulo se i vidjelo da im partitura godi, a resi ih već i iskustvo sigurnih pjevača i marnih umjetnika: u prvom redu Mate Akrap kao Cesare Angelotti i Božo Župić kao Crkvenjak, volumenom glasa, sceničnošću i komunikacijom s orkestrom ugodno su zaokružili svoje uloge. Lovre Gujinović (Spoletta), Felipe Ćudina Begović (Sciarrone) i Joško Tranfić (Ključar) bili su nešto lošije vokalno disponirani, ali ruku na srce – ni orkestar im baš nije bio u pomoći. Tea Požgaj je svoj ulomak Io de sospiri izvela scenično i vokalno odmjereno. Dječji zbor GŠ Josipa Hatzea, pod vodstvom Vite Vrekalo, donio je puno dobrog zvuka i neposredne dječje uživljenosti i uzbuđenja u izvedbu; maleni po godinama, bili su pravi profesionalci u društvu starijih kolega!

  Od tri naslovne uloge, bariton Grga Peroš kao Scarpia bio je nedvojbeno vokalno najuvjerljiviji. Nastupao je recentno u HNK Split (I Pagliacci), ostavivši i tada i sada izvrstan dojam. U prvom činu snažno je nosio dramsku radnju prodirući vokalno čvrsto kroz nezahvalno postavljen orkestar (tako je bilo i ostalim protagonistima). Va, Tosca! i finale Te Deuma donio je izvrsnim zaokruženim visinama i s dovoljno drame i baršuna u glasu u srednjem registru. Glas je zvonak, zaokružen i lijepo izbalansiran, vokalizacija libreta je čista i reljefna; istini za volju – Scarpije smo navikli slušati još voluminoznije, još tamnijeg vokala, basovske boje i baritonske prodornosti, ali ako se na trenutak poštedimo prevladavajućeg ukusa koji nas i definira i ograničava, u Perošu smo mogli vidjeti i čuti duboku proživljenost uloge, razrađene detalje i scensku prirođenost vrlo potrebnu za ovako slojevit i poseban karakter. U duetima s Toscom i ekspozicijama surovosti i sadizma bio je upravo kakav treba biti – mračan, zao, surov i nepopustljiv.

  Jose Simerilla Romero (Cavaradossi) je argentinski lirski tenor ozbiljne biografije i uznapredovale karijere. Gost je svjetskih pozornica, pjevač prihvaćenog stila i osobnosti. Djeluje i kao učitelj pjevanja prisutan na seminarima, društvenim mrežama, podcastima i brojnim, vrlo zanimljivim i praćenim tutorijalima. Glumački je bio vrlo uvjerljiv, na sceni je iskusan; vidi se velika posvećenost ulozi kojoj je zaista pristupio temeljito; nažalost bez dovoljno volumena veći dio izvedbe. Orkestar ispred njega, otvorena pozornica i oslanjanje na jedino moguće: prirodan volumen glasa, učinili su ga drugorazrednom figurom u tumačenju radnje. Već je Recondita armonia na samom početku 1. čina „otkrila karte“. Glas je lijep, pun, svaka visina je temeljita, dobro postavljena i donesena s puno mara i postavke, ali ne za Peristil.  

  Dueti s Toscom (Non la sospiri, la nostra casetta, Qual' occhio, Amaro sol per te m'era il morire) bili su dobro balansirani i u potrebnom karakteru. Vittoria! Vittoria! i O dolci mani vrlo sugestivni i vokalno promišljeni. Nažalost, središnji solistički  trenutak (E lucevan le stelle) nije ostavio dojam. Ta kontemplativna, predsmrtna refleksija dočekala je Simerillu već iscrpljenog u borbi s prostorom i orkestrom; teško mi je, nepravedno je takav glas osuditi za izvedbu arije koju bi on u nekim drugim okolnostima sigurno donio potentnije i osmišljenije.

  Lesja Aleksejeva u naslovnoj ulozi iskusna je pjevačica ozbiljne karijere. Tu večer nije baš bila raspjevana; srednja laga i ozvučenje prsnog registra nisu joj išli za rukom, melodijske i recitativne linije su u tom vokalnom prostoru bile zbijene i ispresijecane brojnim dahovima; pitanje je može li njen glas bolje u tom okviru. Često u Tosci dramu pogoni taj registar naslovne uloge, pa je i radnja bila povremeno u slow-motionu. U visinama je pouzdanija, primjerene vokalizacije, snage i sugestivnosti. Dueti s Cavaradossijem i Scarpijom su vjerojatno najuspješniji dio njenog nastupa; tu se čuje i vidi iskustvo i gušt u umjetničkoj suradnji. Scenična je i dobro koristi režijske intervencije u svoju ulogu, s orkestrom je ostvarila dobar amalgam zvuka. Svi smo, dakako, čekali Vissi d'arte, ariju koja brutalnost drugog čina u potpunosti na trenutak lirski amortizira i primiruje, međutim – ne! Mlaka izvedba s vrlo malo angažiranosti u sadržajni kompleks najboljih minuta cijele opere.

  

  Maestro Mihail Sinkevič, šef-dirigent HNK Split, suradnik Valerija Gergijeva i dirigent čija je palica prošetala svjetskim pozornica, ravnao je izvedbom. Biografiji se nema što prigovoriti, međutim dade se uočiti dosta nesmotrenosti u protagoniranju Tosce. Uigranost orkestra u odnosu na scenska kretanja, a osobito u odnosu na glavne uloge nije bila svaki put ni ritmički ni dinamički balansirana. Partitura je znala otklizati u formalno taktiranje bez osobitog umjetničkog učinka. Tosca je zahtjevna, čvrsta draperija, ne ide to s pauzama za punjenje energijom. Iskustvo i znanje ne smiju i neće biti ovim tekstom dovedeni u pitanje, ali umjetničko fundiranje te i takve splitske izvedbe nije bilo u okviru njegove biografije. Ne znam kome pripisati izbor tenora (ponavljam, ugledne karijere!) za Peristil i za ovu ulogu, međutim i to je očito bila pogreška.

  U post festumu izvedbe (koja je bila na granici održavanja zbog  promjenjivih atmosferskih prilika) vox populi je pljeskom, neverbalno, sažeo ove moje retke: Tosca, Cavaradossi i Sinkevič nisu izašli na poklon kao zvijezde večeri, iako partitura upravo taj trojac može katapultirati preko Peristila do divne uspomene svakog slušatelja; Peroš je, kako je i otpjevao, prošao zasluženo bolje.

  

  Ovogodišnje Splitsko ljeto je Toscom spustilo zastor na operne naslove. Čestitam vrijednom orkestru, zboru i solistima u obje opere (Dioklecijan) na trudu i volji za glazbovanjem u vruće srpanjske dane. Splitsko ljeto će, nadam se, u idućoj sezoni donijeti neke nove naslove: kanonske s bolje izabranim solistima i domaće s manjom šansom za nedostatnu afirmaciju djela.

  Peristil se neće maknuti, to smo sigurni.

  © Jure Šaban-Stanić, OPERA.hr, 1. kolovoza 2025.
  © Autor fotografija: Milan Šabić

Piše:

Jure
Šaban-Stanić